Intervju U četvrtak, 16. ožujka u 19 sati, Igor Taritaš u Galeriji Prsten (HDLU), otvara izložbu Iluzija realnog prostora.
Igor Taritaš (1987., Pakrac), diplomirao je 2013. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na deset samostalnih i na nekoliko skupnih izložbi diljem Hrvatske i inozemstvu. Godine 2016. izlagao je na Bijenalu slikarstva u Zagrebu, zatim na grupnoj izložbi Exporting Zagreb u Narodnom muzeju u Gdansku u Poljskoj. Vrhunac karijere je samostalna izložba u renomiranoj Galeriji 2CforART u Salzburgu. Iste godine izlažena grupnoj izložbu JUNGE KUNST AUS KROATIEN u St.Poltenu u Austriji. Iduće godine pozvan je da svoje radove izlaže na velikoj grupnoj izložbi Grand Salon 2017. u Villi Berberich u Njemačkoj. Slike Igora Taritaša nalaze se u privatnim kolekcijama u Engleskoj, SAD-u i Australiji. Nakon izložbe u Meštrovićevom paviljoni izlaže u svibnju u Galeriji Poola u Puli te je pozvan da svoje radove izloži na Fifteen Seconds festivalu u Grazu. Nedavno Igorov rad je predstavljen na svijetski poznatom Juxtapoz Magazinu, jednom od najpopularnijh časopisa za umjetnost danas.
“Kompozicije u radovima Igora Taritaša istražuju mogućnosti slikarskog formata u otvorenom društvenom kontekstu. Oslikane kadrove vrijedi promatrati kao pažljivo oblikovanu scenografiju što služi za dijalog između oprečnih strana, koji se strogo ne nameće pretpostavljenim sadržajem ili određenim tematskim okvirom. Taritaš razigrava našu percepciju prostora probijajući istovremeno galerijski zid te rastvarajući četvrti zid uvodeći nas na scenu prepuštenu igri promatrača. Poput kadra Cadena Cotarda prepuštenog sudbini savršene sadašnjosti. Nudeći nam svoj prostorni imaginarij, autor se na jednak način koristi slikom kao platformu za diskusiju ili kutak za šaputanje. U ranijim radovima često koristeći plitke planove i figurativno semplirane misli, autor u kasnijim kompozicijama pojačava perspektivnost, otvara prostore, te gotovo u potpunosti apstrahira motive u slici. Vjeran realizmu u Taritaševom se radu očituje sličan razvoj u redukciji sadržaja i kompleksnosti prostornih motiva poput rano avangardnih slikara (Otona Glihe), enformelističkog tretmana površine i boje (Ive Gattina i Eugena Fellera), te dehumanizirajućih prostora (Matthiasa Weischera). Snažni rietveldovski modernistički arhitektonski monoliti smekšani mondrianovskim koloritom, u drugom planu pridaju osjećaju ukorijenjenosti u prizoru. Apstrahirane i tamne površine stražnjih i prednjih planova u kontrastu su sa središnjim figurativnim i arhitektonskim elementima u kadrovima. U konstantnom formalnom sukobu same sa sobom, koristeći se suptilnim logičkim zamkama te bez pretpostavljenog narativa, Taritaševe kompozicije djeluju poput kadrova Bhabhovog Trećeg prostora. Oslobođene pretpostavljene značenjske vrijednosti za novi, aktualniji i suvremeniji diskurs,kompozicije postaju medij sadašnjeg trenutka, dijaloga, čime kao slike konačno uspostavljaju svoju dinamičnu dijalektičku ravnotežu”, piše Vladimir Tatomir.
