Kritika Piše: Marija Andrijašević
Neki su me dan nazvali iz neke od agencija za javno mnijenje pokušavajući od mene doznati nekoliko odgovora vezanih za ovogodišnje izbore. Iz te su ankete dva pitanja bila posebno zanimljiva: za koga ću glasati ove godine i za koga sam glasala na prošlim parlamentarnim izborima. Treće pitanje koje je isto bilo zanimljivo, a to je bilo moje ime i prezime, ostavila sam otvorenim jer ipak… odlučila sam da neću o tome govoriti, ne glasno, ostavit ću sudjelovanje u svom minimalno političkom životu isključivo za sebe. Svejedno, iako sam se odavno odlučila da se politički neću izjašnjavati za neku od stranaka ili ideologija, prešutjela sam svoje ime anketaru kao da me pitao neka od pitanja koja će mi ugroziti, ne daj Bože, život ili egzistenciju.
Vraćajući se pet godina unatrag, sjećam se svojih prvih izbora, kad sam tek napunila osamnaestu i dobila jedno od ekskluzivnih prava odraslih koje vjerojatno neću naučiti koristiti do kraja života. Kažem naučiti koristiti jer sam razmišljajući o tome kome dati glas na izborima ove godine shvatila da je to stvar automatizma koju ću godinama ponavljati ili neću (ipak imam pravo i na neiskorištavanje prava na glasanje). Sreća za ljude poput mene da u ovoj državi nema zakonske regulative za one koji ne odlaze na izbore, pogotovo ne poput one u Belgiji gdje se plaća novčana kazna od nekakvih 50-ak eura ako ne ispunite glasačku dužnost.
Meni su izbori dosadni, mene odlazak na izbore zamara, meni se o tome ne razmišlja, meni je ta politika dosadna. Sve su to zaključci koje redovito donesem kad krenu predizborne kampanje.
Zato uvijek pomislim da su moji prvi predsjednički izbori prošli relativno dobro. Tih me dana pohodila gripa pa sam odlučila preskočiti izbore i ipak odgoditi svoju pravu izbornu punoljetnost. Međutim, gospođa majka je djevojke iz GONG-a pozvala da dođu u naš skromni dom sa glasačkim listićima i plavim kuvertama. Sve se odvija u kuhinji, zaokruživanje ponuđenih imena, razmišljanje što bi bilo kad bih ja sad išarala papirić i hoće li taj jedan kružić oko brojke izabranog kandidata zbilja napraviti nešto drugačije. A što to?
S nepunih osamnaest godina nisam razmišljala o nikakvim političkim pitanjima koja su mučila zemlju, nije me zanimalo tko je na vlasti i tko će biti na vlasti, tko je predsjednik i zašto je parlamentarizam bolji od predsjedničkog i polupredsjedničkog sistema, kakav je to dug koji se vraća umirovljenicima, odakle su se stvorili ti novci, tko je radio loše ovo ili ono, tko bi trebao provesti godine u zatvoru jer se ogriješio o ovaj ili onaj zakon. Kad sam napunila osamnaest, kad je došao taj famozni datum, ja i dalje nisam razmišljala o tim stvarima jer su mi godine nalagale da o njima ne razmišljam. Tu bih dodala i razum osamnaestogodišnjaka koji se ne brine o nikakvim državnim pitanjima, jer kad imaš osamnaest -; nijedna država nije veća od tebe. Zar ne?
Na prvoj godini fakulteta (Viša upravna), bilo je par cura s nama na predavanjima koje su već bile u nekakvim strankama, išle su na te sabore mladih, putovale su, stvarale neka nova prijateljstva, širile vidike, nazovite to kako god znate. S osamnaest godina već su bili članovi neke stranke sa stranačkim iskaznicama u novčaniku, zalijepljenima odmah pokraj osobne. Meni je to neko vrijeme bilo skroz simpatično, na neki bedast, mladenački način. Ponajviše zato jer su uvijek negdje putovale i uvijek su se vraćale s nekim pričama o putovanjima, simpatijama s putovanja, ogovaranjima i raznim tračevima o vođama stranaka. Ali, onda mi je palo na pamet da možeš putovati i bez da si član neke stranke i bez da ti se čini da je biti u politici biti pokretan i uvijek na nekom drugom mjestu i bez popratnog ogovaranja višeg ili većeg političara od sebe. S vremenom mi je sve to postalo smiješno, kako je gradivo na fakultetu i ono životno zauzimalo sve više mjesta. Biti članom neke stranke u osamnaestoj postajalo mi je suvišno pitanje jer sam na fakultet došla s jednim načinom razmišljanja da bih ga u sljedeće dvije godine poprilično izmijenila ili preokrenula naopako. Proširili se vidici, kako bi neki rekli, ne? Ispisala sam se. Odustala. Još sam sljedeće dvije godine najavljivala svoj povratak u svijet prava gdje ću se ja baviti administracijom u državnom aparatu. Ma, nema šanse, promislila sam. Još uvijek ne znam neke osnovne stvari o životu, a poziv kolegice s faksa da se učlanim u njenu stranku pristojno sam odbila baš zato. Jer nisam htjela biti dio nečeg što ne poznajem, a što zna moju prvu slabost: mladost i naivnost. Svaka čast onima koji su odmah shvatili što žele od života pa su se učlanili u neku od stranaka, ali to nije bio moj ćef. Promatrati ljude kroz njihovo političko opredjeljenje. A ne, ne.
Ono čega sam se uvijek nekako grozila bio je baš segment uplitanja politike u svakodnevni život mlađih ljudi, u nekom rasponu godina od 16 do 24 godine života, u nekim najosjetljivijim godinama pa do privođenja fakulteta kraju ili odrađivanju prve ili druge ili čak treće godine rada koji napokon nije na crno.
Prije par godina kad su cajke okupirale državu, kad je iz svakog automobila na semaforu treštala Ceca i njoj slične pjevačice to pitanje spuštanja dobne granice za davanje prava na glas bilo je stvarno suludo. Isto kao što je bilo suludo gledati srednjoškolce na koncertima poznatog nam pjevača kako veličaju ideologiju koja nije baš u kolaboraciji sa zdravim razumom. U godinama kada se još uvijek formiramo i pokušavamo pronaći neku vlastitu životnu ideologiju, mi bismo trebali početi zaokruživati imena na izbornim listićima i davati svoje glasove nečemu što zapravo ni ne razumijemo. Trebali bismo na pola puta kroz pubertet zakoračiti i na put političke zrelosti – u duhu demokracije koja grabi sve pred sobom.
Pitanje o tome za koga sam glasala na prošlim izborima zaskočilo me kao grč u nozi u krajnjoj fazi izležavanja. Malo me stisnulo u grlu dok sam to prelamala preko jezika, jer se dosad o tome nisam izjašnjavala. Možda je to nekakav kompleks sredine u kojoj sam odrasla pa je svako mišljenje koje se ne poklapa s mišljenjem sredine, geografskog Borga koji me još nije asimilirao, izjednačavalo s nečim što nije nimalo slično onome što mi se već godinama nameće. Tako bi mi se uvijek nametalo pitanje, zašto se osjećam loše jer ne mislim poput ostalih? Zanimljivo je kako većina mojih vršnjaka nema interesa za politiku i kad pokušam nabrojati sve te ljude, shvatim da su svi oni kilometrima udaljeni od Splita. I kad povučem paralelu između mladih u Dalmaciji i onih u drugim regijama, uvijek ispada kako se vršnjaci Dalmatinci uvijek trude ostaviti traga u političkom životu regije. Svi su opterećeni nekakvom prošlošću koja nam se dogodila, svi su oni rođeni sredinom osamdesetih, a ovi koji odlaze na gore spomenute koncerte dva dijametralno suprotna izvođača -; čak i u devedesetima, svi su pripadnici nekakve supkulture i svi su silno zapeli za to da nam prošlost određuje budućnost. Pitanje nekakvih vrijednosti koje imamo kao grupa ili pojedinci uopće ne treba ni postavljati, jer ne da ispada da su nam vrijednosti uzdrmane, ispada da ih u vlastitoj pubertetskoj čangrizavosti nismo ni uspjeli stvoriti ili dopustiti starijim generacijama da nam ih prenesu.
Nakon što sam odgovorila i na drugo anketno pitanje vezano za moj glas na izborima koji slijede (a kojeg neću ovdje zapisati čisto iz osobnih razloga), glas s druge strane me nehajno upitao za moje ime. A možemo li preskočiti taj dio?, upitala sam glas s druge strane. Naravno da možemo, odgovorio je glas. Grč koji me uhvatio još kod pitanja o prošlim izborima lagano je popustio.
Postoji taj nekakav kompleks nas ljudi koje politika baš ne zanima, ne samo u slobodno vrijeme, nego i u svim drugim vremenima i razdobljima života. Kad se susretnem s kolegama s fakulteta, koji su ga završili ili se prebacili na druge fakultete, od većine doznajem da su se ili povukli iz stranačkog života (vidi ti to, stranački život) ili da su postali članovi neke druge stranke (već!). Način na koji o tome pričaju je kao da su iz nekog drugog, odraslog svijeta, koji mi uopće ne dopušta da ga razumijem. Kad pitam zašto se to dogodilo ili kako, uvijek nekako kimnu glavom ili odmahnu rukom i prepuste mi da nagađam tko je koga razočarao: politika njih ili oni nju. Ishod razmišljanja je već odavno standardna nedoumica. Ista ona koja me uhvati u vrijeme izbora, a oni su sve bliže i bliže.
Objavljeno
