Dajte nam gay propagandu!

Film Čopor pičića Paule Skelin i Luke Čižmaka afirmira House of Flamingo kao izvedbeni kolektiv koji uspješno, duhovito i s puno srca širi svoju političku poruku.

copor_picica_630 Foto: voxfeminae.net

Vjerovali ili ne, Sigmund Freud, naš najdraži buržujski konformist, u jednom svom ranom tekstu primjećuje da homoseksualci (iliti invertiti) imaju iznimno veliku sposobnost sublimacije, to jest preusmjeravanja libidne energije u neki društveno koristan, kulturan ili umjetnički rad. Colindu Evangelistu stoga ne možemo opisati drugačije nego kao frojdovku kada u “prepjevu” pjesme kojom je otvorila nastup House of Flaminga na Zagreb Prideu 2022. – Ti si genije Josipe Lisac – umjesto očekivanog refrena otpjeva: “Ti si homoseksualac – čudo prirode.” Preko Freuda (pa onda i Colinde Evangeliste) možemo vidjeti genealogiju raširene ideje da su homoseksualci doista u značajnoj mjeri definirali parametre pop-kulture kakvom ju danas poznajemo. Na tom tragu, u Čoporu pičića, dokumentarnom filmu Paule Skelin i Luke Čižmaka o zapozornim dogodovštinama House of Flaminga tijekom prošloljetne turneje Fanny Pack, Colindina kolegica iz Housea Entity kaže da “svima nama drag proizlazi iz neke agresije prema okolini koja te ne prihvaća i onda samo ovisi kako će se ta agresija realizirati u nešto stvarno”, od čega nas opet samo korak dijeli od frojdovske koncepcije sublimacije.

Međutim, za House of Flamingo taj osobni kreativni impuls koji se formira kao prorada negativnog afekta uvijek je i na neki način političan, iako možda nije isprva tako zamišljen. To je jedna od ključnih poruka Čopora pičića, čija je premijera održana 27. svibnja u kinu Tuškanac u sklopu filmskog programa Vox Feminae Festivala. Film se sastoji od behind-the-scenes snimki s prošlogodišnjih nastupa na zagrebačkom i splitskom Prideu te s nastupa u Puli, kao i od “okruglog stola” na kojem su sudjelovale sve članice osim Spazam Orgazam, odnosno Jovanke Broz Titutke (koja se, kako je poznato, ne eksponira previše u medijima). Film je pun duhovitosti i humora koje očekujemo od Housea, pa nam tako članice otkrivaju kako su postavile gumenog pauka u Senidin šator na prošlogodišnjem zagrebačkom Prideu, kako je Entity u Puli publiku gađala komadom pizze jer je zaboravila staviti kruh u periku prije izvedbe Kolačića Marine Perazić, te nam otkrivaju kako su nastali prepjevi omiljenih hitova Ja sam barbika (Aquin Barbie Girl) te Danas sam bludna (Danas sam luda Josipe Lisac). Svatko od nas iz queer zajednice na neki se način može u filmu prepoznati – metaforički, ali i doslovno jer sam prilično siguran da se gotovo svi ljudi koji su bili u Tuškancu (uključujući mene) pojavljuju barem u jednom kadru filma. Osim humora, film je prepun srca – na koncu, to je film o zajedništvu ne samo jednog umjetničkog kolektiva već cijele LGBTIQ zajednice širom Hrvatske.

House of Flamingo dominira zagrebačkom queer scenom već skoro deset godina. Colinda priznaje u filmu da je uvijek posebno nastupati “doma”, ali da ima dojam da zagrebačka publika već zna napamet sve njihove “tri šale”. Međutim, ovaj je film doista svojevrsna prekretnica njihove karijere jer ih afirmira ne samo kao etablirane aktere zagrebačke nezavisne kulturne scene već kao izvođače koji svoj brend i svoju političku poruku uspijevaju proširiti po cijeloj Hrvatskoj. “Lako” je biti queer u Zagrebu, ali kako pokazuju okolnosti u Splitu (gdje, kako je prikazano u filmu, nikamo nisu smjeli bez policijske pratnje jer je njihov dolazak bio “visokorizičan” događaj), drugdje u Hrvatskoj situacija je manje bajna. Usprkos tomu, Entity primjećuje da je Split, “što se tiče publike i njezine raznolikosti, nadmašio sve. Pogotovo zato što je bilo toliko ograđeno, i stvarno nije ista stvar Split Pride i Zagreb Pride.” Marino Sorel dodao je da, iako već pet godina nastupaju u Splitu, “baš se ove godine vidio taj neki skok kod publike po pitanju njihove slobode i vizualnog izražavanja”. Svakako nije nategnuto reći da House of Flamingo igra ključnu ulogu u mijenjanju društvene klime. Colinda je u tom smislu odlično rekla da “ne počneš raditi drag da promijeniš nekom život, počneš radi sebe jer je tebi to zabavno. Mi bismo to radili i bez publike. Ali onda nekako skužiš da nastupaš i sebi, ali i tom dijelu sebe u drugim ljudima.” Ispričala je da im je na prošlogodišnjem Zagreb Prideu prišao jedan mladić koji im je rekao da su ga inspirirali da come outa roditeljima. “Ako ti možeš tu gola dok ti kurac viri pjevat prostote, ja mogu sve”, rekao je. Entity je dodala da je takva vidljivost iznimno važna te da su baveći se dragom shvatile da nastupaju onim dijelovima sebe koji nisu imali takve uzore dok su odrastali.

Članice i članovi House of Flaminga uvijek će stoga biti ako ne političke, onda politične ličnosti. Ako muškarac iz svoje kuće izađe u štiklama, to nikada nije samo estetski, već i političan čin, iako nitko od nas ne želi da se jedna tako banalna stvar politizira. Kada kažem da su umjetnički činovi Housea politični, a ne politički, mislim na to da su oni, htjeli to ili ne, društveno relevantni – oni samim svojim djelovanjem (a ne nužno eksplicitnim propagiranjem ili agitiranjem određene političke opcije) dolaze u sukob s politikom koja ih ili ignorira ili odbacuje zbog toga što se ne uklapaju u njezinu viziju normalnosti. Ovo smo mogli vidjeti na vrlo konkretnom primjeru u Dubrovniku, kada su gradske vlasti istupile protiv njihova nastupa na otvaranju prvog dubrovačkog gay kluba. Mostovac Maro Krstić te gradonačelnik Mato Franković osudili su “vulgarnost” i “nekulturnost” Houseova prepjeva Herpes tvoga utora (prema pjesmi Program tvog kompjutera grupe Denis & Denis). Franković je izjavio da je nastup bio “potpuno neprimjeren, nekorektan i nekulturan za jedan grad kao što je Dubrovnik,” koji je nazvao “gradom kulture.” U brojnim se sredinama, dakle, i dalje mogu pronaći razna malograđanska moraliziranja te dušebrižnici koji se predstavljaju kao predziđe puritanskog ćudoređa. House međutim kontinuirano staje iza svoga stvaralaštva, tvrdeći da “svoj prostor kreativnosti, tu pozornicu na koju se penjemo i mikrofon koji uzimamo u ruke, uvijek ćemo smatrati podjednako alatom društvene promjene koliko i zabave.”

House svoje nastupe voli otvoriti, a ja ću završiti, pitanjem “Jeste gay?”, nakon čega slijedi pitanje “Jeste propaganda?” Publika uvijek oduševljeno klikće na oba pitanja – svakako smo gay, a ako propaganda znači stvaranje vidljivosti za LGBIQ zajednicu, ako znači širenje tolerancije i slobode, kao što to radi House of Flamingo, onda neka budemo i propaganda.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano