Poptika Piše: Ivana Peruško
Početak je mjeseca srpnja u Zagrebu. Dugo se promatramo u ogledalu, pohabani zbog prekomjerna rada i mamurluka; izmoždeni od kokainskih i financijskih afera raznih predatora, ljubavnih jada nesuđenih porno zvijezda i zvjezdica; utučeni zbog ozlijeđenih i preplaćenih nogu nogometaša; sad već pretili od pretjerana napajanja duše i namakanja tijela u potocima navijačkoga piva. Novine nas obavještavaju da živimo u jednom od najdosadnijih europskih gradova, ako je vjerovati turistima koji su bauljali njegovim ulicama u ljetnim mjesecima. Sami nikada ne bismo došli do tog zaključka. Mi smo pametniji pa ćemo se u ljetnim mjesecima namakati izvan njega.
Samouvjereno se podsmjehujemo, svjesni kakav geokulturni biser držimo u rukama. Zaboga, zbog njega Amerikanci ganuto kokodaču i cvile, a Rusi neumjereno troše svoje, čini se, nepresušne izvore. Eh, kad bismo ovdje mogli zasnovati novi dom -; vrzma se misao i onima koji suze taru bijelim rupčićima i onima iz čijih novčanika iskače teška artiljerija. Nekima se možda i mora i države i kontinenti i kulture, promatrani iz nepremostivih udaljenosti, doimaju sličnima ili, budimo iskreni, istima. Mi, međutim, volimo precizirati stvari. Ne bismo nikako voljeli da dođe do zabune, pa da kakav turist slučajno pobrka Jadran i, recimo, Kavkaz. Jer kad Amerikanac izgovara Croatia i Georgia to zvuči opasno slično.
Pred ogledalom sad već stoji jedan posve novi Hrvat. Ponosan. Izliječen. Pun oprosta i jadranske nade. Alzheimer Hrvat brže bolje sprema svoje prnje i putuje na more. Ostavlja za sobom i munjene gradonačelnike i zagrebačke holdinge i cijenu goriva i turbofolk klubove. Strategiju ljetovanja razrađuje na brzinu, napuštajući dosadnu prijestolnicu negdje oko naplatnih kućica kod Lučkoga. Možda smo mali i nevažni, ali tko još ima ovakvu prirodu? – razmišlja dok mehanički baca Ronhillov opušak u vjetar, pa kud padne da padne. Odlučuje se za koncept švedskog stola: svega po malo. Kulture, sunca, mora. Prvo odredište: filmski festival s čijeg se brda još ni jedna pijana budala naglavačke otkotrljala nije. Brdo koje je u ranoj povijesti imalo kudikamo romantičniju verziju Kinga konga -; Nazorova Veloga ali malog Jožu – kao i guste šume, balvane, Mlečane i nesretne lađe, u nešto je zrelijoj dobi osuvremenila svoj izgled urbanom kulturom zagrebačkoga alternativnog jet-seta.
Žice, kablovi, reflektori, platna, vrpce i ostala ljudsko-tehnička pomagala poput hobotnice su razvukli svoje pipke i zauzeli svaki pedalj istarske zemlje. U Motovunu je sve kul. Posjetioci, organizatori, filmovi, bendovi. Uopće, biti u Motovunu znači biti kul. Shvatili su to i političari, koji ne propuštaju priliku da se u „ja sam jedan od vas” outfitu bar na kratko pojave na nekom motovunskom partiju. Shvatili su to i hrvatski pisci, glumci, redatelji, mislioci. Tu ulazi i ženski rod spomenutih profesija. Istinabog, češće su viđeni za šankom negoli na filmskim projekcijama, no o filmu će porazgovarati vrlo rado.
Uostalom, na zasluženom su odmoru pa neka rade što ih volja, makar pijani padali sa zidina na kojima je nekoć sjedio usamljeni istarski div i rijeku Mirnu dodirivao palčevima svojih ogromnih stopala. Shvatili su to i novinari, koji bi o motovunskoj atmosferi i zabavama mogli pisati satima. Samo šteta što to nisu u stanju učiniti kad je u pitanju sjajna filmska vrpca koja im se vrti ravno pred očima. Ostalo je povijest. Sviđalo nam se to ili ne sviđalo, kultura se na brdu kotrlja dvadeset i četiri sata punih pet dana. Treba je samo htjeti zapaziti.
Sad se već pod hitno treba spustiti s brda na mjesto gdje kulturne ponude ima koliko i biljnog pokrivača na golom kršu. Jug. U detoksikaciji od kulture, smještamo svoje ručnike na gole hridine. Jedni pokazuju obnažene grudi, drugi nabreklu masu ispod grudi. I počinje. Pržimo se na suncu, moleći se bogu da iz nas usiše svaki trag, svaki dosadni ostatak bilo kakvog napora, uključujući mentalnog. Zbog toga se samo kratko brčkamo negdje u plićaku, ne želeći biti jako udaljeni od svog ručnika-sidrišta. Nakon trećeg dana čini se da smo spremni za izlazak iz klinike za detoksikaciju, sretno senilni i mentalno očišćeni. Takvi stupamo na rivu na samom vrhuncu turističke sezone u samom srcu mediteranske kulturno-povijesne baštine. Dosta nam je i sladoleda i ćevapčića i ribica i koktelčića. Poželjeli smo šut kulture pa se panično raspitujemo o ponudi dana.
Thompsonova ljetna turneja. Kako su li se samo prevarili nesretnici koji su nakon petnaestak i više sati strpljivog miljenja hrvatskim cestama mislili da će, poput Marca Pola, slušati tišinu modrog mora, zov galeba i milozvučne melodije juga. Pa što fali da svi ti Poljaci, Talijani, Česi, Nijemci, Britanci i gdjekoji Francuzi slušaju ljutit glas suvremenoga hrvatskoga sina, domobrana i Odiseja, također Marka, samo Perkovića?! Ništa. Kultura, čini se, ima bezbroj lica, a poznato je da ljudi ne reagiraju jednako na zaraze i kulturu. Nekima se, primjerice, od Marka Perkovića povraća. Ma čak i da se nekom zamjerimo, nitko nam ništa ne može. Pa imamo tu obalu, to more. Ma tko to može platit’?! Ma tko to može uništit’?! Osim nas samih.
Objavljeno
