Blic Od petka, 10. siječnja, do subote, 18. siječnja, u HDD galeriji traje drugi turnus izložbe TRANSFER 1995. – 2010. / OTVORENI ARHIV posvećene kultnoj televizijskoj emisiji Transfer, koja se kroz 15 godina emitiranja na HTV-u profilirala u jedinstven medijski i kulturološki fenomen, duboko isprepleten i integriran sa suvremenom umjetničkom scenom koju je pratio. Uz otvoreni video arhiv većine emisija snimljenih od 1995. do 2010, poseban segment izložbe čine projekcije Teorijskih filmova te kronološka kompilacija Transferovih priloga posvećenih dizajnu od sredine 90-ih do kraja 2000-ih. Kustosi izložbe su Marko Golub i Gordana Brzović, autorica i urednica emisije.
Marko Golub u uvodniku izložbe navodi sljedeće: “Više je razloga za izložbu o Transferu danas, tri godine nakon prestanka njegova emitiranja. Jedan je sama mogućnost zahvaćanja u golemu dokumentaciju o zbivanjima u području suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi u Hrvatskoj, regiji i šire, uključujući i uvid u kritička razmišljanja aktera same scene, njihova očekivanja, rezultate i projekcije za budućnost kroz petnaest godina u kojima je Transfer predstavljao jedno od središnjih mjesta medijacije iste te kulture. Drugi razlog je sam status Transfera kao medijskog proizvoda javne televizije o čijoj višeznačnosti govori činjenica da je s jedne strane kompletan arhiv emisija ustupljen na korištenje zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti za potrebe edukacijskih točaka, dok je s druge strane istodobno u sadržajnom, formalnom, produkcijskom i medijskom smislu bez ikakve sumnje riječ o eksperimentu često daleko izvan granica ondašnjeg i današnjeg televizijskog i umjetničkog mainstreama te duboko ukorijenjenom u samu scenu gotovo kao njen integralan dio. Nije riječ o presedanu, već prije o kontinuitetu između emisija TV galerija Dunje Blažević u osamdesetima (TV galeriji je već posvećena jedna izložba u Galeriji Nova prije nekoliko godina), Petkom u 22, Radara Dalibora Martinisa i Transfera koji ga je naslijedio sredinom 90-ih.
Bizarna retrofuturistička cyberpunk/dieselpunk estetika špice i scenografije emisije podsjećala je gledatelja da će svjedočiti nečemu strašno važnom što je istodobno i popularno i pametno i vizionarsko i ironično, dok su trikovi i intervencije u televizijskoj montaži i kućnoj radinosti, u rasponu od pedantnih do frenetičnih, otkrivali snalažljivost i istraživački odnos prema televizijskom mediju. Ovo posljednje najdosljednije je ostvareno kroz Transferovu i Bastardovu (Arkzin) koprodukciju Teorijskih filmova. Najjednostavnije opisani kao vizualizirana teorija između EPP-a, intelektualnog hard-corea i priče za laku noć, Teorijski filmovi su prava mala čudovišta u televizijskoj formi koja su u jednom mahu težila prosvjećivati i ostaviti efektan dojam, katkad sažimajući čitave teorijske sklopove u didaktičke igrane ili tipografske sekvence, a katkad ih slobodno prevodeći u kratke vizualne i verbalne provokacije na aktualnu društvenu ili političku temu. Prvih trideset realizirao je od 1999. do 2002. Dejan Kršić u suradnji s autoricom i redateljicom emisije Gordanom Brzović, dok je posljednjih nekoliko u razdoblju od 2003. do 2004, realizirao Dejan Dragosavac Ruta u suradnji s kustoskim timom Kontejner. Transfer je i u nizu drugih slučajeva bio poligonom za umjetničke i kritičke iskaze i prakse. Tomislav Gotovac je više puta nastupao u Transferu koristeći ga kao komunikacijski kanal za svoju praksu Paranoia View Arta – fantastično uvjerljivog sklopa povijesti umjetnosti i političkih teorija urota. Ladislav Galeta u istoj je emisiji vidio mogućnost ekstenzije vlastitog edukacijskog djelovanja te je u sklopu Transfera predstavljao i puštao kratke eksperimentalne filmove internacionalnih autora. U prvim sezonama Transfera, zahvaljujući angažmanu Ane Savić Gecan, voditeljica u Transferovom studiju u svakoj je emisiji prezentirala radove mladih odjevnih dizajnera i dizajnerica.
Mreža suradnika i sudionika iz današnje je perspektive impresivna – kao novinari, reporteri i snimatelji o sadržaju Transfera brinuli su se u brojnim slučajevima upravo oni autori koji su i sami bili akteri umjetničkih događanja koje je Transfer pratio – od medijske umjetnosti, preko dizajna, stručnog i teorijskog izdavaštva, aktivizma do kazališta i suvremenog plesa. Uz izvrsne priloge Kristine Leko, Ive Radmile Janković i niza drugih, tu je možda najočigledniji primjer Olge Majcen i Sunčice Ostoić, najagilnijeg novinarskog tandema koji je senzibilitet za radikalne medijske, tehnološke i tjelesne umjetničke prakse paralelno zagovarao i u Transferu i kroz aktivnosti Kontejnera. O iznimno aktivnom praćenju međunarodnih zbivanja govore i čitave tematske emisije o velikim inozemnim izložbama i festivalima poput Ars Electronicae, Transmediala, Venecijanskog bijenala i drugih. Videomaterijale i intervjue s vlastitih putovanja širom svijeta skupljali su i dopremali u montažu HTV-a i brojni umjetnici i kustosi poput Mladena Stilinovića, Branke Stipančić i Darka Fritza, dok je zastupljenost regionalne scene u Transferovim prilozima počivala na trajnoj neformalnoj razmjeni s, primjerice, Galerijom Kapelica i ŠKUC-om u Ljubljani.
Što danas čini prepoznatljivi ikonički identitet Transfera? Jednim dijelom svakako već spomenute efektne scenografije Svena Stilinovića i Davora Antolića Antasa u prvoj, i HTV-ovog kućnog dizajnera Dinka Cepaka u drugoj fazi. Svakako analogni i digitalni montažerski trikovi kao proizašli iz davnih i nikad snimljenih sf-filmova. Ali daleko najviše čine ga svi vizualni sadržaji koje je Transfer, dokumentirajući ih, upio u sebe kao svoj integralan dio – od titrajućih ekrana i začudnih tehnoloških instalacija na izložbama medijske umjetnosti, preko prisvojenih vizuala kojima su se ilustrirali apstraktni teorijski iskazi, do lica bezbrojnih protagonista progresivnih zbivanja koji argumentiraju, obrazlažu i brane svoje umjetničke i teorijske pozicije.”
