Kritika Lea Vidaković višestruko je nagrađivana multimedijalna umjetnica koja djeluje na području animiranih instalacija i proširenih medija. Njezino teorijsko i praktično istraživanje zasniva se na temi fragmentiranih prostornih naracija za animirane sadržaje u galerijskim, muzejskim ili drugim javnim prostorima. Samostalna izložba Obiteljski portret u Galeriji Prsten Doma HDLU / Meštrovićevog paviljona, u sklopu programa ovogodišnjeg Animafesta, ukazala se kao prilika za razgovor o procesu nastanka rada, ali i općenito o Leinom umjetničkom pristupu kada je riječ o istraživanju alternativnih mogućnosti pripovijedanja spajanjem slikarstva, skulpture, performansa i instalacije.
Rad Obiteljski portret nastao je za vrijeme tvog doktorskog studija u Singapuru u sklopu kojeg si se bavila istraživanjem fragmentiranih i drugih alternativnih oblika prostorne naracije za animirane sadržaje. Na tom tragu osmislila si prezentaciju rada u formi galerijske instalacije (kao niz sinkroniziranih projekcija i u prostoru raspoređenih maketa i lutaka) te u formi animiranog filma, namijenjenog klasičnom gledanju u prostoru kinodvorane. Koja se ideja krije iza dvojakog koncepta izlaganja rada?
Prvobitna ideja je bila da se Obiteljski portret prikaže u formatu prostorne instalacije, kao što je danas vidimo na izložbi u Galeriji Prsten. Razlog dvojakog koncepta izlaganja je bio prosto financijski. Teško je, tj. zapravo nemoguće finansirati takav projekt, jer su umjetnički fondovi premaleni da pokriju iznimno skupu produkciju animacije. S toga se morao raditi kompromis, te sam trebala osmisliti Obiteljski portret i u formatu kratkog animiranog filma koji bi bio pogodan prikazivanjima na festivalima, a onda bih taj materijal mogla iskoristiti za instalaciju, u drugačijoj vrsti montaže i prostornog prikazivanja. U ranijim projektima sam se takođe susretala sa sličnim problemom, te bih bila uzrujana zbog prinudnih kompromisa, ali u slučaju ovog projekta, oba su mi formata jednako draga. Iako pružaju drugačija iskustva, sretna sam da rad funkcionira i kao film i kao instalacija.
Na koji način se razvijao projekt, od početne ideje, mjestimičnog izlaganja njegovih pojedinih dijelova pa sve do finalne etape, točnije izložbe u Galeriji Prsten Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, gdje imamo priliku vidjeti rad u cjelini?
To je bio zaista dug proces. Ideju sam počela razrađivati na umjetničkoj rezidenciji Saari, Kone foundation u Finskoj 2014. Nakon toga je uslijedio period od 5 godina doktorata u Singapuru, tijekom koga sam bila fokusirana na istraživanje alternativnih tipova naracije za prostorna prikazivanja animiranog sadržaja, kao i pisanju teze. U tom razdoblju sam snimila trailer, i pilot instalacije od tri minute. Boravila sam na rezidenciji Museumsquatier u Beču, gdje sam snimila još jedan mali segment obiteljske situacije, koji je iste godine pod nazivom Anatomija zagrljaja izložen u Galeriji Kranjčar u Zagrebu. Pilot animirane instalacije je izložen tijekom konferencije Society of Animation Studies u Lisabonu 2019.
Po povratku u Evropu nakon studija, predstavila sam Obiteljski portret na pitching forumima CEE u Českoj gdje je dobio nagradu za razvoj projekta te mogućnost sudjelovanja u programu Animation sans Frontiers, ali sam tu pronašla i Francuskog partnera za koprodukciju što je bilo od iznimnog značaja. Projekt je pobedio i na pitching forumu u Ljubljani koji je dio festivala Animateka, a također je dobio i nagradu za postprodukciju na pitching forumu Animarkt, u Poljskoj. Značajan je bio i boravak na NEF rezidenciji animacije u Francuskoj koji je bio fokusiran na razvoj priče za instalaciju, kao i boravak na rezidenciji animacije u Viborgu, u Danskoj, gdje sam finalizirala storibord za film. U produkciji Jadranske Animacije (Hr), Vivement Lundi! (Fr) i Biberche Productions (Sr) projekt je realiziran, od početka gotovo nomadski. Dio setova je napravljen u Srbiji, dio u Francuskoj, lutke sam radila u Lisabonu, animirali smo na rezidenciji za animatore Ciclic u Francuskoj, dok je postprodukcija nastala u Hrvatskoj i Srbiji, s predivnim timom ljudi iz sve tri države.
Radnja filma Obiteljski portret odvija se tokom mirnog poslijepodneva u mračnoj atmosferi jedne aristokratske obiteljske kuće. Niz situacija, a prije svega masovan posjet članova obitelji okidač je snažne tjeskobe koja prevladava u obiteljskim odnosima. Kako si došla do ideje za ovu priču i koja je tvoja interpretacija Obiteljskog portreta?
Poanta rada je da ne postoji jedna jedina istinita vizura Obitelji, već da ju svako vidi na svoj način, kako u stvarnosti doista i jest. I u filmu i u instalaciji radnja se odvija simultano sa puno karaktera, gdje su svi protagonisti jednakovrijedni, te će se svaki gledatelj morati odlučiti za skupinu likova na koju se želi fokusirati, jer ih je nemoguće sve propratiti (što važi najviše za instalaciju). Sloboda interpretacije otvorenog rada mi je bila bitna kada sam promišljala kakvu priču da predstavim, a intruzija velike obitelji u intimni prostor doma mi se činila kao dobra polazna točka jer se vjerojatno svi možemo poistovjetiti s osjećajem tenzije i nelagode, pomiješane s privrženosti ali istodobno i s netrpeljivosti koju takva situacija donosi. U formatu linearnog filma sam se morala sukobiti sa samom sobom, jer je izabrati jednu priču, bilo protivno konceptu da svako mora posložiti svoju priču te interpretirati obitelj na svoj način. No ipak sam zadovoljna kako je sve ispalo. Moja vizija obitelji je ona koju vidimo u linearnom filmu, koji će biti premijerno prikazan na Animafestu u lipnju.
Uz sedam galerijskih projekcija u Galeriji Prsten izložila si i sedam minijatura maketa, koje korespondiraju sa sedam različitih prostorija unutar kojih se odvija radnja. Svaki element scenografije minuciozno je razrađen i nabijen simbolikom te posjetitelja gotovo da navodi u voajersku poziciju. Koju ulogu zauzimaju scenografija i brojni detalji pri stvaranju specifičnih atmosfera u tvom radu?
Interijeri kao i svi detalji su tu sa razlogom, te imaju funkciju suptilne naracije koja mi je najdraži način pripovijedanja. Interijeri obasjani suncem sa mnoštvom namještaja i objekata (poput detalja kolača pojedenog do pola), prazne sobe sa nelogičnim rasporedom, te stube koje ne vode nikuda, pričaju priču bolje od protagonista koji su već davno napustili ove interijere. U galerijskoj instalaciji možemo vidjeti sve ove prostore kao i lutke, sa svim svojim napuklinama i nesavršenostima. Ono što je bitno jeste da ova izložba nema za cilj približiti publici način i proces nastanka rada, naprotiv. Scenografije su stavljane u poziciju jednakovrijednih radova kao i film, one su taj fragmentirani narativ u stagnaciji – akumulacija obiteljske priče u jednom jedinom kadru.
U svojim si prethodnim radovima (Sestre, The Vast Landscape / porcelain stories, Prekrižene haringe) odškrinula vrata u intimne svjetove različitih protagonista, dosljedno se dotičući tema ljubavi, kontemplacije, melankolije i (samo)uništenja. Gdje pronalaziš inspiraciju za svoje priče i postoji li određena poveznica između Obiteljskog portreta i tvojih prethodnih radova?
Inspiraciju najčešće nalazim u slikarstvu, u djelima starih majstora. Atmosfere tih slika služe mi kao magični okidač za razmišljanje kako ih oživjeti. Sestre su bile inspirirane slikama Vermeera, a atmosfera Obiteljskog portreta je inspirirana slikama danskih intimista poput Hammershoia, i Holsoa, ali i Michaela Borremansa. Inspiraciju tih slika prevodim na interijere karakteristične za Austro-Ugarsku iz vremena pred Prvi svjetski rat u doba kada se film događa. Teme dosadašnjih radova su se često doticale obiteljskih, ali i drugih međuljudskih odnosa, jer su mi ti odnosi nabijeni mnoštvom slojevitih i kompliciranih emocija i situacija zanimljivi i često nedokučivi, pa ih kroz film ponekad, čini mi se osvješćujem. Za razliku od dosadašnjih radova, idući će film vjerojatno biti suvremena bajka lišena ljudskih protagonista, bestijarij, u raskošnom stilu baroknog slikarstva.
Svim tvojim radovima svojstvena je fragmentiranost, no istovremeno funkcioniraju i kao jedinstvene linearne projekcije namijenjene prikazivanju u kinu. Na temelju vlastitih teorijskih i praktičnih istraživanja različitih oblika narativa, koja bi bila ključna razlika pri pomaku iz linearnog ka fragmentiranom promišljanju priče?
Forma fragmentirane naracije je forma koja je u konstantnom fluxu. Nije sve toliko posloženo kao u linearnom filmu. Fragmenti traže da ih neko sakupi i posloži u najčešće proizvoljnu cjelinu. To je struktura koja je otvorena za interpretaciju, pa tako rad nastaje uz aktivno sudjelovanje gledatelja. Suptilna interaktivnost ovog formata mi je vrlo draga, to je tihi dijalog između mene i ljudi koji čitaju filmove i scenografije te ih slažu u njima smislenu cjelinu.
U svom doktoratu bavila si se također istraživanjem oblika pripovijedanja u pretpovijesnom, povijesnom i tzv. post-povijesnom razdoblju filma. S obzirom na izrazito kratak raspon pažnje svojstven suvremenom gledatelju, postoje li određene poveznice između načina promatranja slika u pokretu u pretpovijesnom i post-povijesnom (današnjem) razdoblju?
Da, doista sam našla poveznicu između ranih dana i suvremenih stremljenja animacije u proširenom kontekstu. Narativi, tj. prve sličice u pokretu koje su prikazivale nekakvu jednostavnu radnju su zahtijevale vrlo kratak raspon pažnje, što je slučaj i danas kada konzumiramo animirani sadržaj na billboardu, na svojim telefonima, ali i u slučaju video mappinga na zgradama, sve u kontekstu suvremenog, kratkotrajnog spektakla. Konkretan primjer je Robertsonova Fantazmagoria (Phantasmagoria) iz 1799., spektakl projekcija čarobnih lampi na kotačima, koje projiciraju slike i sjene, a sam je spektakl izveden u klaustru napuštenog samostana. Uz dodatak zvuka, ovaj performans je bio vjerojatno zastrašujuće, imerzivno (uranjajuće) iskustvo koje je uzimalo u obzir i specifičnost prostora gdje je događaj izveden.
S tim u vezi može da se poredi sa animiranim instalacijama i projekcijama koje se danas javljaju van kino dvorana u galerijama ili na site specifičnim lokacijama u urbanom okružju, a sa kojima su često tematski ili konceptualno povezane. Razvoj filmske naracije nam je dopustio da postanemo pasivnim konzumentima, a brzi ritam holivudski filmova nas je naučio ubrzanim, nezasitnim konzumiranjem sadržaja koji su u svakom momentu spektakularni i prenabijeni, kako bi nam zadržali pažnju. Tempo našeg vremena je ubrzan, a to se odražava i u filmskom jeziku današnjice. No sa pozitivne strane, svjedoci smo i izvanrednim filmskim ostvarenjima, naučili smo prepoznavati filmske strukture i tražiti izazovnije sadržaje. Ono što je (ili bi trebalo biti) drugačije u narativnom kontekstu suvremenih animacija u proširenom kontekstu jeste upravo to znanje i iskustvo koje smo stekli gledajući filmove i proučavajući raznorazne strukture naracije. Animacije u proširenom kontekstu, primjerice na popularnim festivalima svjetla bi danas morale biti nešto više od pukog spektakla, no to nije uvijek slučaj.
U sklopu prošlogodišnjeg izdanja simpozija Animafest Scanner 2022 predstavila si animiranu instalaciju The Digital Fauna napravljenu za dječju bolnicu u Zagrebu, čiji je cilj bio pridonijeti estetizaciji i rehumanizaciji bolničkog prostora. Možeš li ukratko objasniti ideju projekta i na koji način se isti nadovezuje na temu site-specific animiranih instalacija i drugih prostornih oblika pričanja priče kojima si se između ostalog bavila u doktorskom istraživanju?
Digitalna Fauna je pilot animirane instalacije koju smo razvile s kolegicom Melindom Šefčić. Ona je doktorirala na ALU na temu re-humanizacije i estetizacije bolničkog prostora uz pomoć murala, tj. statičnih slika u prostoru. Kako smo obje završavale doktorate u isto vrijeme ali na različitim krajevima svijeta, po povratku u Hrvatsku je nekako bilo prirodno da napravimo kolaboraciju, te pokušamo pokrenuti njene dojmljive statične slike, koje i estetikom odgovaraju animiranom sadržaju. Digitalna fauna nije animirani film, to je animirana slika sa mnoštvom mikro narativa koja odgovara prostornom, nenametljivom prikazivanju u bolničkom prostoru. Ova instalacija ima za cilj smanjenje stresa i anksioznosti kod djece tijekom dugog perioda koje provode sa roditeljima u čekaonicama u bolnici. Pilot je nastao uz potporu Ministarstva kulture RH, a ovog ljeta pripremamo još jedan noviji pokušaj animacije na više ekrana takođe namijenjen za pedijatriju u bolnici Rebro u Zagrebu. Kako je projekt vrlo ambiciozan obimom produkcije, a ima i istraživačku komponentu, trenutno radimo na razvoju projekta s internacionalnim partnerima, te se nadamo da ćemo ga ponuditi i drugim bolnicama u Evropi.
Studirala si grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a zatim animaciju u Norveškoj i Belgiji. U kojoj mjeri je studij grafike utjecao na tvoj kasniji rad i kako se dogodio prijelaz iz jednog medija u drugi?
Crtež i slikarstvo su mi dalje najveća inspiracija, iako su zapravo samo polazna točka. Bila sam oduvijek zainteresirana za performans (kojem sam posvetila jedan semestar na razmjeni studenata na FAVU u Brnu) kao i instalaciju (Summer Academy, Hallein, Austrija). Plan je bio nastaviti MA studije umjetnosti u Norveškoj, ali zbog spleta okolnosti sam potpuno slučajno završila na BA odsjeku za animaciju. Trebalo mi je dvije godine da shvatim da je lutka animacija spoj svega čime sam se do tada bavila: slikarstvo, skulptura, performans, pa na kraju i instalacija. Prvu animiranu instalaciju Splendid Isolation, sam predstavila 2010. godine u Galeriji SC u Zagrebu. Od tada sam posvetila master studije, a i doktorat, istraživanju i kreativnom radu u ovom formatu.
Iskustvo studiranja u Zagrebu, Norveškoj i Belgiji zaokružila si doktorskim studijem animacije na School of Art, Design and Media na Nanyang Technological University u Singapuru. Može li se danas u kontekstu animacije govoriti o nacionalnim i regionalnim školama koje se razlikuju prije svega u poetikama i pristupima?
Da, i te kako! Imala sam sreću da se školujem na univerzitetima i akademijama gdje se cijenio i poticao umjetnički pristup, te osobni izraz u animaciji. Od početka sam željela kombinirati animaciju kao medij za stvaranje umjetničkog rada, gdje krajnji produkt nije nužno film namijenjen kino dvorani. Nisam imala aspiracije raditi u velikoj industriji animacije gdje si, kao dio velikog tima, tek mali dio cijeloga pogona. I danas radim sa malim timom ljudi jer volim imati kontrolu nad projektom te uvid u svaki aspekt produkcije. Danas se sve više univerziteta fokusira na industriju animacije, ne samo u Aziji ali i u Evropi, primjerice u Lisabonu gdje trenutno predajem kao profesorica animacije. Studenti žele biti sigurni da im pružamo znanje i iskustvo koje će im pomoći da se zaposle u industriji odmah nakon studija. Mali broj studenata se opredeljuje za autorski rad na filmu, te za nesigurnost koju taj izbor donosi, no bez toga rizika, ne možemo dobiti kvalitetne autore. Postoji ta neka magija kada stvaraš ni iz čega, iz puke ljubavi, iz ludosti, bez previše kalkulacija, grantova i sigurnosti. Jer, može li ikada dobar umjetnički rad nastati u zoni komfora?
Intervju je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
