Kritika Prvo je izvjesni fra Josip Bebić, delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj, uputio prosvjedno pismo ministru kulture Boži Biškupiću (http://iportal.net.hr/kultura/page/2006/06/01/0100006.html) glede dva priloga u predzadnjem broju Zareza koji “duboko vrijeđaju vjerske osjećaje velike većine hrvatskih građana”. Zatim je Biškupić stao na njegovu stranu (http://www.jutarnji.hr/kultura_i_zivot/).
A ja sam, barem ovaj put, na strani Zareza. Nije sad da estetski iole cijenim izdrkavanja od kojih je potekao ovaj mini-skandal (http://www.palotinci.hr/index.php?subaction=showfull&id=1148931304&), ali…
Tanka je granica između obzira prema drugima i prepuštanja da sloboda govora postane taocem razine osjetljivosti različitih društvenih skupina. Kao što je u nedavnoj epizodi South Parka Kyle objasnio jednom televizijskom direktoru: “Ako cenzurirate prizore Muhameda, bit ćete ubrzo prisiljeni cenzurirati i mnoge druge stvari. Ako ne prikažete Muhameda, onda ste postavili granicu po pitanju toga što se smije ismijavati a što ne. Ili je sve dozvoljeno, ili – ništa nije!”
Ne bismo smjeli biti taocima hirova Crkve samo zato što je 80-ak % Hrvata katoličke vjeroispovijesti, kao da to samo po sebi daje Crkvi pravo da se nameće kao nekakav nadmoćni arbitar. Mislim, o kojim tu Hrvatima katoličke vjeroispovijesti uopće pričamo? Istim onima koji su progutali “Da Vincijev kod” i pohrlili pogledati filmsku ekranizaciju? Onima koji drkaju u svih šesnaest? Onima koji upražnjavaju predbračni seks i koriste kontracepciju? Ili možda onima koji psuju Boga kad im se god pokvari bojler ili neko drugo govno po kući?
A i moš mislit kako me duša zaboli što se u Zarezu pojavljuju “članci koji tako duboko vrijeđaju one čijim se novcem tiskaju”. Mene recimo isto tako duboko vrijeđa javno djelovanje Crkve, pa me svejedno nitko ne pita želim li da se dotična institucija financira mojim novcem! Dok se god ne uvedu upitnici kojima će porezni obveznici moći pojedinačno određivati za što žele davati pare a za što ne, Crkva ima trpiti ispade poput ovoga Zareza isto kao što i ja trpim njen teror podilaženja najnižim nacionalističkim strastima (između ostalog).
No dobro, crkva ko crkva, na predziđu kršćanstva ništa novo. Daleko više me je zasmetala reakcija našeg ministra kulture – koji em napada slobodu umjetničkog izražavanja, em poistovjećuje “kršćanske” i “ljudske” vrijednosti. Još bi nekako mogao i imati mrvu razumijevanja da nije toga što mu, s druge strane, jedno Hrvatsko slovo očito nimalo ne smeta.
Ne samo da Ministarstvo kulture, kao i uostalom zagrebački Gradski ured za kulturu, šakom i kapom dijeli pare tobožnjem “tjedniku za kulturu” koji se naveliko bavi dnevnom politikom, nego još i podržava tiskovinu koja se redovito sukobljava s pozitivnim tekovinama građanskog društva. Evo mali izbor stvari koje su se mogle pročitati u Hrvatskom slovu ove godine:
“Homoseksualnu ljubav kao općenje dviju osoba istog spola, Crkva nikada neće prihvatiti jer bi negirala Božji koncept agapea i caritasa, kao istinski izraz prave ljubav, kao darivanja sebe i brige za drugoga, jer bi time dopustila i negaciju bračne ljubavi između muškaraca i žene u odnosu, kako kaže Papa, erosa i agapea. Čistoća i smisao ljubavi bili bi time nepovratno uništeni i prepušteni kaosu.” (Zoran Vukman)
“Nikomu od Hrvata u BiH ne pada na pamet licitirati s brojem poginulih Hrvata iz BiH u RH jer kako dijete može prigovarati majci.” (Anto Marinčić)
“Poziv da se srbijanske drame izvode u nas u srpskom izvorniku nema nikakvog ni kazališnog ni kulturnog opravdanja. Strana drama, napisana na portugalskom, japanskom ili makedonskom, dolazi na pozornicu
prevedena. Uznastojati na uprizorenju izvornika može samo netko tko ne može prežaliti i prihvatiti nestanak ‘zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora’, ‘KPGT-a’ i sličnih trabunjanja, a glumeći naivnost traži tobože odgovor na upit: ‘Tko nas, bre, zavadi?'” (Igor Mrduljaš)
Homofobija, impliciranje prava na teritorij susjedne države, etiketiranja onih koji misle da hrvatski i srpski nisu radikalno različiti jezici kao “jugnostalgičara”… sve to inače, nažalost, jesu “kršćanske” “vrijednosti”, ako je suditi po istupima pojedinih domaćih crkvenih dužnosnika. Ali… jedno je Crkva a drugo Država. Ili bi barem tako trebalo biti.
Ne bi li bilo normalno za očekivati da bi se jedan ministar kulture trebao više zabrinuti oko toga da njegov resor podržava gadarije Hrvatskog slova, umjesto oko loše pornografije kakve bi se i Borivoj Radaković posramio? Pa, očito da ne.
ObjavljenoObjavljeno
