Tema Dvije godine nakon umjetničke intervencije na području tržnice Kvatrić pod nazivom Transparency Agency, ovaj prostor ponovo se nalazi u središtu istraživanja koje će u subotu, 13. lipnja biti predstavljeno izložbom i performansom. Osveta Lijepih Slitina naziv je jednodnevne manifestacije kojom se, spajajući izložbu, izvedbu i nastupe DJ-eva_ica Lucije Mandekić i Male Roze Muce reaktivira zaboravljen i polunapušten prostor zgrade pored tržnice.
U razgovoru s trima članicama privremenog kolektiva, umjetnicom Luanom Lojić, arhitekticom Mirnom Udovčić i kustosicom Teom Kantoci, doznajemo više o njihovom interesu za zgradu tržnice, timskim radnim procesima, te materijalnim uvjetima koji o(ne)mogućavaju stabilnost i dugoročnost umjetničkog rada.
Neke od vas već su sudjelovale u jednodnevnoj aktivaciji poslovnih prostora u zgradi tržnice Kvatrić 2024. godine. Kako danas, dvije godine kasnije, promatrate vaš odnos prema tom prostoru i zašto mu se vraćate?
Luana: Mirna i ja smo, uz Karla Iara, radile skupa na oživljavanju prostora 2024. u sklopu KarasArtHuba (HDLU). Te godine Mirna je održala vodstvo po zgradi i oko nje, gdje smo mjerile kvalitetu zraka, što nam je otvorilo pitanja zgrade kao junkspace termo iskustva. Njen upliv i pogled na prostor bio mi je užasno inspirativan jer ga smatram nezaobilaznim u odnosu na tu zgradu. Ona je siva, nepregledna, liminalna: čini se da ništa nema unutra a sve je ispunjeno mjerljivim česticama zapravo, i to zagađenja.
Ovaj je projekt krenuo iz jednog mog doslovnog sna – sanjala sam da se unutra dešava izložba koja glumi da je izložba. Bio je odgovor na postpandemijsko i potresno stanje, gdje se jako puno prostora za kulturu ili zatvorilo ili nestalo. No kako bi se išta napravilo u tom prostoru potrebno je prihvatiti njegove značajke – njegovu težinu, hladnoću, sivost i rijetkost, napuštenost. Vraćam mu se i planiram mu se vratiti jer mi je dosta izlaganja u bijelim prostorima na zadane uvjete. Radije bih radila s prijateljima u prostoru gdje postoji i odvjetnica, i optika, i autoškola i kozmetički salon i dm i knjižnica.
Na neki način osjećam to kao ravnopravnost umjetnosti uz sva druga zanimanja i uz sve druge poslove i pozive. Živim na Kvatriću i želim biti aktivna u svojoj lokalnoj zajednici u tom smislu. Ove godine nam se pridružila i Tea kao kustosica u zapravo teškom zadatku – prepuštanju toj kaotičnoj i slojevitoj materiji. Njen vaninstitucionalni senzibilitet koji njeguje performativne prakse je savršeno lijepa i ekspanzivna nadogradnja edicije iz 2024.
Mirna: Prostor se nije značajno promijenio od tada do danas, i dalje je ostao ispod radara u nekoj svojoj vremenskoj zoni. Privlači me svaka vrsta neželjenoga: nusprodukti, odbačeni predmeti i ideologije, građevine i estetike koje su loše ostarjele… Iz tog razloga mi je zanimljiv fenomen šoping centara iz razdoblja tranzicije, izraslih na optimizmu obećanja obilja, čija zadaća je stvaranje uspješnog domaćeg poduzetnika i sretnog potrošača, da bi se naposljetku unutarnji život tih centara rastočio u vaporwave melankoliju ispražnjenih i neuspjelih prostora.
Arhitektonski gledano interijer zgrade je junkspace, nusproizvod susreta klimatizacijskih sustava i kapitalizma. Prostori su to bez fokusa, labirintske konfiguracije poput screensavera Maze iz ranih Windowsa. Zanima me kretanje zraka u tim prostorima. Sve u zgradi je malo pomaknuto, a zrak ima čudnu putanju, nosi zgradom mirise iz ribarnice u prizemlju koji se zatim miješaju s mirisom pržene kave na višim katovima.
Takvi prostori su ujedno u potpunosti neopterećujući, u njima se može izroditi bilo što, od uzgoja microgreensa do umjetnosti. Takvo stanje je prilika da se prostor programski hakira, stvori novu situaciju i korisnike koji će biti zalog za drugačiju budućnost od one koju je zgrada podrazumijevala prilikom nastanka.
Svojevrsni nastavak gorespomenutog projekta, Osveta Lijepih Slitina ovog puta uključuje prošireni kolektiv suradnica s fokusom na tijelo i osjećanje onog “između” u prostoru. Možete li nam ukratko predstaviti fokuse rada pojedinih umjetnica?
Tea: U prostoru zgrade u kojoj obitavaju najrazličitije vrste djelatnosti, a koja proizvodi trepetav, ali uzbudljiv osjećaj pogubljenosti i dezorijentacije, krenula sam s interesom prema tijelu, odnosu tijela i nejasnoće, osjećaju čekanja i priželjkivanja. U rad sam pozvala tri umjetnice specifičnih senzibiliteta s prijedlogom da svoje prakse smjeste u prostor mikro-pažnje i mikro-senzualnosti. Riječ je o umjetnicama Radi Ivi Sibili, Fette Sans i Lani Lehpamer.
Rada se kroz princip grananja smješta u tri medija i prostora; objekt, video i izvedbu, kojom započinje proces bolnog otpuštanja svoje druge kože. Njezin rad kreće se rubom između ranjivosti i transformacije, ostavljajući tragove procesa u različitim materijalnim stanjima. Fette nas, zajedno sa svjedocima, dočekuje u uredskom prostoru koji ničim ne odaje da ćemo upravo ovdje doživjeti ritual ovlaživanja/hidratiziranja.
A neke će stvari ostati zakopane. Kroz trajanje i sitne pomake atmosfere prostor se polako premeće u mjesto tenzije i mogućeg apsurda. Lanu će, u paradoksu stalne dostupnosti, biti moguće doživjeti tek pozivom na mobitel i ulaskom u jedan-na-jedan skriptirani razgovor. Susret se pritom odvija na granici izvedbe, korisničke podrške i intimnog obraćanja nepoznatoj osobi.
Gdje su bili presjeci okupljanja i razilaženja u odnosu na osjećaj zastoja u vremenu s obzirom na to da radite u timu koji čine umjetnice bliskih, ali različitih generacija? Kako ste povezale zapetost u vremenu spram vaših različitih umjetničkih praksi?
Luana: Poanta i tematska okosnica ovog programa su kaos, raspršenost i nepredvidljivost, slučajnost. Nismo si htjele zadavati klasične hijerarhične zadatke koji bi nas dočekali inače u nekom galerijskom timskom programu – osobno mi je bilo bitnije da slijedimo intuiciju, nego ono što se očekuje od ovakvog tipa suradnje. U paketu dolazi osjećaj iznenađenja i izgubljenosti. S tim nije lako raditi, ali je bitno.
Mislim da se u kulturi nažalost krećemo prema brendiranju određenog stava, ideje, osobnosti. Ako si umjetnica ili kustosica moraš imati nišu. Mene zanima što se dešava kada tako nečeg nema. Kada se sastanemo i ti kažeš ja želim ovo, ona ono, a ja nešto treće. Može li se raditi s oprečnim ili prividno nespojivim konceptima? Ja vjerujem da može, kada skinemo okove pretencioznosti i ukalupljivanja. Njegujmo pravo na nejasnost! Štoviše, mislim da je izlazak iz te zone komfora nešto najbolje – i ranjivo i hrabro.
Ne želimo raditi rad niti izložbu koja je pogodna za prikazivanje. Želimo je raditi jer nam se radi, a to je neki drugi ulaz u izlagačke i izvedbene prakse, vraćanje u početne postavke. U tom smislu, povezivanje je inherentno našoj inicijativi da ovo radimo zajedno – zato i riječ Slitina. Dovoljno je supostojati dovoljno blizu da bi kemijski izreagirali u novi materijal.
Mirna: Suradnja među autoricama je poput konfiguracije ovog prostora, nehijerarhijska, afirmira iznenađenje. Iako dolazim iz arhitektonske struke, napustila sam očekivanja što bih kao arhitektica trebala raditi i fokusirala se na nematerijalno: svoju dugogodišnju fascinaciju područjem fizike zgrade, odnosno unutarnje klime zgrade. Klima je nevidljiva, ali želim ju učiniti uhvatljivom i izrecivom, od nevidljivog učiniti sliku, graditi različitim toplinskim kapacitetima. Iz tog polazišta, s Luanom mi je od početka izuzetno lako komunicirati jer smo našle isti jezik slutnji. Slutnja je dovoljna da nas sve poveže.
Tea: Mislim da razilaženje, zastoj ili zapetost ovdje možemo shvatiti kao igru ili kao metodologiju rada i razmišljanja. Postoji inicijalni interes koji gajimo jedne prema drugima i znatiželja oko toga kako naše prakse/senzibiliteti rade zajedno. U tom smislu ako ili kad se u procesu dogodi razilaženje, zastoj ili zapetost, kroz zajedničko navigiranje, možemo proizvesti konceptualnu nadogradnju ili situaciju koja nas poziva da revidiramo početna podrazumijevanja. Takvi momenti ne funkcioniraju kao prekidi rada, nego kao njegovi aktivni dijelovi tj. mjesta na kojima se materijal i ideje počinju preusmjeravati, a to je uvijek uzbudljivo. Upravo u tim točkama dolazi do preklapanja naših različitih ritmova rada i načina mišljenja, što otvara prostor za nove odnose između praksi/senzibiliteta.
U najavi napominjete da mall nije “mjesto potrošnje”, nego “stanje suspendiranosti”. Kako povezujete tržni centar s materijalnim uvjetima rada umjetnika_ca na nezavisnoj sceni u kontekstu manjka radnih i izlagačkih prostora?
Luana: Prvo da kažem da je ovaj projekt financirao Grad Zagreb na natječaju za mlade i MINKM i hvala im na tome. Financiranje ovakvih projekata je početak jedne dobre struje oko teme izostanka radnih i izlagačkih prostora za umjetnice_ke. Ovo nije permanentno riješenje, naravno, radi se o jednom danu u godini. Ali nadam se da će ovakve incijative nicati i drugdje u gradu, u prostorima koji nisu namjenjeni primarno za umjetnost. Ona i ukazuje na prelijevanje te scene, na želji da radimo.
Tu su uz nas i druge inicijative koje gledaju u istom smjeru, poput Klaonice. Nadam se da ćemo u neko dogledno vrijeme i odustati konačno od getoizacije umjetnosti u galerijama. Možda zvuči smiješno, ali nadam se da će ona biti toliko prisutna da će je biti svugdje. I da će se ljudi upuštati više (naročito nadam se mlađi od mene) u eksperiment sa svojim pokretačkim snagama. Za mene je to vrsta duhovne higijene.
Vremena u kojima živimo su užasna i čine se beznadnima. Ne smijemo odustati od izražavanja, iskušavanja i istraživanja. Pogotovo od druženja, suradnji, stvaranja ‘iz zezancije’, iz slučajnosti ili nasumične misli u 5 ujutro! Stvarati u ovim oklonostima je vrsta borbe i otpora. Svijet treba umjetnost i mi trebamo svijet gdje je ima.
Mirna: Govorim iz pozicije arhitektice koja djeluje na rubu arhitektonske struke gdje se nerijetko preklapam s područjem djelovanja umjetnika, što je i ovdje slučaj. Arhitektura je prošla isti proces kao i mall, i trenutno je u stanju suspendiranosti. Od subverzivog javnog intelektualca, arhitekt je sveden na uslužnu djelatnost, a arhitektura na umiješnost ispunjavanja želja klijenta i pomirbu istih sa zakonima.
Iskoristila bih ovu priliku da ukažem da arhitektura isto tako treba podstreka da bi se razvijala kao autonomna umjetnička disciplina jer i ona zavrjeđuje biti dio nezavisne scene. Ne govorim o radnim prostorima, nego o pravu na arhitektonsko mišljenje i stvaranje koje se ne može izreći unutar diktata tržišta, a koje bi afirmiralo drugačije arhitektonske prakse i obogatilo arhitektonsku scenu. Ovom prilikom se zahvaljujem Gradu Zagrebu jer mi je omogućio sredstva za rad na ovom projektu. Nadam se da će u budućnosti biti više arhitekata_ica u ovom području stvaranja.
Tea: Jedna od specifičnosti ovog malla je ta da ne funkcionira do kraja kao klasični trgovački centar s mnoštvom dućana i ljudi koji tamo dolaze provoditi vrijeme, nego se umjesto jasno definiranog prostora potrošnje otvara kao liminalan i nedorečen prostor, s osjećajem vremenske neuhvatljivosti i već spomenute blage dezorijentacije. Kao da prostor povremeno “usisava” vrijeme i pažnju. Upravo me takva vrsta konteksta koja nije inherentno umjetnička, ali proizvodi specifična stanja, zainteresirala kao konceptualni izazov. U tom smislu, povezivanje s materijalnim uvjetima rada na nezavisnoj sceni dolazi direktno.
Naime, u gradu u kojem je prostor za rad i izlaganje kronično ograničen, umjetnici i kulturni radnici kontinuirano se snalaze u improviziranim i privremenim situacijama. Taj manjak prostora nije iznimka nego stalno stanje, svojevrsna pozadina svih produkcija. Upravo zato me zanimaju ovakvi “nehibridni” prostori koji nisu zamišljeni za umjetnost, ali proizvode afekte, ritmove i situacije koji se mogu privremeno preusmjeriti i aktivirati. U tom preusmjeravanju uvijek postoji i element nužnosti u smislu da se radovi u ovom kontekstu ne razvijaju iz idealnih uvjeta, nego iz stalne prilagodbe, pregovaranja i izmišljanja prostora gdje ga nema.
Za kraj, možete li nam reći više o “osveti” iz naslova? Zašto vam je važno pristupiti ovom zapuštenom prostoru iz pozicije osjetljivosti i mekoće?
Luana: Mislim da je zadnji odgovor objasnio zašto :). Osveta je doslovna – idealna energija za napasti težinu u kojoj stvaramo. Idemo dalje, idemo jače (mekše), idemo – usprkos! Osvetničke prakse ftw.
Mirna: Za mene je “osveta” povratak otpisanih ___________. Afirmacija nevidljivog, promatranje optikama van frekvencija vidljive svjetlosti, osluškivanje žlijezda.
Tea: Osveta ovdje drži paradoksalnu kvalitetu i u sebe pušta različite intenzitete i načine korištenja. Za mene je ona mekana, spora, curi, ustrajna je, brine. Osveta je mogući način povezivanja i zajedničkog rada u vremenima koja iscrpljuju ljude i resurse. Zapušten prostor u tom smislu nije samo fizički prostor tržišnog centra koji nam na jedan dan dopušta da mu se približimo, nego šire polje zapuštenosti koje se odnosi na infrastrukture, odnose i uvjete rada koji se sustavno zanemaruju. U tom polju, inzistiranje na osjetljivosti i mekoći postaje način rada koji odbija logike ubrzanja, potrošnje, prekarnosti i potlačenosti.
Objavljeno
