Piše: Stjepan Jureković
Riječi koje čitate napisane su na podu željezničkog kolodvora u Staroj Pazovi, malenom srpskom selu u kojem morate presijedati ukoliko putujete vlakom iz Zagreba za Novi Sad i obrnuto. Pet sati je ujutro u ponedjeljak 16. srpnja. Na ovome ću podu provesti iduća dva sata ne bih li se u sedam konačno ukrcao na direktni vlak nazad za Zagreb i nakon četiri paklena dana “straha i prijezira na petrovaradinskoj tvrđi” vratio doma. Potpuno iscrpljen ležim opasno blizu tutnjajućim kotačima teretnih vlakova i potpuno iscijeđen od proživljenog Exita pišem da ostanem budan.
Vrlo je lako proniknuti u fiziološku osnovu ljetnih glazbenih festivala: četiri sparna dana nisam pojeo pošteni obrok, četiri se dana nisam oprao u toploj vodi, četiri si dana nisam priuštio ni par sati poštenog sna u komadu, četiri dana mi šator stoji na suncu, četiri dana gutam dunavsku prašinu. Osjećam se kao iscrpljena zvijer koja zadnje atome energije ulaže u pronalaženje tihog mjesta na kojem u miru i neometano može proživjeti svoje zadnje muke i umrijeti. A za dva ću sata tek postati svjestan da test moje izdržljivosti još nije gotov. Sve to, pa čak ni dvosatno hodanje noćnim ulicama Novog Sada, sam i natovaren bez novaca za taxi, nije bilo najgore. Dapače, stajanje od sedam sati na osunčanom prozoru dupkom punog vlaka za Zagreb predstavlja Grand Finale. Ove kratke crtice koje tek površinski ukazuju na stanje u koje sam se doveo, trebale bi svakoga odvratiti od nauma da ide na festivale jer svaki je festival maraton izmaranja i polucivilizacijskog življenja. Ne očekujem da itko pri zdravoj pameti uopće razumije želju mladih da odlaze na ovakve festivale. No, oko mene je hrpa nepoznatih ljudi, u ovom slučaju mahom Engleza, svi smo zajedno jako dobro raspoloženi, družimo se osmiješenih lica kao da se poznajemo čitav život, dijelimo brojne dogodovštine koje su nam se u zadnja četiri dana dogodile, bez civilizacijskog pritiska ostvarujemo društvene kontakte do kojih ni u jednoj drugoj prilici ne bi došlo, a u konačnici smo u nekoliko dana za sitne pare svi zajedno pogledali hrpu bendova što bi u nekoj drugoj varijanti vjerojatno bilo nemoguće. Unatoč muci koju ova zabava naplaćuje, puno je razloga zašto mladi vole festivale, a na primjeru Exita probat ću vam obrazložiti svoje, odnosno kakva me to autodestrukcijska sila tjera da svako ljeto odem na neki festival, što me vuklo na ovogodišnji Exit i zašto već sada znam da ću se i sljedeće godine rado predati istim mukama.
Mnogi bi se naši čitatelji mogli naći zbunjeni. Zar se Kulturpunkt.hr ne bavi isključivo hrvatskom nezavisnom kulturnom scenom, što Kulturpunkt radi na Exitu, tom komercijalno obojenom dance festivalu? Za to postoji više isprepletenih razloga. Činjenica jest da su festivali suvremeni kulturološki fenomen, fenomen koji krije i povezuje mnoge sastavne faktore današnje pop kulture. Naročito su kod nas u posljednje vrijeme festivali vrlo hip, no unatoč svim festivalima koji se kod nas održavaju, bilo da su oni glazbeni, filmski, kazališni ili sve to u jednom, mi još uvijek nismo uspjeli ni jedan isprofilirati i popularizirati niti blizu onoj razini na kojoj je danas realiziran Exit. A ono što svakako treba imati na umu jest da je prije sedam godina Exit započeo kao devedesetodnevni protest novosadskih studenata protiv vlasti i politike Slobodana Miloševića. Tri se mjeseca prvi Exit odvijao u sklopu studentskog kampusa u organizaciji nezavisnih studentskih udruga. Nezamisliva je tada uopće bila vizija o prosperitetu srpske države kao takve, a kamoli da su postojali planovi i nade da će taj događaj ikada prerasti okvire studentskog okupljanja i postati najveći glazbeni događaj Istočne Europe. Nekoliko tisuća studenata borilo se tada protiv aktualne vlasti, a akcijom “Izađi i glasaj!” definitivno su odigrali svoju ulogu u osviještavanju srpskog naroda i rušenju destruktivne Miloševićeve diktature. Već sedam godina Exitova progresa, mnogi se od nas pitaju zašto Hrvatska nije uspjela izgraditi tako jak entitet pop kulture. Zašto se mi zadovoljavamo sa skromnim festivalima kapaciteta jedva par tisuća posjetitelja koji nemaju nikakvu međunarodnu orijentaciju, ne mislim programsku nego isključivo promocijsku? U tom nepreglednom moru sitnih riba, zašto nas niti jedna još nije ubilježila na festivalsku kartu Europe? Otišao sam na Exit potražiti odgovor na to pitanje, ali ne mogu se pohvaliti da sam našao neki konkretan odgovor. Vratio sam se u nadi da je već i progovaranje o tom problemu samo po sebi poučno.
Naši bi organizatori mogli tvrditi suprotno od svega što sam se zapitao, a možda neki i od čitatelja smatraju da naši festivali predstavljaju ime u europskim krugovima. Najviše je vjerojatno onih koji smatraju da najmanje što nam sada još treba jest stotinjak tisuća razularenih mladih ljudi da poharaju našu prekrasnu domovinu, no u državi koja svoj napredak prepušta isključivo turizmu to jednostavno ne može biti istina. Pokušajmo stoga apstrahirati neke od parametara ne bi li u nedostatku konkretog odgovora barem razlučili o čemu točno razmišljati.
Prvo, valja se obračunati s predrasudama koje se vežu uz posjetitelje takvih festivala. Šetajući ulicama Novog Sada i prisluškujući razgovore starijih ljudi po hodnicima srpskih vlakova, najčešći komentari bili su u stilu “Mater im jebem, zar su morali dovući svu tu gamad ovde kod nas?!?”. Policijska izviješća pokazuju drugačiju prirodu sve te gamadi. U tih je četiri dana festivalom prošlo 190 tisuća ljudi, a da pritom nije zabilježen niti jedan teži slučaj remećenja javnog reda i mira, baš niti jedan teži kazneni slučaj, štoviše u tih je četiri dana privedeno svega 108 ljudi i to zbog posjedovanja “nedozvoljenih supstanci”. I sam nisam vidio niti jednu tučnjavu ili nerede bilo koje druge vrste.
Bilo je naravno puno pankera što ni ne znaju gdje su, klošara što spavaju u blatu i partijanera što se razjapljenih očiju tresu i po najužarenijem suncu. Većina tih izopćenika bili su ipak posjetitelji iz Srbije ili iz susjednih zemalja jer razgovarajući s posjetiteljima iz Engleske, Australije ili Italije svi su mi rekli istu stvar: ovakvo putovanje mogu si priuštiti samo dobrostojeći klinci. Ta me konstatacija spustila na zemlju. Zaista, otputovati na drugi kraj Europe da bi se četiri dana provelo u obespamećenoj zabavi mogu si priuštiti samo oni puni para. Pa čak i onih deset tisuća što su bili smješteni u festivalskom kampu ne pristaju na najjeftinije varijante provoda, kupuju skupu hranu, skupu cugu i očekuju da ih se i jednim i drugim opskrbljuje čitav dan.
Sljedeće pitanje koje mi se nametalo da im ga postavim jest razlog zašto su odabrali baš Exit, zašto baš Srbiju kada imaju toliko festivala toliko bliže svojim domovima. Kažu, naročito Englezi kojih je na ovogodišnjem Exitu ipak bilo najviše, da su engleske novine prepune reklama za Exit, da Exit najavljuju svi engleski mediji, da je Exit općenito vrlo poznat u Europi. Ta činjenica samo potvrđuje ono što je ionako vrlo dobro znano. Festivali ovakvog karaktera izuzetno su probitačni po pitanju turističke promocije neke zemlje van njenih granica, a gledano iz krupne perspektive, dakle ne ekskluzivistički i pojedinačno, najvredniji turisti zasigurno su mladi koji dolaze trošiti novac na zabavu. Hrvatski turizam, ruku na srce, okrenut je penzionerima i obiteljima koje dolaze na odmor i opuštanje. Napadnite ovu tvrdnju iz kojeg kod kuta želite, ali taj napad može značiti samo da niste dovoljno vremena ljeti proveli probijajući se jadranskim rivijerima jer Zrće, Carpe Diem i Aurora nisu i ne mogu biti argument koji bi pokrio čitav naš turizam. Pop kultura, kultura mladih, danas je jedno od najefektivnijih oružja za ubilježavanje na karte svjetskih destinacija. Mislite li da Mađarska može živjeti od svog turizma, da plaže na Balatonu mogu dovesti pola milijuna mladih potrošača kao što ih u centar Budimpešte može dovesti jedan Sziget festival?
Naravno, puno je razloga zbog kojih bi svi ti mladi ljudi mogli biti nepoželjni. Postoji tu naravno pitanje onečišćenja, gomile smeća i štete što jedan takav ljudski uragan ostavlja za sobom. No, te su posljedice na organizatoru. Exit vrlo jasno naglašava svoju ekološku komponentu, tijekom ta četiri dana svojim su se programima predstavile mnoge ekološke udruge. I ne samo one: Exit se i nakon sedam godina i dalje drži svoje aktivističke prirode. Primjerice, na jednom od najeksponiranijih prolaza u tvrđavi smjestio se NVO Sajam na kojem se predstavilo osamdeset aktivističkih organizacija, distribuirajući propagandne sadržaje, od onih što raskrinkavaju štetnosti psihoaktivnih supstanci preko različitih poziva na volontiranje sve do poziva na prava žena, djece ili životinja. Dobrotvoran je karakter Exita neupitan, a samo se dobar organizator uspijeva pobrinuti da nakon festivala lokacija ostane u stanju kao da se ništa nije dogodilo. No, nevolja u kojoj se Exit našao jest ta što je narastao daleko izvan kapaciteta tvrđave. Kada Petrovaradinskom tvrđavom prođe toliki narod, dizanje oblaka prašine je neizbježno. Taj je oblak svake večeri bio sve gušći tako da je zadnju noć postao neizdrživ. Iz razgovora s Novosađankom kojoj je ovo prva godina da ne radi na Exitu, saznao sam da se tvrđava od vibracija iz svih tih razglasa i od prolaza tolikog broja ljudi već počela pomalo urušavati, probijati svoje temelje i da se zato diže sva ta prašina. To je svakako najkrupniji problem s kojim se organizatori moraju pozabaviti do sljedeće godine i pronaći neko rješenje kako da se festival proširi izvan zidina tvrđave. No, to je vrlo specifično, samo njihov problem, problem s povijesnom lokacijom. Festivali se mogu raditi i na lokacijama s kojima neće biti sličnih problema, lokacijama koje neće osjetiti slične posljedice. Takvih je lokacija kod nas puno.
I na kraju treba pokušati odgovoriti na pitanje što sve te mlade ljude kao uostalom i mene samoga, iz godine u godinu dovodi na sve te festivale. Festivali poput Exita, mjesta su na kojima se u istoj masi miješaju ljudi najrazličitijih zaleđa i s jasno izraženom jednakosti međusobno si prilaze, druže se bez kritičnih primisli. To su mjesta na kojima možete upoznati mlade ljude iz svih krajeva Europe i svijeta, mlade ljude u situaciji kada nisu opterećeni svojim svakodnevnim životima, u trenucima kada su kao u nekom vakuumskom balonu odsječeni od svojih briga i problema. To su mjesta za upoznavanje raznih kultura mladih, mjesta na kojima možete vidjeti i doživjeti čitav spektar društvenog života koji vrlo vjerojatno nećete upoznati kruto se držeći svog kućnog ognjišta. Mjesta na kojima se ruše predrasude, na kojima raste zajedništvo bez društvenih strategija.
No, ta idila nije sve. Tu su naravno i programi i sadržaji. Za glazbenu publiku, festivali su prilika da se za cijenu jedne karte, na jednom mjestu vidi određen broj i kombinacija izvođača koje možda u nekoj drugoj prilici ne bismo otišli poslušati. Tu se krije i glavna festivalska manjkavost jer ni jednom se bendu ne daje prostor za pomnije predstavljanje. Festivalski su nastupi jednosatni presjek najvećih hitova nekog benda jer u brojnoj se publici ne kriju samo fanovi toga benda već i masa onih koji se s tim bendom tek trebaju upoznati. U tom se omasovljujućem pristupu glazbi krije prigovor svakog ozbiljnijeg ljubitelja pop glazbe. No, na kraju krajeva to je još uvijek pop kultura namijenjena širokom spektru konzumenata. Baš zbog toga i razloga naravno koji stoje na početku ovog paragrafa, glazbeni su festivali jedini za koje je primjedba da ljudi na njih ne dolaze radi glazbe nego radi zabave potpuno neumjesna. Gomila veselih ljudi možda vam može pokvariti film ili predstavu, ali koncert omiljenog benda nikako. Osim ako se i sami ne znate zabavljati.