Tema Matriksijalne priče, GLU Osijek
Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović
Otkako je otvorena sezona lova na titulu europske kulturne prijestolnice 2020, a grad se Osijek drčno odlučio priključiti zovu lovačke trublje, u tom istom gradu nije prošao niti jedan (što kulturni što estradnjački) događaj koji bi izbjegao konotaciju te feelgood dosjetke. Tako se nova gradska ambicija očešala o sve što je imalo iole primjetljiviju recepciju među stanovništvom: od Balaševićeva koncerta do BikeMyDay festivala ili baranjske satarašijade s autohtonim, “mitteleuropskim” predznakom.
Jesenji su mjeseci intenzivirali događanja koja bi se mogla uklopiti u ovaj kontekst jer su kulturne institucije ažurnije u realizaciji svojih planiranih programa, a ujedno je primjetnija agresivnija najava i prezentacija određenih projekata. Jedan od razloga te uočljivije prisutnosti vjerojatno jest i buđenje svijesti o internetskim alatima i otvorenim prostorima na kojima je kulturu moguće i reklamirati, a što je do sada bio tek pionirski pothvat digitalno osviještenih ili, jednostavnije, promućurnijih pojedinaca.
Tome anakronu ideju ovoga su srpnja realizirali čelni ljudi Galerije likovnih umjetnosti kada su na sjednici Skupštine Osječko-baranjske županije proveli u djelo prijedlog da se ta institucija preimenuje u Muzej likovnih umjetnosti. Iako je na prvi pogled ovaj potez više kozmetički i deklarativan, on otvara pitanja o smjeru razvoja osječke likovne scene i, uopće, o njezinoj urbanoj matrikuli pa i umjetničkoj dihotomiji unutar nacionalnog (i, u uvodu spomenutog, šireg europskog) kulturnog rastera. Odluka o preimenovanju obrazložena je činjenicom kako spomenuta institucija posjeduje tri osnovna kriterija neophodna za obavljanje muzejske djelatnosti (vlastiti fundus, vlastiti prostor, sredstva i opremu kao i stručno osoblje) te kako naziv muzej sugerira znatno širu djelatnost od izlagačke koja se ustaljeno veže uz galerije. Ipak, ono što u cijelom tom službenom dokumentu frapira jest inicijalna namjera predlagatelja da novo ime “opravda” činjenicom kako je percepcija Galerije likovnih umjetnosti u svijesti njezinih sugrađana preusko vezana uz naziv ostalih gradskih izlagačkih prostora koji nemaju muzejske zbirke poput njih! Štoviše, “naziv muzej ne traži dodatna objašnjenja” za razliku od galerije o kojoj danonoćno razmišljaju horde kulturnih predatora spremni na sve kako bi se okoristili komadićem gradske kulturne ponude.
Ipak, o dvojbenosti pobrojanih argumenata ilustrativno i rječito progovara pisana reakcija Hrvatskog društva likovnih umjetnika na prvi ovogodišnji postav otvoren u siječnju 2014. naslovljen Pogledi – 20. stoljeće u fundusu Galerije likovnih umjetnosti Osijek. Naime, spomenuta obljetnička izložba (koja je otvorena povodom 60 godina od osnutka ove ustanove) pokušala je prikazati presjek stoljetne produkcije u viđenju kustoskog trojca Kusik–Radoš–Zec. No, umjesto prigodnih i očekivanih benignih reperkusija uslijedilo je vrlo oštro očitovanje HDLU-a koji je Poglede nazvao kratkovidnima, a kustoski izbor amaterskim i površnim. Ipak, više od puke reakcije na izložbu i autorski postav odjeknuo je dio službenog pisanog očitovanja koji je bespoštedno doveo u pitanje vjerodostojnost Muzeja likovnih umjetnosti kao “ustanove koja se bavi prikupljanjem, čuvanjem umjetničkih predmeta te ima ulogu stvaranja estetskih normi i definiranja ukusa javnosti”. Jednako tako, potpisnici su istaknuli problem kustoske pozicije koja je izuzetno pasivna, točnije “represivno neaktivna” i koja teško može doprinijeti promociji aktualnog umjetničkog trenutka zbog “profesionalne uhljebljenosti i emotivne uspavanosti”. Iako smo na ovako nedvosmislenu i žestoku reakciju morali čekati nekoliko mjeseci i unatoč tome što se ona temelji na oprečnim autorskim stavovima i vizijama, ovdje je riječ o eklatantnom primjeru načina funkcioniranja osječke kulturne scene koja polira formu i marginalizira sadržaj, ali ujedno izbjegava bilo kakav dijalog koji bi uistinu mogao iznjedriti aktivniju umjetničku gestu. Naime, prozvani kustoski tim kao i njihova matična institucija na ovaj su pokušaj polemike ostali potpuno nijemi ne našavši za shodno očitovati se o bilo kojem spornom dijelu postava Pogledi.
Nadalje, u gradu u kojemu postoje tek dva izložbena galerijska prostora združena upravom i nazivom Gradske galerije Osijek (Galerija Kazamat i Galerija Waldinger), a u kojoj potonja služi više kao projekcijska sala no izlagački interijer, smiješno je uopće govoriti o problemima u percepciji i programskom usmjerenju. Ostale su “galerije” otužno svedene na par kvadrata u trgovačkim centrima, osječki pothodnik ili čak Zračnu luku u kojima vjerojatno biva upitna njihova primarna namjena. Iskreniji i uvjerljiviji razlog ovom preimenovanju vjerojatno leži u procjeni kako je muzej pogodniji naziv za apliciranje na određene umjetničke projekte koji se financiraju sredstvima europskih fondova. No, pitanje je onda čemu te smiješne rečenične eskapade kojima se ova odluka pokriva? Bila ova institucija imenovana jednim ili drugim nazivom, ona će biti i ostati prepoznatljiva isključivo po kvaliteti svojih programa, sadržajima i profilu koji njeguje, a ne po predznaku, pločici ili adresi koju nosi. Tako samo preimenovanje uistinu nije sporno, ali je navada kojom se određene odluke obrazlažu i ovoga puta pomalo smiješna i potpuno nepotrebna.
Sve napisano dodatno kontekstualizira prva ovosezonska izložba koju je Muzej likovnih umjetnosti ugostio u svome prostoru, a koja ne samo da je zanimljiva i dobrodošla, već je i indikativna u nekoliko značajnih segmenata. Riječ je o izložbi naslovljenoj Matriksijalne priče osječke autorice Ines Matijević Cakić koja je osmislila i likovni postav te grafičko oblikovanje popratnog kataloga. Autorica koja iza sebe ima osam samostalnih i šezdesetak skupnih izložaba intimno je i profesionalno vezana upravo uz Osijek, a ta lokalna “signatura” nipošto ne smješta njezin rad i umjetnički opus u uske habitacijske okvire. Baš naprotiv, domicilni dogovor (između kustosa Vlastimira Kusika i autorice) koji je iznjedrio spomenutu izložbu stvorio je model umjetničkog promišljanja kakav bi trebalo njegovati: izdvajati i poticati domaće likovne rukopise, dati im prostor i širinu kako bi mogli postati prepoznatljivom vrijednošću u širim kulturnim okvirima i korpusima.
A rukopis Ines Matijević Cakić uistinu je prepoznatljiv i prepoznat zahvaljujući njenim dosadašnjim radovima koji su naglašeno zagledani u ženskost, percepciju spolnog u društvu i reinterpretaciju tjelesne i društvene različitosti dvaju rodova. Spomenuta prepoznatljivost vidljiva je poigravanju naoko nespojivim uzorcima, kolažiranju raznorodnih motiva dovedenih u impresivnu recepcijsku napetost kao i rekontekstualizaciji poznatih klasičnih motiva. Tu svojevrsnu crtačku britkost Ines Matijević Cakić u Matriksijalnim pričama prilično umekšava tankom i blijedom linijom, tonskim crtežima i primjetno nježnijom teksturom koju opravdava koncepcija postava. Naime, kao što i naziv izložbe sugerira riječ je o “grafičkim novelama” koje prate devetomjesečni trudnički ciklus iniciran drugim “drugim stanjem” same autorice. Postav se tako sastoji od devet crteža (Iščekivanje, Prekid, Identitet, Kontrola, Ljubav, Identifikacija, Oblik, Ime i Razdvajanje) koji u svojoj vizualnoj komponenti asocijativno prate prenatalni razvoj autoričina drugog djeteta. Točnije bi bilo reći kako prate vrlo osobnu percepciju mijena kroz koje ona sama prolazi, a likovna je izvedba popraćena tekstualnim fragmentima iz dnevnika koji je autorica vodila tijekom spomenute trudnoće. Taj paralelni slalom grafičkog i rečeničnog lijepo priljubljuje jedan uz drugoga u nekim radovima ujedno dajući figuraciji široke mogućnosti interpretacije, a promatračima mogućnost poistovjećivanja. Ono što na trenutke ipak poništava dojmljivost umjetničke cjeline jest odluka autorice (pa i dojam posjetitelja) prema kojoj tekst preuzima primat nad samim crtežom, a u osmoj ga slici potpuno preuzima. Naime, u toj osmoj slici (Ime) upravo su rečenice i tekst gradivno tkivo likovnog oblika te time ne narušavaju koncepciju izložbe (stavljajući naglasak na priču), a jedno od tumačenja moglo bi se kretati i u okvirima oprečnosti u kojima riječ nadglasava sliku, digitalni vizualni otisak i značenje (možda baš u inat vremenu u kojemu obitava).
Koristeći meku i blijedu liniju Ines Matijević Cakić ukida svojim crtežima dubinu, ali u toj plošnosti ponovo treba tražiti pričalačku kohezivnu liniju – tekst ponire dublje dok crtež prikazuje površinu, asocijaciju osjećaja, misli, straha, dvojbe… Nadalje, i postav sugerira slična značenja jer su crteži uokvirenim okruglim okvirima bijelog ruba koji bi se mogli interpretirati kao intimna zrcala ili odrazi trbuha u kojima su nataloženi svi ti intenzivni trudnički doživljaji i mentalne slike. Unatoč tome što je izložba zapravo kronologija njezine druge trudnoće, autorica se jasno dotiče problematike majčinstva dovodeći u crtež svoje prvo dijete, propitujući svoj matriksijalni identitet i postojanost da bi na posljednjem crtežu Razdvajanje (koje se u kružnom postavu može činiti i prvim) potvrdila paradoks trudnoće: tjelesnim odvajanjem ploda od majčine utrobe zapravo tek počinje njihova neraskidiva povezanost koja traje.
Nakon višegodišnjeg rada na propitkivanju femine geste i uloge u društvu te nakon dvogodišnjeg rada na radovima s ove izložbe Ines Matijević Cakić vrlo intimno i otvoreno “raspisuje” temu koja se danas često mistificira i kojom se manipulira u smislu potvrđivanja identiteta, spolnosti i društvene prihvatljivosti unutar površnog i povremeno vrlo degutantnog konzumerističkog koncepta. No, upravo odlukom da napusti prividnu objektivizaciju ženske pozicije te pomoću vlastite gravidnosti propusti priču kroz jednu znatno osobniju vizuru, autorica ovu temu uspijeva demistificirati i umjetnički rastvoriti do različitih značenja.
A time dolazimo do spoznaje o njezinoj indikativnosti unutar “muzejskog” prostora u kojemu je postavljena, točnije do paradoksa u kojemu jedna suvremeno ispričana priča postaje artefaktom prostora čiji se naziv ustaljeno percipira kao prostor očuvanja tradicije, kulturne baštine i sjećanja. To možda i jest površno tumačenje, ali ga podupiru jednaki argumenti kojima su se poslužili isti oni ljudi koji galeriju promatraju očima prosječnog umjetničkog konzumenta. Jednostavnije rečeno, ovdje je riječ o pravoj galerijskoj izložbi, a nikako o muzejskom postavu, a ako je suditi po programima koje najavljuju, ova će institucija i dalje njegovati upravo izložbenu dimenziju svoje umjetničke djelatnosti (i pri tome vjerojatno seliti stalni postav koji posjeduje kako bi napravila mjesta za nove galerijske sadržaje). No, kako se osječka izložba u listopadu seli u zagrebačku Galeriju PM Matriksijalne priče svakako su preporuka zaokružena crvenom bojom, lokalni kulturni “proizvod” koji može izdržati ambicioznije i studioznije likovne opservacije, ali sipljivu arhitektoniku kulturne ambicije s početka teksta kojom se domaći kulturtregeri i poduzetnici jednako razbacuju i razmahuju posljednjih mjeseci.
Objavljeno
