U kontekstu lokalnih neprofitnih medija, te civilne scene i nezavisne kulture uopće, postaje sve teže napisati nešto novo i neočekivano o bogatom i gotovo sveobuhvatnom radu dizajnera Dejana Dragosavca Rute. Ocrtani kontekst je Rutino prirodno stanište već dobrih dvadesetak godina — u turbulentno i nesigurno doba kad se hrvatska civilna scena tek konsolidirala na temeljima porušenima ratom i pretvorbom, Ruta je već bio tu, a danas, kad su vremena podjednako bremenita i uznemirujuća, Ruta je još uvijek ovdje, kao jedan od najustrajnijih pregaoca na cijeloj toj sceni. Pritom scena nastavlja biti najprikladnija riječ za preciznije određivanje danog konteksta — naime, većina njezinih aktera, kako kulturnih udruga, pa tako i radnika, nikad se nije u potpunosti institucionalizirala, plešući svagda na tankoj granici između mainstream kulture i njezine alternative, širokom puku ponekad bliske, no češće izazovne i avanturističke. Zašto je tome tako, tema je barem za diplomski rad iz sociološke znanosti, makar se lako može ustvrditi da kompleksan odnos između udruga nezavisne kulture i državnih te lokalnih institucija ima itekakve veze s dominantnom obrazovnom politikom u zemlji, o čemu se na stranicama Kulturpunkta nedavno pisalo. Na stranu to, prilično je jasno da opći modus operandi vaninstitucionalne scene silom (nepromijenjenih) prilika može biti nestalan i nepredvidiv, stoga je u neku ruku logično što se karijera jednog od vodećih dizajnera te scene račvala u izuzetno mnogo smjerova, oblikujući čitav niz njezinih aspekata, sa snažnim utjecajem na njenu sveukupnu pojavnost.
Ruta je svojim dizajnom prvi put zakoračio u javnost 1994. kao grafički suurednik Arkzina (s imenjakom i mentorom Dejanom Kršićem), isprva fanzina Antiratne kampanje Hrvatske, a potom kompleksnog “političkog pop-megazina”, osebujnog izdavačkog projekta koji je zajedno sa splitskim Feral Tribuneom obilježio devedesete u Hrvatskoj. Tijekom gotovo desetogodišnjeg “kaljenja” u Arkzinu, kada je pored časopisa s Kršićem dizajnirao i mnogo popratnih izdanja, kao i knjige u kućnoj biblioteci Bastard, Ruta je prihvaćao i sve više poslova “sa strane”, u početku mahom oblikovanja drugih časopisa koji su bili pod većim ili manjim utjecajem Arkzina. Iako je otad potpisao nekoliko projekata koji u potpunosti izlaze iz gabarita civilne scene (kao što je, primjerice, redizajn Glasa koncila, zajedno sa znamenitim dizajnerom i tipografom Nikolom Đurekom), nesumnjivo je ponajviše ostao prepoznatljiv po radu u nezavisnoj kulturi. Zahvaljujući autorovoj ogromnoj produktivnosti i velikoj zanatskoj potkovanosti, kao i činjenici da u većini projekata na kojima je radio nije bio tek oblikovni tumač sadržaja, nego punokrvni sudionik, u njegov se opus ubraja glavnina klasičnih grafičkih žanrova i tipologija: novine, magazini i knjige, (tzv. editorial design), vizualni identiteti, plakati, deplijani, web-stranice (u suradnji s računalnim programerima), itd.
Krajem dvijetisućitih godina prirodno je došlo vrijeme da se taj golemi opus do određene mjere usustavi i kritički valorizira, i tada počinje Rutina samostalna izložbena aktivnost. Ona se odvija po jasnom principu “okupljanja” pojedinih segmenata Rutinog rada, uz redovitu kritičku popudbinu njegovog “stalnog pisca”, teoretičara dizajna i arhitekture Maroja Mrduljaša, koji iz teksta u tekst Rutin dizajn lucidno kontekstualizira do najsitnijih detalja, ispisujući zapravo zanimljive stranice buduće dizajnerove monografije. Tako je Ruta dosad realizirao izložbe plakata za net.klub mama u Zagrebu (Galerija Prozori, 2009.), deplijana i ostalih materijala za kustoski kolektiv KONTEJNER (HDD galerija, 2009.), također deplijana za Galeriju VN, kao i pratećeg vizualnog identiteta (u tom prostoru 2013.), te izložbu Izgledi Arkzina s Dejanom Kršićem i Blaženkom Karešinom Karom (Galerija Nova, 2013.). Prošlog ljeta u splitskom MKC-u Ruti je priređena gotovo cjelovita retrospektivna izložba Studije slučajeva, koja je obuhvatila sve navedeno osim Izgleda Arkzina, a pridodan joj je izuzetno značajan segment posvećen magazinima i časopisima. Upravo smo tu cjelinu posljednjih dvadesetak dana imali prilike ponovno upoznati u zagrebačkoj HDD galeriji, sada s prijemčivim i obvezujućim nazivom Čitaj dizajn! — Magazini i časopisi 90-ih i 2000-ih.
Kao što joj i samo ime kaže, izložba obrađuje kratkotrajno, ali intenzivno razdoblje na prijelazu desetljeća, kada je zbog niza povoljnih okolnosti lokalna medijska kultura doživjela nagli procvat, oličen u nizu vrlo kvalitetnih magazina koji su tada počeli izlaziti. Neki od njih su u varijabilnom ritmu preživjeli sve do danas, predstavljajući svojevrsne posljednje Mohikance u eri brzopoteznog Interneta na regionalnom govornom području, a za njihovu začuđujuću vitalnost Rutin dizajn je podjednako zaslužan kao i dosljedna i suvremena uređivačka koncepcija. Izložba obuhvaća novine i časopise Arkzin, Nomad i Godine Nove (glazba i popularna kultura), Frakcija (izvedbene umjetnosti), Libra Libera (književnost i kritička teorija), Up&Underground (teorija, umjetnost i aktivizam) i Gordogan (politika, povijest, literatura i sijaset drugih tema). Već je na prvi pogled jasno da ove publikacije zajedno čine iznimno kompleksan korpus raznorodnog sadržaja, a budući da su niz godina izlazile paralelno (mada ih Ruta nije čitavo vrijeme sve dizajnirao), bilo je tim zahtjevnije svakoj od njih pružiti specifičan vizualni jezik, koliko god im se teme međusobno razlikovale. Naime, iako je svaki od tih časopisa (bio) posvećen određenom segmentu kulture, oni su se u osnovi obraćali sličnom krugu ljudi, pripadnicima iste scene čiji su njihovi urednici i suradnici ujedno (bili) i sudionici (s izuzetkom Nomada koji je svojim popularnijim diskursom svjesno ciljao na što je šire moguće čitateljstvo). To nipošto ne znači da su Frakcija ili Libra Libera hermetični časopisi, zatvoreni sami u sebe, nego upravo suprotno — svojim kozmopolitizmom i internacionalnim usmjerenjem, agilna uredništva te periodike su počesto u hrvatsku kulturu na mala vrata uvodila poticajna inozemna iskustva, ne narušavajući pritom njihova autentična lokalna tumačenja, varijacije, pa i konfrontacije. Za razliku od institucionalne kulture, prečesto statične i samodostatne, magazinski ogranak civilnog društva je u svojim najboljim izdanjima prvenstveno postavljao prava pitanja i suptilno podrivao ideološki okvir države, ogrezle u samoljublju i “održavanju mita o vlastitoj veličini”, kako je to lijepo sažeo publicist i aktivist Saša Šimpraga.
Razumije se da je Rutin dizajnerski odgovor na takav urednički input morao biti podjednako inovativan. Dosad nisam rekao previše o samom dizajnu jer mi se činilo nužnim još jednom ocrtati cjelokupni kontekst, pogotovo sada kad su progresivne vrijednosti imanentne ovim magazinima iznova višestruko ugrožene. Također, o Rutinom dizajnu već su ispisane mnoge inspirativne kartice i stranice, ne samo na Mrduljaševoj tipkovnici, a formalni aspekti njegovog rada analizirani su u tančine u više navrata, stoga držim zgodnijim ubaciti par uobičajenih redaka o visokoj tipografskoj kakvoći oblikovanja, a potom istaknuti aspekt o kojem se u međuvremenu možda nije dovoljno govorilo. Velika je Rutina vještina u dinamičnom oblikovanju šarolikog magazinskog sadržaja, što posebno dolazi do izražaja u njegovoj prilagodljivosti i sposobnosti dizajniranja distinktivnih lica svih projekata u kojima je sudjelovao: od hipertekstualne prirode Arkzina i Nomada, čije su hijerarhije glava, naslova, podnaslova, leadova i drugih elemenata nalikovale na disperzirane linkove ranog Interneta, preko smirenog body texta Frakcije i Gordogana, primjerenog časopisima koji streme akademskoj distribuciji i recepciji, do zaigranog kombiniranja teksta i ilustracije u Libri Liberi, što je jedan od ponajboljih takvih primjera u domaćem tisku.
Općenito, devedesetih su Ruta i Kršić na lokalnoj sceni prednjačili u originalnoj interpretaciji globalne dekonstruktivističke i cyberpunk estetike i semantike, stvorivši u procesu najtrajniji domaći vizualni iskaz postmodernizma u kontekstu masovne kulture. Kasnije, kako su se prioriteti na sceni postupno mijenjali, Rutin izraz je uplovio u mirnije vode, dok je anarhoidnu “carsonovsku” tipografsku poetiku zamijenilo brižljivo oblikovanje pismima hrvatskih autora (uglavnom Nikole Đureka), a rastrzani tretman fotografije ustupio je mjesto pažljivo projektiranim komunikacijskim sustavima i bezbrižnoj dizajnerskoj igri unutar njih, pri čemu je čisto “guštanje” u prelamanju najvidljivije u beskompromisnom layoutu Libre Libere, uz živahno poigravanje različitim tehnikama uveza i tiska. Sve se to moglo vidjeti i prelistati, te zaista pročitati i iščitati u HDD galeriji, stoga je valjalo zgrabiti jedinstvenu priliku da se sav taj materijal neopterećeno razgleda, umjesto napornog kopanja po privatnim zbirkama ili arhivu Nacionalne sveučilišne biblioteke.
Za kraj, spomenuo bih intrigantnu umreženost Rutinog pristupa editorial designu i logike diseminacije sadržaja u beskonačnim slojevima Interneta. Držim da je upravo to ono zbog čega njegov dizajn ne zastarijeva još od devedesetih — autorovo duboko razumijevanje korjenite paradigme čitanja u eri digitalnih medija, koja podrazumijeva slobodniju manipulaciju sadržajem nego ikad prije, ali u granicama tehničkih datosti informatičke tehnologije i planetarnih komunikacijskih sustava. Rutin dizajn je najhrabriji i najdalekosežniji baš u točkama u kojima se paragrafi pisanih riječi spajaju sa scrollanim tokovima online teksta, u trenucima kada se naslovi članaka dodiruju s linkovima koji nas odvode do posve novih razina značenja ili kad grafički hardware publikacije počne prilično nalikovati na sirovu unutrašnjost kompjutera. Sve su to osobine koje rad Dejana Dragosavca Rute i dalje čine nezadrživo aktualnim, stoga je u tom ključu njegov izrazit utjecaj na mlađe generacije dizajnera i dizajnerica sam po sebi jasan. Napokon, u doba kad najmlađe generacije iznova otkrivaju uzbuđenje i subverzivnost rave partya, nema ništa prirodnije od uzimanja starih brojeva Nomada u ruke. Svemrežje nas je svih pomalo učinilo medijskim nomadima, a kako stvari stoje, bit će nas sve više.
Izložba Dejana Dragosavca Rute Čitaj dizajn! — Magazini i časopisi 90-ih i 2000-ih otvorena do 11. ožujka kada će se, u 19 sati u Galeriji HDD, održati i razgovor s autorom.
Objavljeno