Dajte nam ga nježno

Piše: Marija Andrijašević

Negdje na početku godine, u vrijeme maškara, čujem od prijateljice da su u Imotskom na pokladni utorak spalili krnju pedera. Ona se na to lijepo nasmijala, pa sam se eto i ja smijala gledajući u nju. Zvučalo je kao dobar vic – što sve neće pasti na pamet ljudima. Nisam bila baš načisto s pristiglom informacijom pa upitam prijateljicu kako se znalo da je krnjo bio peder. Pisalo mu je na majici, odgovori.

Kako živim u gradu u kojem bi se, pa slobodno mogu reći, 70% ljudi na to nasmijalo do suza, gorio brale peder krnjo, a dobar dio bi i bacio tu šibicu bez problema i postao lokalni heroj, ta se informacija brzo provarila. Logika lokalnog mentaliteta. Ne sjećam se da je itko pisao o tome, barem ne ove dnevne novine koje redovito čitam. U to vrijeme se pričalo i o organiziranju gay parade u Imotskom, što su kasnije homoseksualci demantirali, ali prekasno za zaključak da su ti pederi napokon popizdili. Što god da je bilo prvo, spaljivanje krnje s majicom na kojoj pisalo peder ili provokacija da će se paradirati kroz najmoderniji sinonim za primitivizam, Imotski – bilo je u duhu hrvatskog naroda.

Homoseksualci su većini nas u našim tinejđerskim godinama totalno kul. Jednako kao i prva cigareta, poljubac jezikom, rolanje prvog jointa na prvom tulumu kod prvog dečka, pipanje u mraku na koncertu nekog najlokalnijeg benda mogućeg i bježanje kontrolorima kad te uhvate bez karte u autobusu. Zabavno je gledati kako svim tim postupcima stječemo pravo na sebe i svoje ja. Godine prave, opipljive samoaktualizacije i uključivanja u društvo. Homoseksualci su nam u to osjetljivo vrijeme nešto ekskluzivnija i ekstravagantnija, a time i zanimljivija pojava, jer su zapravo drugačiji i prava stvar, a mi na njima možemo trenirati toleranciju. Neki, doduše, na njima treniraju snagu direkta i polukrošea. Zanimljivi su nam jer nas zanima kako se to oni ševe, mogu li svršiti istodobno, kako žena može tvrditi da se seksala ako glavne igračke nije bilo u igri i te slične fizičke stvari za utjehu hormona. Stvar biologije koju se uči iz knjige radnog naslova Peder i detektivi. Oni su Peder, a mi heteroseksualci – detektivi.

Kad odgovaram na pitanje o vlastitom stavu vezanom za homoseksualce, obično u stilu Fani Čapalije nemušto guknem It’s OK!, i zapravo… ne razmišljam više o tome, jer sam davno zaključila da je biti homoseksualno orijentiran sasvim uredna stvar.
Igru zaključivanja mora igrati svatko od nas jer nam, eventualno urođenu misao da je istospolna ljubav u redu, društvo izbriše nekom svojom gumicom i od nas napravi blago retardirane građane koji moraju otkriti da je dečko plus dečko ili djevojka plus djevojka naj(ne)normalnija stvar na svijetu. Ma što god mi mislili o tome, (ne)normalnost takve pojave prvo otkrivamo kod kuće, jer tamo započinje podučavanje jedne od dvije za život važne lekcije: govor mržnje ili govor ljubavi i tolerancije.

Čovjek je način života organizirao kao stvar izbora i na taj način funkcionira. Tako biramo i između prihvaćanja i neprihvaćanja ljudi drugačijih od nas samih. Taj prvi Zagreb Pride (’02.) pomogao je većini iz moje generacije (’84.) da sagleda slojevitost homoseksualne problematike i finalizira stav o takvoj vrsti seksualne orijentacije: nekima od njih danas na čelu skoro pa da piše Ubij pedera!, ili neka blaža verzija tipa Bljak! Fuj gade!; neki su zabrazdili u sumnjivu političku korektnost koja se najbolje odražava kroz, danas gotovo pa univerzalnu, izjavu za detekciju sumnjivaca – Nemam ništa protiv, neka oni ne diraju mene, neću ni ja njih!; neki zbilja shvaćaju pojam političke korektnosti i prihvaćaju homoseksualce, ne kao nezaštićenu manjinu nego sebi jednake građane svijeta; zadnja skupina ljudi oni su koji nikada nisu problematizirali oko samog prihvaćanja i suživota s te dvije (homo-hetero), tri (‘ajde, biseksualci, možete proći) seksualne orijentacije – jednostavno svi postojimo i to je jedino pravilo za normalno.

Bilo je simpatično kad se spisateljica Mima Simić u Milijunašu deklarirala kao lezbijka. Nekako gotovo pa ležerno za osobu homoseksualne orijentacije u Hrvatskoj, Mima veli da ima ženu (parafraziram), a naša nacija kasnije taj čin jednako normalno prihvaća, bez ispada i Ubij lezbaču! skandiranja. Ne zato jer smo donekle shvatili da je gay ok nego zato jer smo nacija koja je hipersenzibilirala na homoseksualni aktivizam koji se zadnjih par godina razvio na ovim prostorima, pa sad jednostavno nismo ni mogli reagirati na ono što nam je Mima servirala. Go sister!

Ono po čemu će se pamtiti ovogodišnji Zagreb Pride jest po namjeri pojedinca iz lokalne navijačke skupine da na sudionike parade baci nekoliko boca molotovljevog koktela i malo zagrije atmosferu. Kao da ne zna koliko su ti pederi topli, ah! Kazališni postav imotske fašničke trupe dobiva pravu, vatrenu realizaciju na ulicama Zagreba. Ništa čudno zapravo.

S jedne strane imamo očajne homoseksualce koji pošto-poto žele izaći na ulicu, izvikivati svoje parole, nositi transparente i razviti onu lijepu zastavu u duginim bojama. Sve u svrhu pokazivanja (dokazivanja) da su normalni, da nisu bolesni, da imaju svoja prava i za početak, da imaju pravo da ta prava ostvare i da su našli način kako. S druge strane imamo i nekakav postotak homofoba, grupu odraslu na ulici i pomanjkanju društvenih sadržaja, bez izgrađene svijesti o društvu i njegovom funkcioniranju. Neovisno o generacijskom pripadanju, glasni su i skloni komunikaciji samo u smislu verbalnog i fizičkog nasilja. U tome su najbolji. I kad mrze, stvarno mrze.

Banalno pojednostavljeno, susret homoseksualaca i takvog/ih homofoba, obično dospije do medija nakon Zagreb Pridea, kad homoseksualci izađu na ulicu da ih homofobi prebiju (Pa niste valjda mislili da postoji nekakav drugi razlog?, rekli bi homofobi). E tada homoseksualci dospiju u novine i tada javnost zabrinuto priča o njima.

Usput smo razvili i paradoks o kojem su društvo i država lijeni ozbiljnije razmisliti -; Zagreb Pride i agresivci koji žele istrijebiti svaki homoseksualni gen služe kao tampon zona kako se ne bi dogodila eskalacija u još veću kulturološku razliku.
Da, Zagreb Pride treba svima nama da naučimo što je to ustvari međusobna interakcija i kakvi su sve njeni oblici. Da, treba nam da shvatimo što je to biti homoseksualac.

Seksualna orijentacija ne bi trebala imati nikakve veze s aktivizmom i paradiranjem kroz ulice gradova, navijačke skupine i pojedinci tih skupina ne bi trebali imati ništa s tučnjavama na tribinama, a kamoli s napadima na ljude različitog seksualnog opredjeljenja. Homoseksualci neće izbjeći ni zaobići konzervativni, balkanski mentalitet, ma kakve god kvalitete i ciljeve imao Zagreb Pride, nasilje će ih prvo dočekati na ulicama. Živimo u svijetu loše poslaganih puzzlea u kojem je pravo na ljubav etiketirano kao izopačeno, a izjašnjavanje o toj nesretnoj seksualnoj orijentaciji garancija za, najmanje, dobre batine i posjet zubaru.

No, ništa od toga ne zabrinjava kao činjenica da se od jednog vica može napraviti tragedija i što malo tko to uzima zaozbiljno. Pa dok je još uvijek vic – dajte nam ga onako kako nikada dosad niste. Dajte nam ga, molim vas, nježno!