Kritika Slavonski biennale je izložba koja se od 1968. godina održava u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti. Predstavljajući slikarstvo, kiparstvo, grafiku i multimedijalne umjetnost, biennale je najznačajnija žirirana skupna izložba u regiji. Prošlogodišnji se 24. slavonski biennale održavao u ozračju obilježavanja 60. godišnjice osnutka Muzeja likovnih umjetnosti, dok se jubilarno izdanje biennalea predstavlja naslovnim i tematskim okvirom Granice vidljivosti. Na 25. slavonskom bieannle-u predstavljamo osječkoj i široj publici ukupno 30 radova – 26 koji su prošli selekciju žirija i četiri koji su ušli izravnim pozivom žirija. Prema pravilima izložbe, ocjenjivački sud dodjeljuje i nagrade Slavonskog biennala za koje konkuriraju svi radovi izabrani za izlaganje. Nagrade koje se dodjeljuju su Grand Prix, tri jednako vrijedna Ex Aequo i Priznanje, o kojima će Ocjenjivački sud odlučiti kada radovi budu postavljeni u izložbenom prostoru. S posebnim veseljem najavljujemo da je jedna od nagrada samostalna izložba u produkciji MLU u 2018. godini.
25. izdanje Slavonskog biennala Ocjenjivački sud u sastavu: Leonida Kovač (predsjednica), Jasmina Bavoljak, Kata Mijatović, Iva Prosoli i Valentina Radoš odabrao je radove 26 autora i autorica te autorskih parova. Tako će na ovogodišnjoj izložbi, iz natječajne selekcije izlagati Tomislav Brajnović, Mario Čaušić, Tanja Dabo, Maria Adela Diaz, Marko Dješka, Umjetnička organizacija “Format C“, Josip Ivančić, Davor Konjikušić, Jelena Kovačević, Igor Kuduz, Enes Kurtović, Neva Lukić i Sara Rajaei, Ana Mušćet, Mila Panić, Francesco Paolucci, Tomislav Pavelić i Ivana Smiljanić, Frane Rogić, Vladislav Šćepanović, Ana Sladetić, Iva Simčić, Krunoslav Stipešević, Lana Stojičević, Ivana Tkalčić, Ksenija Turčić, Leo Vukelić i Boris Bakal, te Goran Škofić. Autori pozvani od strane Ocjenjivačkog suda 25. slavonskog biennalea i izvan natječaja su Ana Bilankov, Nadia Kaabi Linke, Milomir Kovačević Strašni, te Borko Vukosav i Marina Paulenka.
“Razmišljajući o kustoskom okviru ovogodišnjeg Slavonskog biennala, respektabilnog i jubilarnog broja, jasno je bilo da prigodničarska salonska priredba nije mogla doći u obzir. Izložba koja se priređuje u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti već pola stoljeća i koja treba biti prikaz i presjek suvremene likovne umjetnosti i svijeta koji nas okružuje nosi daleko važniju poruku od one slavljeničke. Prvi Biennale održao se u Osijeku 1968., godine koja po političkim, kulturnim i socijalnim događajima nosi posebnu važnost u povijesti Europe i svijeta. Gledajući s pozicije prezenta, protekle dvije godine od posljednjeg Slavonskog biennala jednako su promijenile vizure kulturnog identiteta “starog” kontinenta, kao i svjetove izvan naših graničnih prijelaza. Slika jedinstva pokazala se ranjivom pred izazovima iznutra i izvana, rezultirajući (ponovnim) jačanjem autoritarizma, rasizma i seksizma.
Živimo u svijetu gdje se svjetlosnom brzinom virtualno putuje cijelim svijetom pomoću svega nekoliko pokreta prstima, dok se s druge strane stvarno kretanje ljudi usmjerava pomoću žilet-žice i podizanjem zidova. Principi tradicionalne demokracije paralizirani su pred jačanjem populizma i medijski kreiranih slika stvarnosti koje mimički imitiraju glas “naroda”. Promatrajući svijet iz te i takve perspektive, postaviti 25. slavonski biennale kao tradicionalnu smotru likovnog stvaralaštva činilo se gotovo pa nemoralno imajući na umu snažnu komunikacijsku ulogu i moć koju umjetnost inherentno nosi. Unutar poziva za sudjelovanje na 25. slavonskom biennalu umjetnicima i umjetnicama postavljeno je pitanje. Pitanje koje neće nužno iznjedriti rješenje, ali će stvari činiti vidljivijima.
Odgovori na postavljeno pitanje, u obliku 30 radova na ovoj izložbi, dokazi su da je uloga umjetnosti itekako važna i potentna, kao likovni postav i kao pojedini umjetnički iskazi koji su kroz izložbeni postav protkani poput glasova zbora. Čujemo i vidimo glasove koji progovaraju o važnost memorije i sjećanja, odnosno o tome koliko smo ranjivi kad ih izgubimo. Progovaraju o traumi rata, progonstva, izbjeglištva, o spašavanju gole kože i egzistencije… Isto tako komentiraju i komemoriraju ulogu humanizma i zajedništva – malih oaza dobrote – koji uvijek postoje i u najtežim trenucima nađu put djelovanja. Imamo radove koji progovaraju o našim percepcijama granica, onim stvarnima i onim nametnutima, onim fizičkim i onim mentalnim. I naravno, o načinima na koje se te granice mogu prijeći, nadići, prebroditi, pobijediti. Gotovo svi govore o čežnjama za boljim vremenima, ljepšim mjestima, sretnijom budućnosti; govore o manipulaciji i obmani, ali i o istini i vjeri. Znakovita je i činjenica da 25. slavonski biennale prvi put istinski, i prema propozicijama poziva i prema tematski zadanom okviru, pruža međunarodni i sveljudski prikaz. Ne samo zato što na izložbi predstavljamo imena autora i autorica koji rodom i radom pripadaju svijetu “izvan” naših zemljopisnih granica nego i zbog postavljenog pitanja koje je univerzalno i stvarno”, napisala je u uvodu izložbi Valentina Radoš, kustosica Slavonskog biennalea.
25. slavonski biennale – Granice vidljivosti otvoreno je od 8. prosinca 2016. do kraja veljače 2017.
