Kritika Eurokaz najavljuje drugi veliki projekt svoje produkcijske sezone, Plaidoyer po pički: piši propast predstave! koji će, u koprodukciji s Muzejom suvremene umjetnosti, biti premijerno izveden 16. siječnja u 20 sati u dvorani Gorgona MSU-a.
Prema konceptu Dalibora Martinisa i tekstu Plaidoyer po pički Milka Valenta, čiji je dramski opus u našim kazalištima potpuno odbačen, predstava najavljuje Eurokazovu repertoarnu strategiju intrigantnih, nepredvidivih i riskantnih suradnji različitih umjetnika izvan očekivanih i uobičajenih radijusa djelovanja. Tako Dalibor Martinis, istaknuti konceptualni umjetnik, polazi od Valentova teksta naglašene erotske slobode i duhovite leksičke razigranosti koji nudi iznenađujuću eksperimentalnu novost u kontekstu ideologijski zadane hrvatske dramske proizvodnje: svih deset tisuća riječi tog dramskog spektakla počinje blasfemičnim slovom p, ali tako da se ni u jednom trenutku ne gubi prohodnost dramskog zbivanja; prohodnost koja se sažima u desadovski antivoajerski zaključak – jezik je izvorište, ali i tamnica erotske žudnje.
Drama je objavljena 1983. godine i otada, dakle pune 33 godine, nije doživjela scensko uprizorenje. Dva je puta emitirana kao radio-drama (prvi put osamdesetih na novosadskom radiju te potom 2008. na Trećem programu Hrvatskoga radija). Radio tako postaje metafora ostvarenog, a možda i jedinog mogućeg života drame Plaidoyer po pički te je u konstruktivističko-metaforički zamišljenoj scenografiji pozornica dvorane Gorgona pretvorena u predimenzioniranu kutiju radijskog prijamnika.
Rad na uprizorenju ovog hrabrog remek-djela prekinuo je neplaniran i začudan događaj koji je u trenutku poništio prvobitni plan provedbe, ali i stvorio novi. Tako nastaje predstava u predstavi, zajedno sa samim procesom nastanka. Slučaj je izmijenio smjerove zamišljene realizacije, sve se premetnulo naglavce: tekst je polako lišen svog identiteta i pribijen na događaj, da parafraziramo Badioua. Padaju pitanja održivosti ili neodrživosti predstave, prava pisca, prava koncepta i prava rasprostiranja njegova provođenja, prava glumaca, prava na krivnju i, konačno, pravo Eurokaza da izbjegne kvijetizam svoje sudbine.
Svi uključeni bacaju se na odgovore, konstruktivno, jer nema neke posebne krivnje za slučaj. Nova predstava ne gradi se na ostacima prvotne, nego stvara drukčiji mizanscen tekstu, izvođačima, autorima, cijelom timu. Radio postaje realizirana metafora: Plaidoyer po pički ponovo pokušava preskočiti prepreku (replika iz Valentove drame): pišući propast predstave.
