Kritika Čini se da mnogi od nas, kako se približavamo srednjim tridesetima, iskazujemo sve veći interes za hobije kao što su promatranje ptica, priprema startera za kruh/kefira ili uzgoj sobnih biljaka. Kao da, sve svjesniji prirodnih procesa kojima podliježu naša tijela, preusmjeravamo pažnju na druge oblike života, ulažući u njih svoje vrijeme i brigu. Takve tendencije vjerojatno su još naglašenije u urbanim sredinama gdje ljudi, poput kakvih suvremenih Waldena, vape za kontaktom s prirodom i njenom vitalnošću. Dokazuje to, između ostalog, popularnost odredišta kao što su Sljeme ili Botanički vrt – omiljena zelena oaza usred gradskog sivila.
Botanički vrt PMF-a u Zagrebu osnovan je 1889. godine na inicijativu profesora botanike na zagrebačkom sveučilištu. Godine 1971. zaštićen je kao spomenik parkovne arhitekture i dio je Lenucijeve potkove, a zemljište na kojem se nalazi darovao je Grad Zagreb kako bi Vrt bio dostupan svim građanima. I bio je dostupan više od 120 godina – da bi neki dan bilo objavljeno da se uvodi naplata ulaznica. U petak navečer (ako nemate društveni život kao ni ja) mogli ste na Facebook stranici Botaničkog vrta pratiti žustru raspravu o ovoj neočekivanoj odluci. “Slijedom svih nedaća koje su nas sustigle, dugova koje moramo namiriti te nemalih popravaka i obnova koje nam slijede, uz suglasnost i odobrenje svih nadležnih od ove sezone uvodimo skromnu naplatu ulaza u Vrt,” stajalo je u objavi, uz napomenu da će redovita ulaznica koštati “skromnih” 10 kuna.
Dok su neki Facebook pratitelji pozdravili uvođenje naplate, navodeći da većina botaničkih vrtova u svijetu ionako ne omogućuje besplatan ulaz (što nije sasvim točno), drugi su kritizirali odluku da se prekine stoljetna tradicija otvorenosti i dostupnosti Vrta svima bez obzira na imovinsko stanje, te da se teret održavanja i obnove prebaci na građane – iste one građane koji već plaćaju najveći prirez u državi (kojim bi se, barem u teoriji, trebalo financirati održavanje spomenika parkovne arhitekture). Doista se čini u najmanju ruku neosjetljivim apelirati na suosjećanje i udariti po džepu građanke i građane koji u vlastitim kućama ili zgradama također moraju poduzeti “nemale popravke i obnove,” jer grad u kojem žive očito ne smatra da je išta od navedenog njegova odgovornost.
U svakom slučaju, kako su se reakcije na Facebooku množile, tako je spremnost Botaničkog vrta na raspravu opadala: administrator stranice najprije je obrisao sve kritički nastrojene komentare, da bi nedugo nakon toga obrisao čitavu objavu, čime je uklonjena i sama informacija o uvođenju ulaznica (još uvijek je dostupna na web-stranici Vrta, dok je Facebook stranica za vrijeme pisanja ovog teksta u cijelosti deaktivirana). Pretpostavljam da je cijela priča puno kompleksnija od onoga što smo imali prilike pročitati u virtualnoj sferi, i nije mi namjera ovdje ulaziti u problematiku financiranja i upravljanja baštinom. Ipak, spominjem to jer je ova kratka ali burna “botanička drama” potvrdila da je riječ o prostoru koji je građanima i građankama izrazito bitan, pogotovo u kontekstu neprekidnog smanjenja, devastacije i privatizacije zelenih površina. Kao što pokazuju brojna istraživanja, boravak u prirodi povoljno djeluje na mentalno i fizičko zdravlje, a ljudi koji žive u gradovima s više zelenila zadovoljniji su životom i manje tjeskobni (što smo, vjerujem, svi osvijestili tijekom lockdowna).
Blagotvornog učinka zelenila svjestan je i umjetnik Željko Kipke, koji je određeni period nakon operacije kralješnice, u svrhu oporavka, proveo upravo u zagrebačkom Botaničkom vrtu (zamislite koliko bi ga to koštalo da je morao plaćati ulaznice!). Svoje šetnje i razmišljanja uobličio je u rad Botanički dnevnik, čija je najnovija inkarnacija predstavljena u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar u sklopu izložbe Umjetnički život biljaka koja okuplja sedam umjetnika/ca. Uz Kipkea, tu su Dalibor Martinis, Ana Belošević, Igor Juran, Ela Štefanac, Damir Babić i Igor Eškinja, a kustos je Vanja Babić.
Kipkeov rad uključuje eksperimentalni film i instalaciju (21 slika, tlocrt, readymade ploča s natpisom Nezaposlenima ulaz zabranjen) koji su nastali na temelju autorovih rehabilitacijskih šetnji. Sam film posjeduje određeni amaterski šarm: Kipke-pacijent snima i narira svoj boravak u parku, koji Kipke-umjetnik zatim rekonstruira, iscrtavajući svojevrsnu psihogeografiju Botaničkog vrta. Akromatske, pomalo nadrealističke slike su numerirane i označavaju određene “postaje” u parku (čiji prostor sada poprima apstraktni, gotovo matematički karakter), tvoreći tako umjetnikovu intimnu kartografiju.
Biljno-meditativnu poetiku nalazimo i u video radu Drvo ginko – pitanje br. 8: Treba li budućnost mene? Dalibora Martinisa, koji je snimao veličanstveni ginko – najpoznatijeg stanovnika Parka kralja Petra Krešimira IV. i zasigurno jedno od najfotografiranijih stabala u Zagrebu. Prikladno je što se u predgovoru ističe da izložba pristupa temi na “nepretenciozan način” budući da je ovo svakako jedan od Martinisovih najmanje pretencioznih radova – izvedbom jednostavan, pristupom osoban (umjetnik stanuje u blizini). Inače, Krešimirac je prvi moderni gradski perivoj u Hrvatskoj s izrazitom socijalnom namjenom, a danas i spomenik parkovne arhitekture, baš kao Botanički vrt. Martinis bilježi transformacije ginka kroz godišnja doba (neki će se možda prisjetiti Kim Ki-dukovog filma Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće), no ove promjene – umjesto prolaznosti i propadanja – prizivaju ideju vremena drugačijeg od onog ljudskog, vremena koje teče puno sporije i dopire do dubina Zemljine utrobe. Živući fosil ginko potječe iz vremena mezozoika (prije 200 milijuna godina) i danas više nema živućih srodnika. Pogled na njega izaziva strahopoštovanje i divljenje, ali i poručuje nam da će biti ovdje dugo nakon što mi završimo pod zemljom (u tom smislu, odgovor na Martinisovo pitanje iz naslova glasi “ne”). Zvukovi iz videa – cvrkut ptica, šuškanje lišća, žamor parka – ispunjavaju prostor galerije, doprinoseći ambijentalnom ugođaju zajedno sa svjetlom koje dopire kroz staklo na krovu.
Možda ekološki najosvješteniji rad izložbi je No Air, No Sun, No Water Ane Belošević, “floralna” instalacija od pocinčane žičane tkanine u kojoj je oštrina i trajnost korištenog materijala suprotstavljena mekoj organskoj biljnoj formi. Rad ima i određeni postapokaliptični prizvuk: hoće li ovako izgledati cvijeće budućnosti, cvijeće kojem ne trebaju zrak, sunce i voda, cvijeće prilagođeno katastrofalnim posljedicama klimatskih promjena?
Za kraj ću spomenuti rad Igora Jurana pod nazivom Absens koji obuhvaća dokumentaciju umjetnikove intervencije u prostoru. Naime, u Parku prirode Medvednica, koji je nekoć bio prekriven morem i obilovao tropskom florom i faunom, Juran je posadio palmu iz roda sabal (fosilni fragment pronađen je tamo 1883.) i pratio kako će se snaći u svom starom okruženju u koje više zapravo ne pripada. Rad propituje utjecaj čovjeka na prirodu kroz čin vraćanja biljke koja je davno nestala iz ovog staništa. Međutim, ispostavlja se da drugačija klima nije jedini izazov za opstanak; neko vrijeme kasnije autor saznaje da je padina na kojoj je palma posađena potpuno devastirana. Kako pišu Owain Jones i Paul Cloke u knjizi Tree Cultures, sudbina drveća često simbolizira sudbinu šireg okoliša. Pokušaj vraćanja biljke u njeno bivše stanište biva poništen zbog destruktivnog ljudskog učinka na lokalni ekosustav. Zanimljivo je da se Juran pri sadnji palme ogrebao i dobio infekciju koja nikad nije sasvim iščezla, poput trajnog podsjetnika na činjenicu da svako djelovanje ima posljedice. “Kao što je palma nakon par milijuna godina uljez u vlastitom staništu, tako i u meni boravi uljez koji uzrokuje infekciju i ulijeva mi nadu da je njezin alegorijski pandan u obliku palme na planini još uvijek živ”, zaključuje autor, implicirajući međuovisnost i isprepletenost ljudi i okoliša.
Kustos izložbe Vanja Babić očito ima senzibilitet za teme vezane uz odnos između čovjeka i prirode, a posebno za njegov mračni, destruktivni aspekt. Ipak, radovi na ovoj izložbi više su osobno nego aktivistički intonirani – osobito ako ih usporedimo s izložbom Natura Vita koju je Babić kurirao u istoj galeriji prošle godine. Sam kustoski koncept izložbe Umjetnički život biljaka bliži je tradicionalnom povijesno-umjetničkom pristupu: predgovor donosi kratki povijesni pregled reprezentacije biljnog svijeta u umjetnosti, čime se izloženi radovi postavljaju u heterogeni, linearni i prilično depolitizirani okvir koji pokazuje “bogatstvo i raznolikost mogućih aspekata tretiranja biljnog svijeta u kontekstu vizualnih umjetnosti”. Zbog odluke da se naglasak stavi na samu reprezentaciju, a ne politike reprezentacije nažalost nije ostvaren puni potencijal ove inače sasvim korektne izložbe.
Pitam se hoće li uvođenje ulaznica za Botanički vrt potaknuti ljude da češće posjećuju izložbe? Ima bilja, a i besplatno je.
ObjavljenoObjavljeno
