Institucionalno krovište ili otvoreno nebo

Ovogodišnja je Barutana pokazatelj kako suvremeni kreativni potencijali čak i u nemogućim uvjetima iznalaze načine kvalitetnog i osebujnog kulturnog djelovanja.

piše:
Ivana Đerđ - Dunđerović
nula_jedan_barutana015_1_630

Ivan Jovanovac i Željka Fuderer Levak, Nula i jedan, FOTO: Barutana 015/Facebook

Barutana 015, Osijek

Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

U trenutku kada su realizirani prvi programski sadržaji projekta Barutana, a ima tome već jedno cijelo desetljeće, polazna inicijativa bila je uronjena u entuzijastičku idejnu otopinu koja je obećavala dugovječnost, kvalitetu kontinuiranog trajanja i energiju te koja je tadašnjoj osječkoj nezavisnoj sceni trebala dati ne samo stalnu udomiteljsku adresu i ono što danas volimo zvati programskom platformom, već i neki čvršći smjerokaz budućeg rasta, kretanja i osnaživanja. No, nakon 2006. ta je otopina sve brže hlapila, problemi se gomilali, a koncept osipao u nizu kompromisa s kojima su se organizatori susretali.

Projekt Barutana 2011. godine izgubio je svoju početnu semantičku os jer je izgubio upravo prostor u kojem se održavao, zgradu bivše barutarnice koja se nalazi na lijevoj obali rijeke Drave. Spomenuti prostor od tog trenutka postaje središnjim kamenom spoticanja kada se povede bilo kakva rasprava o osječkom kulturnom dijagramu. Organizatori, udruga M-art, odlučili su seliti svoj program, tvrdoglavo i znakovito ostavljajući izvorni naziv samoga projekta, po napuštenim, ali amblematskim prostorima osječkog kulturnog rastera kako bi ga održali na životu i pri tome apostrofirali izostanak bilo kakvog lokaliteta, prostora, boravišta kojim bi se mogla prefiksirati osječka kulturna neovisna aktivnost. Prostori nekadašnjeg kinematografa Zvečevo, hotela Royal, Studentskog centra, tako su nakratko reanimirani kako bi (bilo nostalgičnom bilo gorkom evokacijom) podsjetili na nekadašnja čvorišta kulturne uzbibanosti i događajnosti koja je u tom obujmu zamrla početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. 

Deseto izdanje manifestacije Barutana učinilo je određeni zaokret u toj turbulentnoj pečalbi odlukom o fizičkom preseljenju pod krov jedne poznate kulturne institucije. Barutana 015 iz tog je razloga podnaslovljena kao Barutana u Muzeju pri čemu je suradnja s Muzejom likovnih umjetnosti u većoj mjeri ostvarena ustupanjem prostora i logističke potpore, no što je riječ o jasnijoj programskoj razmjeni idejnog koncepta. Na taj je način ova manifestacija ostala u gabaritima svoga programskog razmišljanja, a ujedno je realizaciji planiranih sadržaja priskrbila pristojne uvjete s kojima su se organizatori proteklih godina doslovno hrvali. S druge strane, kontinuitet lutalačke stigme koji je projektu ove izvaninstitucionalne organizacije osiguravao dignitet (pa i legalitet) ovim je potezom preseljenja poljuljan i netko bi ga mogao tumačiti kao spremnost na kompromise. Organizatori Barutane 015 objasnili su ga kao “jedan od malih, ali važnih koraka u daljnjem afirmiranju Muzeja kao sve aktivnijeg poticatelja i generatora različitih vidova suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi”, ali istovremeno i kao poticaj stabilizaciji Barutanina programskog kontinuiteta te priznanje vlastitim nastojanjima da svake godine iznova osiguraju kvalitetne umjetničke sadržaje.

Razloge preseljenja u institucionalne okvire moguće je promatrati dvojako. Financijski, jer je riječ o nastavku uskraćivanja potrebne novčane potpore iz raspoloživih gradskih proračunskih sredstava za kulturu, ali i kao trezvenije koncepcijske razloge koji proizlaze iz spoznaje kako je danas ma i kratkoročno trajanje uvjetovano dosjetljivim i elastičnim suradnjama, premetaljkama i udruživanjima u svrhu opstanka na sceni na kojoj se svake minute dokida znatan broj kulturnih inicijativa. Osim toga, završni dio ovogodišnje Barutane 015 vrlo je jasno i izravno uperio prst u ključne probleme nezavisne osječke kulturne scene koji su prisutni godinama (pri čemu su vrlo slični problemi prisutni i u drugim hrvatskim gradovima), no tek nakon što su pobrojani i klasificirani kao takvi stvorena je mogućnost u kojoj bi se moglo pristupiti i njihovu rješavanju. Treba se nadati da je proživljena Barutanina desetljetka ciklus u kojemu će se stvari uistinu i mijenjati na cjelokupnoj osječkoj nezavisnoj sceni, a ne jenjavati iscrpljujući se u žalopojkama i objekcijama drugačijeg mišljenja.

Jubilarno izdanje ponudilo je program skromniji brojem sudionika, ali koncepcijski blizak onome što udruga M-art njeguje godinama. Iskorak je zamjetan u nešto određenijem okretanju prema domaćim umjetnicima, točnije ljudima koji žive i rade u Osijeku, iako njihovo djelovanje nadrasta spomenute mjesne okvire. Tako su se ove godine osječkoj publici predstavili arhitekt i glazbenik Ivan Jovanovac i multimedijalna umjetnica Željka Fuderer Levak sa zvučno-vizualnim performansom Nula i jedan u kojemu se bave istraživanjima akustične i vizualne percepcije u sferama analognog i digitalnog. Drugačije rečeno, binarni sustav predočen je dvama osjetilima, izmjenjuju se njihove interferencije, permutacije i komutacije dok je način doživljavanja promjenjiva intenziteta i često ovisi o suodnosu slušnog i vidnog. Šire gledano, taj senzorski polaritet može biti shvaćen kao registar svega onoga što čovjeka okružuje ili kao alat kojim si objašnjava svijet i promjene u njemu, no u tom slučaju performans možemo tumačiti kao začetak jednog ambicioznijeg umjetničkog koncepta koji bi pretpostavljao dodatne intervencije.

Proaktivno bavljenje umjetnošću u sferi digitalnog još energičnije potvrđuje radionica Dine Karadžić, voditeljice i suosnivačice umjetničke organizacije Format C. Koncept nazvan Nevidljivi tekst krenuo je od riječi i jezika kao materije koja je podložna vrlo raznolikim izmjenama konfiguracije, čitanjima, razlaganjima, kolažiranjima, pa i digitalnim igrarijama kojima nastaje posve novi tekstualni proizvod. U njihovoj pozadini stoje softverski alati kojima se vrlo slobodno rekontekstualizira i sam čin pisanja. Djelovanje ove umjetnice nije usmjereno na dvodimenzionalnost umjetničke prakse, već je gusto isprepleteno mogućnostima on-line intervencija, učenja, isprobavanja, istraživanja načina u konstrukciji i dekonstrukciji svega onoga što bi moglo poslužiti kao umjetnička supstanca. 

S druge strane, a kao ravnoteža novim umjetničkim praksama, predstavljeni su programi koje bismo mogli nazvati svojevrsnim konvencionalizmom neovisne kulture kada to ne bi zvučalo odveć apsurdno. Naime, u jubilarnom je izdanju Barutane nekako očekivano svoje mjesto zauzeo i Tomislav Gotovac, točnije trosatna projekcija njegove akcije Čitanje novina Daily Mail izvedene 1979. u amsterdamskom studiju Marine Abramović i Ulaya. Time je nastavljena suradnja osječke manifestacije i Instituta Tomislava Gotovca koja je započela prošle godine, a koja svjedoči i o umjetničkom nasljeđu na koje se, bez sumnje, ova manifestacija namjerava oslanjati i u budućnosti. 

Koreografski dio programa činila je plesna predstava Ane Kreitmeyer Prema početku čiju dramaturgiju potpisuje Goran Ferčec, a glazbu Adam Semijalac. Priča je to o “odrastanju” ogoljenog pokreta, tjelesnom infantilizmu tek rođenog djeteta i ekspresiji koja nije osviještena, već je svedena na intuitivne mijene. Ana Kreitmeyer propituje razvojne faze dječjeg pokreta, ali i mogućnosti svjesnog djelovanja na nj, kao i reinterpretaciju pokreta u tijelu odrasle osobe. Prema početku u svakom je slučaju zanimljivo koreografsko djelo koje je upotpunilo tvrdnju o raznolikosti umjetničkih praksi ovogodišnje Barutane koju bismo mogli odrediti i kao presjek dosadašnjih interesnih silnica ovoga projekta.

No, pomalo neočekivano, možda i najzanimljiviji dio prvoga dijela programa bio je onaj u kojemu je dizajner, performer, filmaš i likovni kritičar Boris Greiner pomalo neformalno predstavio svoju novu knjigu eseja pod nazivom Osvojena područja – volumen 2. Spomenuto je ukoričenje nastavak spisateljske prakse kojoj nije cilj vrednovati suvremenu izložbenu djelatnost, već vrlo osobno interpretirati umjetničke rukopise i njihova brojna značenja kao i kontekste, a često i intimistički progovoriti o autoru koji stoji iza takve osobne interpretacije. Naime, eseji okupljeni u ovoj knjizi nastali su u razdoblju od 2011. do 2014. i opsegom se (obuhvaćaju pedesetak radova) naslanjaju na tekstove koje je Greiner objavljivao na Trećem programu Hrvatskoga radija (u emisiji Triptih) i u dvotjedniku Zarez. U odnosu na prvo izdanje, autor nudi više “predgovora” izložbama, no oni i dalje zadržavaju esejistički oblik jer progovaraju o komunikaciji između određenog likovnog događaja i njegova konzumenta. Greiner je na osječkom predstavljanju u razgovoru s posjetiteljima vrlo zanimljivo elaborirao perspektivu pisanja, njegovu nužnost i značaj. Govorio je o osobnoj potrebi dekodiranja poruka u prostoru umjetnosti koja i samo pisanje čini zanimljivim, otvoreno je progovorio o tome kako površnost pri promatranju djela nadoknađuje detaljnijim promišljanjem viđenog u tekstualnom obliku, pozabavio se problemom medijskog prostora koji je slabo zainteresiran za likovne i ine kritike kao i problemom njegove održivosti u svakodnevici kojom dominiraju vijesti drugačijeg predznaka. Ovom je prilikom autor najavio osvajanje novih područja umjetnosti “preseljenjem” na društvene mreže i finaliziranjem godišnjaka radnog naziva Dosje 15 koji sabire ona umjetnička događanja koja je uspio popratiti tijekom tekuće godine.

Boris Greiner na najbolji je mogući način uspostavio sponu između dva dijela Barutanina obljetničkog programa, onog autorskog koji je ispunio konac listopada u Muzeju likovne umjetnosti i onog kritičkog koji se dogodio početkom studenog u prostorima još uvijek nedovršenog osječkog Kulturnog centra Eurodom.

Naime, kao epilog ovogodišnjim umjetničkim izvedbama i radionicama poslužila je izložba Nezavisni prostori – prostori nezavisnih koja je nastala u suradnji Saveza udruga Klubtura i Centra za dokumentiranje nezavisne kulture iz Zagreba. Izložba, čiji su autori Dunja Kučinac i Dejan Dragosavac Ruta i koja je do sada postavljena u Karlovcu i Splitu, mapira i donosi kronologiju nezavisnih kulturnih aktivnosti u hrvatskim gradovima od 1988. do 2015. Zamišljena je kao pregled urbanog kulturnog i građanskog aktivizma putem fotografija i kritičkih osvrta, a ujedno je tek dio šireg projekta kojemu je cilj arhivirati i sačuvati materijalne fragmente nezavisne kulture (zapise, fotografije, plakate, ulaznice i slično) kojima koordinira Centar za dokumentiranje nezavisne kulture osnovan 2011. godine. Osječko izdanje spomenute izložbe suorganizirale su osječke udruge Phonogram, POPUP, Format C i M-art, uz potporu Grada Osijeka, i pomalo nevjerojatno zvuči kako je ovo prvi oblik ovako široke suradnje između lokalnih kulturnih udruga. Ono što je još značajnije, otvorenje je izložbe poslužilo kao kritički impuls s ciljem detekcije postojećih problema osječke nezavisne scene, ali i okidač njihova rješavanja. 

Naime, nakon otvorenja izložbe organizirana je javna rasprava u kojoj su sudjelovali predstavnici udruga koji u Osijeku participiraju u kulturnoj aktivnosti, a pritom djeluju posve ili djelomično izvaninstitucionalno. U raspravi je kao ključni problem istaknut nedostatak fizičkog prostora u kojemu bi spomenuti protagonisti mogli “proizvoditi i predstavljati kulturu”, no skenirani su i problemi slabe ili nepostojeće suradnje, medijske samozatajnosti i društvene marginalizacije. U raspravi je istaknuta nužnost informacijske i kulturne razmjene, ali i energičnijeg nastupa u raznorodnim oblicima umjetničkog djelovanja i dijaloga.

Spomenutu bismo izložbu i tribinu mogli uistinu shvatiti kao priređivačku opasku o tome kako osječka kulturna scena nalikuje zrakopraznom prostoru kojemu je potreban kritički pucanj iz daljine. Time želim reći kako su prvu suradnju i otvoreni razgovor osječkih nezavisnih snaga omogućile zagrebačke udruge (!) koje su moderirale raspravu, potaknule dijalog i datirale trenutak u kojemu su ponuđeni prijedlozi i sugerirana neka rješenja. Uočeno je kako osječka nezavisna scena dijeli probleme drugih hrvatskih urbanih prostora, ali u isto vrijeme egzistira u prostoru opipljive upravne represije s kojom je bolje izbjeći izravnu konfrontaciju. Unatoč tome što je potrebno i poželjno materijalizirati tradiciju nezavisne kulturne dinamike osamdesetih godina 20. stoljeća, neodgovorno je isključivo na njoj graditi legitimitet osječkog umjetničkog urbaniteta 21. stoljeća, tim više što postojeći suvremeni kreativni potencijali čak i u ovako nemogućim uvjetima iznalaze načine kvalitetnog i osebujnog kulturnog djelovanja. I ovogodišnja je Barutana pokazatelj takve “snalažljivosti” koja ipak ne stavlja u prvi plan pitanje održavaju li se programi ispod bačvastog svoda, institucionalnog krovišta ili otvorenog neba.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano