Blic Umjetnica Nina Kamenjarin će u petak, 6. listopada u 19 sati, u Galeriji AŽ izvesti performans Igra skrivača.
“Durativni interaktivni performans Nine Kamenjarin Igra skrivača u Galeriji AŽ svojevrsni je nastavak ‘igre skrivača’, koju je umjetnica, u svojoj prvoj iteraciji, odigrala sama sa sobom u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Ovoga puta, Nina će se ‘igrati’ u hodnicima nekadašnje osnovne škole Đuro Đaković, današnjim Atelijerima Žitnjak, s nakanom ispitivanja granice prostora u kojem se nalazi, no i vlastitih ograničenja s kojima se susreće pri pokušaju da u igri skrivanja, i potencijalnog nalaženja, pronađe sebe.
Igra skrivača Nine Kamenjarin priča je o traganju suvremenog čovjeka za vlastitim identitetom koji, u digitalno doba virtualnih avatara i pomno ‘kuriranih’ profila na društvenim mrežama, postaje sve fluidnijim i artificijelnijim. Hiperrealni svijet s onu stranu sučelja kompjutera ili pametnog telefona, čini se stvarnijim od onog stvarnog. Ono što smo donedavno poimali kao objektivnu realnost sve se više preklapa sa, manje ili više uspješno, digitalno fabriciranom stvarnošću. Svijet je to Baudrillardovog simulakruma u kojem slike, logotipi ili, pak, avatari, imaju veće značenje od realnih predmeta ili osoba koje predstavljaju. Prema Baudrillardu, svjedočimo novoj stvarnosti koja odbacuje i degradira original u odnosu na kopiju, sliku ili vizual. U hiperrealnom svijetu taj ‘original’ gubi važnost i referencijalnu vrijednost, jer predložak, uistinu, i ne egzistira ondje. Ova je nova realnost poboljšana i uljepšana, a i mi sami, bivajući ondje, kroz brojne virtualne identitete, koje nam ovaj ‘vrli novi svijet’ proširene stvarnosti omogućava, postajemo ljepšima, zabavnijima i boljima, gubeći pritom osjećaj o tome kakvi smo zaista. Baudrillard definira hiperrealnost kao ‘pomno promišljenu reduplikaciju onog stvarnog, putem nekog reproduktivnog medija, ponajprije fotografije’, no danas, s pojavom alata poput photoshopa, ova reduplikacija ide korak dalje, osiguravajući reprezentaciji ‘dodanu vrijednost’ davanjem mogućnosti odstranjivanja svih eventualnih nesavršenosti ili, pak, kreiranjem novih atributa koje ono snimano, u stvarnosti koju poznajemo kao onu pravu, ne posjeduje.
Nina Kamenjarin u svom performansu Igra skrivača adresira naš osobni gubitak referencijalne vrijednosti i doživljaja stvarnosti. Multipliciranje vlastitih identiteta inherentno je dobu postmodernizma, vremenu u kojem se stvarnost počela rastakati i preklapati s onim što smo donedavno smatrali nemogućim. S ‘odumiranjem’ stvarnosti u korist njene kopije, te gubitkom jasnog poimanja vlastitog identiteta i karaktera, u konzumerističkom društvu kasnog kapitalizma, omogućena nam je hiperprodukcija identiteta koji se, isto tako, međusobno preklapaju, pretaču te su, čak, ponekad u potpunoj suprotnosti jedni s drugima. Subjekt postaje decentriranim, smatra Stuart Hall, zbog čega pojedinac više nije u mogućnosti odrediti središte vlastitog identiteta i polazišnu točku za definiranje samoga sebe. Identitet suvremenog čovjeka neprekidno se mijenja; kontinuirano iznova ‘izmišljamo’ sami sebe, prilagođavajući se i oponašajući sliku onoga što želimo biti ili postati. Ovaj proces, neminovno, dovodi i do fragmentiranih identiteta, a koji su, opet, posljedica fragmentiranog svijeta u kojem živimo. Izmicanje našeg osobnog ‘centra’ ili težišta te odsustvo fiksne priče na osobnoj razini događa se usporedo s nestankom ‘velikih priča’odnosno određenih metanarativa u društvu. Rezultat je fragmentacija diskursa, iskustava i, posljedično, subjekta.
U napetoj će Igri skrivača Nina Kamenjarin sudjelovati u svojim različitim manifestacijama. Bit će ondje prisutna fizički, na projekcijama mobitelom snimljenih videa, te na prikazu performansa u stvarnom vremenu. Upravo će u Atelijerima Žitnjak, ova umjetnica još jednom krenuti u potragu za vlastitim centrom, nastojeći prikupiti sve svoje izgubljene fragmente i digitalne klonove, kako bi ih izbavila iz virtualnog zatočeništva te, transcendirajući zavodljive zamke i smicalice hiperrealnog svijeta, konačno postala cjelovitom. No, hoće li u tome uspjeti?”, u predgovoru izložbi piše Mirna Rul.
Nina Kamenjarin (Split, 1991.) diplomirala je 2016. na temu Simbioza skulpture i performansa na Umjetničkoj akademiji u Splitu, odsjek kiparstvo. U Njemačkoj položila dva semestra Produkt und Komunikations design na FH Aachen. Osim kiparstvom bavi se performansom, videom i drugim medijskim praksama. Izlagala je u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja, uključujući prvu nagradu Essl Art Award 2015. u Austriji i jednu od tri jednakovrijedne nagrade na Trijenalu kiparstva u Zagrebu 2018. Aktivna je članica udruge HULU Split i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika_ca, HZSU. Trenutno radi na Akademiji u Splitu (UMAS) kao stručna suradnica na kiparskom odsjeku.
