Kritika Produkcijska kuća Eurokaz u sklopu svog manifestacijskog segmenta Eurijala, a u prijateljskoj suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, zagrebačkoj publici predstavlja radove plesno-kazališne skupine Living Dance Studio i njene kasnije izvedenice Caochangdi Workstation, umjetničkih organizacija koje su u Pekingu utemeljili koreografkinja Wen Hui i multimedijalni umjetnik Wu Wenguang.
Tijekom triju rujanskih večeri od 20 sati na programu Zagrebačkog kazališta mladih su izvedbeni projekti Slušajući priče moje prabake (27. rujan), Autoportret: dijalog s majkom / Autoportret: samopoduka iz seksualnosti (28. rujan) te Sjećanje (29. rujan), a od 21.30 filmovi Zbog gladi: Wuov dnevnik br. 1, Ničija zemlja (27. rujan), Autoportret s tri žene, Dječje selo (28. rujan), Yun Zi te Djeca se ne boje smrti, boje se duhova (29. rujan).
Living Dance Studio i Caochangdi Workstation, udaljeni od državnih subvencija i paradigmi, u svojim se radovima bave suvremenim životom Kine kroz povijest upisanu u sjećanja još živih ljudi. Dokumentirajući i od zaborava pokušavajući spasiti zbivanja tijekom trogodišnje gladi, velikog skoka naprijed, poljoprivredne reforme i kulturne revolucije – političkih i povijesnih događanja druge polovine 20. stoljeća s dalekosežnim posljedicama, koja su kineske vlasti pokušale prikriti ili im barem dati lažno opravdanje, a i danas su neprikosnoveni tabu – nastaju provokativni dokumentarni filmovi te hrabra umjetnička spajanja snimljenog materijala s visoko stiliziranim izričajima plesa. No ma koliko njihov rad bio politički i društveno beskompromisan, tu je na djelu jedna specifična vrsta odgovornosti. Ona koja ne dovodi samo stvari na svoje mjesto, to se danas trude mnogi, već to mjesto, mjesto teatra i njegove suvremenosti, privode stvarima. Stvarima sjećanja, naravno.
Više potražite ovdje.
