Solidarnost nije mrtva

Proveli smo dan sa studentima Filozofskog fakulteta u Beogradu koji su blokirali Fakultet i zahtijevaju pravdu, transparentnost i odgovornost te poručuju da promjene nisu opcija, već nužnost.

piše:
Sara Pekić
FOTO: Sara Pekić

Beograd. 21. prosinca. 11 je sati ujutro. Temperatura je u minusu, a gusti oblak smoga lebdi nad Akademskim platoom. Ondje se nalazim sa studenticom Filozofskog fakulteta, ali budući da nemam interneta (ah, čari roaminga), nisam potpuno sigurna jesam li na pravome mjestu. Ubrzo uočavam natpis BLOKADA, AKO NE SADA? Dobro je, na pravom sam mjestu. Na bočnom krilu duž čitave zgrade polijepljena je hrpa natpisa te nekoliko memeova, a parola koja se najviše ističe glasi: “Nije filozofski ćutati”. Ok, definitivno sam na dobrom mjestu. Iz te zgrade izlazi plavokosa djevojka, moja sugovornica. Upoznajemo se i ulazimo u zgradu Fakulteta. Iako je subota, dosta se ljudi kreće faksom. Najprije prolazim kontrolu na ulazu koja me ipak ne zaustavlja i ne pita tko sam jer sam s njihovom kolegicom, a zatim odlazimo do radne grupe za medije kako bismo dogovorile strukturu ovog teksta. Plan je da prođemo opće informacije o blokadi, prošećemo Fakultetom i odradimo intervju. Čas posla. Maksimalno dva sata (haha, joke’s on me: intervjui su provedeni u dva navrata – u prosincu i sredinom siječnja, sapienti sat).

Nakon otprilike dva i pol sata sad već druženja u prostoriji za medijsku grupu, kolegica i ja se ustajemo da mi pokaže ostatak Fakulteta. Hodnici su poluprazni, ali studenti i pokoja profesorica nam hodaju u susret. Interijer nesumnjivo ostavlja dojam socijalističkog relikta, but then again ni zgrada FFZG-a nije ništa bolja. Od početka blokade, otprilike mjesec i pol dana, neke od učionica na četiri kata Fakulteta prenamijenjene su u spavaonice i sobe za radne skupine, bez drugih značajnih izmjena. Ipak, treći kat treba izdvojiti kao svojevrsni raritet, ali i atrakciju koja je neizostavna svakome tko posjeti Fakultet. Naime, ondje se u muško-ženskom WC-u (da, svi idu u isti WC) i dalje nalaze čučavci. Inače, na tom su katu Odeljenje za sociologiju i Odeljenje za filozofiju. Silazimo. U prizemlju zgrade nailazimo na najviše žamora i muvinga. Na ulazu se nalazi već spomenuta “portirska točka”, gdje pet-šest studenata budno pazi i promatra da u Fakultet ne ulaze radoznali prolaznici. Odmah pokraj njih postavljena je božićna jelka, a u produžetku se naziru obrisi stola gdje se nalaze donacije, te ergometri, poklon beogradskog Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja, koji imaju humanitarnu ulogu. S druge strane radne grupe obezbeđenja nalazi se pano s polijepljenim post-it papirićima na kojima su napisane mnogobrojne poruke podrške. Hodamo dalje prema učionicama. U lijevom krilu prizemlja postavljena je izložba ovogodišnje studentske blokade u Beogradu. Na zidu su fotografije protesta studenata, a u vitrinama predmeti od značaja, primjerice indeks koji je simbolično zamrljan crvenom bojom.

FOTO: Sara Pekić

Pred samim ulazom u jednu od glavnih učionica na Fakultetu (nešto kao D7 na FFZG-u), nalazi se “apoteka”, stolić na kojem su uredno posloženi i sortirani razni vitamini, analgetici, kreme te higijenske potrepštine poput uložaka, vlažnih maramica, pasti i četkica za zube. U učionici nekoliko studenata marljivo rade na pripremanju jednostavnih obroka za ostale studente te sortiranju preostale hrane i napitaka. U pozadini svira umirujuća glazba, a pogledom na platno vidim da je riječ o playlist to study like socrates after discovering from the oracle of delphi that he is the wisest. Filozofski na najjače. Nakon usputne prijatne kafice i par riječi sa studentima radne grupe za donacije, odlazimo u iduću, također relativno veliku, učionicu u kojoj su uredno posložene deke, navlake za krevete, jastučnice i prekrivači dok je stol za profesore poprimio ulogu stanice za kuhala. Odlazimo natrag do kolega iz medijske grupe da ih obavijestimo da smo gotove s razgledavanjem te da ćemo prionuti na intervju van Fakulteta. Nakon više od tri sata boravka, dosta je Filozofskog za danas. 

Ulazimo u fensi, poprilično bučan kafić u centru Beograda, nadomak Knez Mihailove. Jedva pronalazimo slobodan stol u kutu. Do nas sjedi sredovječni čovjek koji pokušava čitati neku elektroničku knjigu. Počinjemo s intervjuom u kojem me najprije zanimala geneza studentskog protesta, a zatim njihovi zahtjevi te što ih motivira u ustrajnosti u borbi. Na pitanje kako je protest krenuo, studentica Filozofskog odgovara:

“Protest je krenuo kada se desila velika tragedija 1. novembra u Novom Sadu, kada je nadstrešnica na stanici pala i ubila trinaestero ljudi, a kasnije je još dvoje ljudi preminulo od povreda. Mi smo kao građani izlazili na proteste jer je za to vredno izaći na ulicu, a dobili smo skoro nikakvu ili lošu reakciju od strane određenih medija i vlasti, policije svakako. Studenti FDU-a su dogovorili i uredno prijavili da će se u 11:52 sati 22.11. okupiti da odaju počast nastradalima. U tom trenutku pojavljuju se ljudi koji su krenuli da ih fizički i verbalno napadaju. Po tom pitanju policija nije uradila ništa. Napadači nisu bili privedeni, protiv njih nisu podignute prijave. Fakultet dramskih umetnosti je zbog toga prvi stupio u blokadu i izašao sa svojim zahtevima. Saznali su tko su ljudi koji su ih napali i zahtev je bio da budu razrešeni funkcija u svojim opštinama i da budu procesuirani od strane tužilaštva. Da se solidarišemo sa našim kolegama, zajedno smo [ostali fakulteti, op.a.] odlučili da stupimo u blokade. Jedan po jedan fakultet je tako krenuo u blokadu. Došli smo do toga da su od osamdeset fakulteta u celoj Srbiji, šezdeset dva trenutno u blokadi. Tako smo se organizovali i kad se više fakulteta priključilo, uspeli smo da formalizujemo naše zahteve.”

FOTO: Sara Pekić

A zahtjevi koji studenti traže su sljedeći: “Imamo četiri zahteva. Prvi zahtev je da se javno objavi dokumentacija cele rekonstrukcije u Novom Sadu jer mi kao građani ove zemlje imamo pravo da znamo što se tu zapravo uradilo i kako je uopće došlo do toga da se nešto što je tek rekonstruisano pre nekoliko meseci odma sruši. Drugi zahtev tiče se slobode govora i okupljanja. U Srbiji se naša sloboda govora i sloboda na javno okupljanje krši. Ljudi koji aktivno govore o problemima koje imamo bivaju hapšeni i nekada krivično odgovaraju zato što su izjavili nešto šta imaju pravo da kažu. Naš je zahtev da ljudi koji su uhapšeni budu pušteni na slobodu i da ne budu krivično gonjeni. Izlazak na miran protest nije razlog da netko bude uhapšen. Naš treći zahtev se nadovezuje na drugi, a to je da ljudi koji vrše fizičko nasilje, koje je svakako krivično kažnjivo, budu kažnjeni za to. Nebitno tko su ti ljudi, na kojim pozicijama sede. Ukoliko ćemo da primenjujemo zakone, primenit ćemo ih na svima i svako će da bude kažnjen za ono što radi van zakona. Naš poslednji zahtev je da se uloži mnogo više u obrazovanje. U dosta se stvari ulaže ovde, ali obrazovanje uvek nekako trpi. Mi smatramo da bismo sa više sredstava imali više mogućnosti. Svima bi nam bilo bolje ukoliko bismo imali više novca u okviru obrazovanja.”

Na pitanje jesu li svi fakulteti u zemlji usuglašeni oko zahtjeva, sugovornica odgovara: “Svi fakulteti u Srbiji imaju iste zahteve i kad se u potpunosti ispune, obustavit ćemo blokade. Svi zajedno.” Sugovornica dalje objašnjava što bi im značilo da se svi zahtjevi usvoje.

“To će biti velika pravna i moralna pobeda za sve nas jer će konačno ljudi koji su odgovorni za to odgovarati. Pokazat ćemo da niko ne može da se krije iza svoje stranke, funkcije i da je zakon jednak za sve te ćemo da dokažemo da mi kao društvo možemo da idemo napred. To je pravac u kojem mi želimo da idemo i da sutra, kada izađemo na ulicu, znamo da ćemo biti zaštićeni ukoliko nam se nešto desi.”

Druga studentica s kojom sam kasnije razgovarala pojašnjava unutarnju organizaciju, odnosno podjelu radnih grupa. “Imamo podosta radnih grupa – za bezbednost, odnose s medijima, s visokoobrazovanim ustanovama, čak i radnu grupu za logistiku, za strategiju, za slobodne aktivnosti. Radna grupa za slobodne aktivnosti organizuje od prikazivanja filmova, do antipredavanja i različitih sekcija gde dolaze ljudi koji nas podržavaju. Nekada i mi sami imamo svoje inicijative. Npr. sada za praznike dosta je fakulteta organizovalo da se prave novogodišnji čestitke i paketići za decu u domovima i nepovoljnim finansijskim situacijama.”

FOTO: Sara Pekić

Davne 2009. godine blokada na FFZG-u trajala je 35 dana. Beogradski kolege taj su period već sada pretekli, a na pitanje jesu li spremni na dugu blokadu, studentica odgovara.

“Niko pa čak ni mi ne možemo da znamo koliko će ovo da traje. Dok god traje podrška sugrađana i nas samih, mnogo nam je lakše i spremni smo da iznesemo sve ovo. Zajedno sa time ide i ispunjenje zahteva. Dok oni ne budu ispunjeni, ne planiramo da prekinemo blokadu. Naravno da bi bilo najbolje da zahtevi budu što pre ispunjeni da svi možemo da se vratimo svakodnevnim aktivnostima. Ova blokada je ekstremna mera koja je odgovor na ekstremne situacije koje su se dogodile i za koje niko nije preuzeo odgovornost. Duge blokade i ispunjenje zahteva idu ruku pod ruku. Znači, što se pre zahtevi ispune, to će i pre blokada da se završi.”

Da studenti u Srbiji nisu sami u blokadi i protestu dokazuje i činjenica da su ih javno podržali radnici u kulturi, prosvjetni radnici, umirovljenici te da od početka blokade svakodnevno dobivaju salve podrški uživo i na društvenim mrežama. Uz njih su stali i mnogi fakulteti iz Hrvatske i regije, primjerice Filozofski fakultet u Rijeci te ljubljanska Akademija za gledališče, radio, film in televizijo.

“Nama ta podrška puno znači zato što nam pokazuje da u ovoj borbi nismo sami, da postoje ljudi koji shvataju koliko je ovo ozbiljno i koliko je vredno da se svi zajedno borimo. To nam daje motivaciju, snagu i vetar u leđa i dokaz da se ne borimo samo za sebe, da nismo samo neki studenti koji to rade radi nekih svojih zahteva. Dobijemo osećaj zajedništva, jedinstva i da možemo da napravimo neku promenu. Lepo je kada ustaneš ujutru i vidiš da su poljoprivrednici objavili podršku, da su sindikati rekli ‘Mi smo uz vas, podržavamo vas’. Podrška iz regiona nam takođe mnogo znači jer su naše kolege u Hrvatskoj prije petnaest godina imali isti model rada, napravili su istu blokadu.”

Također, dodaje, pomaže im osjećaj zajedništva: “Svi smo na Fakultetu svaki dan, ceo dan. Dosta smo se zbližili i povezali. Na Fakultetu ima dosta smerova, a za četiri godine studiranja nismo stigli svi da se upoznamo. Ova situacija je to promenila. Podržavamo jedni druge, što unutar Fakulteta, što svi fakulteti međusobno. Zajedništvo koje vlada na svim fakultetima koji su blokirani je ujedno i ono što nas motiviše, kao i podrška od sugrađana. Svi žele da pomognu tako da smo svesni da ovo radimo za šire dobro.”

FOTO: Sara Pekić

Iako su predavanja obustavljena, kao i sve administrativne i ine ustrojbene jedinice, faks vrvi aktivnostima.

“Zbog blokade je popularno mišljenje da smo mi na raspustu, da dolazimo na fakultet da sedimo, da se družimo. Naravno, druženja ima, međutim, bavimo se i organizovanjem raznih predavanja, odnosno antipredavanja gde nam gostuju različiti ljudi koji pričaju o temama koje su trenutno relevantne u Srbiji. Bavimo se i održavanjem Fakulteta jer nam je dato veliko poverenje da budemo ovde. Fakultet je postao naša kuća, mi tu jedemo i spavamo i ponašamo se kako bismo se ponašali kod kuće. Naravno, ne možemo da zaboravimo i da učimo jer smo na kraju dana studenti. Iako nemamo klasična predavanja, mi smo svi sada na jednom velikom predavanju iz različitih tema. Takođe, redovno održavamo plenume gde govorimo o bitnim stvarima, glasamo o njima, dogovaramo se. Imamo veliku sreću što su nas naši profesori, u velikom broju, podržali i što svaki dan dolaze i sede sa nama da razgovaramo ne samo o gradivu, već i opštim temama. Stvarno su nam dani ispunjeni obavezama.”

Na otvoreno pitanje ima li kakvih zaključnih crtica, sugovornica odgovara: “Ovakvi trenuci umeju da budu teški i nekada nisu uopšte prijatni. Bez solidarnosti mi ne bismo mogli ovo da iznesemo potpuni sami. Solidarnost još nije mrtva, možemo još uvek da budemo zajedno i da radimo za bolje sutra.” Da ovaj tekst bude potpun, idući sam dan otišla na veliki protest studenata i poljoprivrednika na beogradskoj Slaviji. Čitajući priručnik za protest, pripremila sam se na moguće anarhično stanje. U objavi je, među ostalom, pisalo: treba poneti (…) tkaninu kojom se mogu prekriti usta i nos (za svaki slučaj), kada primetite da oko vas više nisu vaše kolege ili primetite da se u vašem okruženju pojavljuju sumnjiva lica, to je znak da se sa tog mesta sklonite, u slučaju da primetite neadekvatno delovanje policije ili sumnjivih lica, udaljite se radi svoje bezbednosti. Adrenalin je krenuo kolati. Budući da je najprije riječ o studentskom protestu, očekivala sam da će većinski udio činiti upravo studenti. To vjerojatno i je istina, no prisutni su bili i drugi – umirovljenici, tinejdžeri, roditelji s djecom, ljudi s kućnim ljubimcima, ukratko, svi željni društvene promjene. O količini ljudi na Trgu govori i činjenica da su se pojedinci penjali na stabla kako bi osigurali mjesto gdje ih nitko neće gurati ili odakle bi imali bolji pogled na srce događaja. Iako je u takvim situacijama teško utvrditi broj nazočnih, procjenjuje se da je dupkom ispunjena Slavija brojala oko 100 000 ljudi. I doista, kada u petnaestominutnoj šutnji osvijestiš da se nalaziš u tolikoj masi ljudi, shvatiš da smo svi u ovoj borbi zajedno i da je promjena moguća.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano