Kazalište, to sam ja

Piše: Ivana Pejić

Prošlog tjedna osnivači i dugogodišnji umjetnički rukovoditelji Eurokaza, Gordana Vnuk i Branko Brezovec otvorenim su pismom upućenim Snježani Abramović Milković obavijestili javnost kako su preko arhivistice Zagrebačkog kazališta mladih e-mailom obaviješteni da do 1. svibnja iz kazališnog arhiva uklone sav Eurokazov materijal. Riječ je o dvjema (!) kartonskim kutijama u kojima su pohranjene fotografije, novinski članci i programi Eurokaza iz vremena kada je Međunarodni festival novog kazališta djelovao u sklopu ZKM-a, a koji će, prema navedenom priopćenju, u suprotnom biti bačeni u smeće.  

Na medijski istup izazvan “ultimativnim načinom kojim se želi izbrisati dio povijesti tog kazališta”, u Večernji list dan kasnije stigao je odgovor prozvane ravnateljica, koja negira kako postoji namjera izbacivanja sporne arhivske građe. ZKM je, tvrdi, upravi Eurokaza tek “želio predati duplikate postojeće arhivirane građe u ZKM-u koje je prije odlaska u mirovinu prikupila dugogodišnja ZKM-ova arhivarka”. U demantiju Abramović Milković pojašnjava kako je obavijest poslala novozaposlena arhivarka, naglasivši da je namjera bila isključivo predati im duplikate iz arhive. Napominje i kako su dvije organizacije u njenom mandatu ostvarile uspješnu suradnju, zbog koje istup predstavnika Eurokaza bez prethodnog razgovora smatra neutemeljenim i ishitrenim.

“U dvjema kutijama koje smo prebacili u ured Eurokaza nalaze se najvećim dijelom fotografije predstava, nešto presscuta i programi Eurokaza. Teško je povjerovati da postoje originali fotografija i njihove ponovo razvijene kopije. Krajem osamdesetih to baš nije bio običaj”, odgovaraju Vnuk i Brezovec i pozivaju Abramović Milković da predoči originale. No, čak i ako pretpostavimo da je uistinu riječ o duplikatima, ostaje teško za povjerovati da je novozaposlena arhivistica samoinicijativno, bez ravnateljičina znanja suradničkoj organizaciji poslala ovakvu vrstu ultimatuma, pritom mu još odredivši i datum. Prebacivanje odgovornosti na zaposlenicu predstavnicima Eurokaza, kažu, nije ostavio puno prostora za dijalog, a o odnosu prema suradnji ponešto govori i činjenica da je u javnom priopćenju Abramović Milković pogrešno navela naziv zajedničkog programa. 

“Biti prisutan u arhivu znači biti povijesno vidljiv, a prisutnost u arhivskih fondovima i zbirkama omogućava povijesnu utemeljenost i reflektira samosvijest u sadašnjosti”, rekla je arhivistica Tamara Štefanac u intervju o ulozi i značenju nezavisnih arhiva i odnosu institucija prema njima. Iako je upravo Eurokazom u vrijeme Univerzijade otvorena sadašnja dvorana ZKM-a, a festival do 1993. godine na njegove pozornice dovodio umjetnike koji su odredili tokove inovativnog europskog, a kasnije i svjetskog teatra, aktualna uprava izbacivanjem te prošlosti iz svojeg fonda dokida vlastito kulturno utemeljenje. 

Za očuvanje vlastite povijesti Eurokaz se, pak, sustavno brinuo, pa je sva dokumentacija i građa pohranjena u digitalnom arhivu koji sadrži skice programskog usmjerenja pojedinog festivalskog izdanja, televizijske kronike i ostale emisije nastale od samih početaka festivala pa sve do 2013. godine, kada Eurokaz napušta prezentacijski format i transformira se u produkcijsku kuću. Zanimljivo je kako je i veći dio tog materijala sačuvan isključivo privatnom inicijativom. HRT je, naime, producirao bogatu festivalsku dokumentarnu građu koja prati razvoj novoga kazališta u Europi i svijetu, no kako je prilikom predstavljanja arhiva istaknula ravnateljica festivala, “Većina te građe, posebice prvih desetak godina, ostala je sačuvana zahvaljujući mome tati Valentu Vnuku, koji je strpljivo sjedio kod kuće i snimao na kućni video sve emisije o Eurokazu. Naime, te snimke ne postoje u arhivi HRT-a; one su izbrisane ili presnimljene, najvjerojatnije za vrijeme rata”.

Eurokazov slučaj tako zorno ukazuje na problem arhiviranja i historiziranja onog korpusa kulturno-umjetničke proizvodnje koji se nalazi izvan institucionalnog, akademskog ili dominantnog medijskog polja. Iako je riječ o praksama koje su unogome obilježile suvremenu društvenu i kulturnu povijest, koje su eksperimentalnošću i inovacijom otvorile horizonte, a često i unosile živost u mainstream produkciju, upravo zbog svoje izvaninstitucionalne pozicije najčešće ostaju izvan sustavnog praćenja i dokumentiranja. Istovremeno, današnji uvjeti rada u polju nezavisne kulture prisiljavaju organizacije na sve intenzivniju produkciju sadržaja, koji se zbog kroničnog nedostatka resursa najčešće neadekvatno bilježi i čuva. A bez sustavne podrške arhivima nezavisne kulture kao mjestima sabiranja i konstruiranja znanja, značajni punktovi našeg kulturnog nasljeđa i dalje bi, umjesto da osiguraju povijesnu vidjivost i buduću refleksiju sadašnjosti, mogli zbog nečijeg kaprica završavati na smetlištu.