Utopija, ovdje i sada

Tradicionalno podizanje zastava duginih boja kojim se obilježava Međunarodni dan borbe protiv homofobije, transfobije, interfobije i bifobije (IDAHOBIT) ove je godine proteklo u znaku pokušaja njihova nasilnog uklanjanja iz javnog prostora. Protekla će godina općenito biti zapamćena po porastu govora mržnje i nevjerojatno okrutnog nasilja usmjerenog prema LGBTIQ zajednici – od paljenja gej muškarca u Maksimiru i gotovo pogubnog bacanja pod tramvaj osobe koja se “doimala” kvir, do uvreda, prijetnji i općenite nesigurnosti u javnom prostoru i mjestima na kojima se članovi zajednice okupljaju.

Sve su to razlozi zbog kojih Zagreb Pride i ove godine organizira Mjesec ponosa, koji nije samo znak otpora društvenom nasilju i mržnji, već i prilika za otvaranje aktualnih tema relevantnih za LGBTIQ pokret. Ovogodišnji Mjesec ponosa odvija se od 17. svibnja do 12. lipnja, a obuhvaća različite programe, od radionica i predavanja, preko Eurosong večeri do tribine koja će podsjetiti kako je prije 20 godina izgledala organizacija prve Povorke ponosa.

Filmsku večer koja se održava u utorak, 25. svibnja u zagrebačkoj Kinoteci otvara Tako lijepo (So Pretty, 2019), dugometražni prvijenac redateljice Jessie Jeffrey Dunn Rovinelli koja kroz kombinaciju dokumentarizma i fikcije otvara prostor za novo promišljanje odnosa politike, umjetnosti i svakodnevice.

Riječ je o suvremenoj adaptaciji romana So Schön njemačkog književnika Ronalda M. Schernikaua čiji prikaz gej zajednice u Berlinu osamdesetih zamjenjuju trans i queer umjetnici i aktivisti iz New Yorka 2018. godine. No umjesto tradicionalne adaptacije, Rovinelli nudi svojevrstan prijevod Schernikauovog djela, ispreplićući tekst predloška sa svakodnevnim prizorima iz života poliamorne zajednice njujorških milenijalaca koji grade svoju privatnu utopiju.

Objašnjavajući svoj izbor da se bavi ovom temom, redateljica ističe neprocjenjivi utjecaj koji je na nju imao Schernikauov roman, nazivajući ga orijentirom u pristupu vlastitom tijelu i političkoj artikulaciji u trenutku kada joj je “i jedno i drugo bivalo sve nepodnošljivije”. “Godinama kasnije postalo je jasno da je jedini način da se odužim tom radu nastavak dijaloga kroz film, kao svojevrsni pokušaj razgovora s važnom osobom koju zbog prerane smrti nikada neću upoznati”, navodi.

Iako nosi jaku političku komponentu, odražavajući napetost američkog društva u kojem aktivizam postaje gotovo prirodna posljedica trans i queer identiteta, zajednica koju film prikazuje gotovo je utopistička, građena na fizičkoj i emotivnoj bliskosti, toplini i predanosti. Upravo nježnost i posvećenost gesti redateljica ističe kao elemente u kojima odjekuje Schernikauov predložak, koji ih prepoznaje kao “mjesta utopijske prakse ovdje i sada”. S početnim tekstom koji polako preuzima život protagonista, Rovinelli nas prepušta jednom mjehuriću otpora, demonstrirajući kako bi u konačnici mogla izgledati i naša stvarnost.

Nešto drugačijim praksama otpora bavi se dokumentarni film Lezbe buntovnice (Rebel Dykes, 2021) Harri Shanahan i Sîan Williams, koji kombinacijom arhivskih snimki, animacije i intervjua s aktivistima_icama, daje insajderski uvid u londonsku lezbijsku umjetničku i aktivističku scenu 1980-ih. Pregled ostatka programa Mjeseca ponosa koji tematizira različite aspekte domaće LGBTIQ scene potražite ovdje.