Život je bež

Kralj Ubu, Festival svjetskog kazališta

Piše: Mario Kikaš

Ovogodišnji Festival svjetskog kazališta otvorila je inscenacija Jarryjeva Kralja Ubua u režiji Declana Donnellana i izvedbi francuskih glumaca angažiranih u engleskoj kazališnoj skupini Cheek by Jowl. Premijerno, predstava je izvedena prošle godine na pozornici Silk Street Theatre u sklopu londonskog Barbican Centra pobravši gotovo jednoglasne afirmativne kritike u engleskom dnevnom tisku od Financial Timesa preko Independenta do Guardiana. Kako je riječ o jednom od onih tekstova koji se u povijesti kazališta i dramske književnosti često kite apozicijom “epohalnih rezova”, kao nužno i prvo nameće se pitanje adaptacije komada na suvremene društvene uvjete i kazališne mogućnosti i granice.

Dramaturški – tekst je lišen vlastite pompoznosti i spektakularnosti koja proizlazi iz temeljnog postava tj. dramatis personae te prizora sukoba ruske i poljske vojske u četvrtom činu. Šesteročlana glumačka ekipa stalnim inverzijama likova i semiotičkim igrarijama s rekvizitima uspijeva nadopuniti, ali i fizički “izdržati” nužno štrihanje teksta za tako malo postavu i tako zamišljen koncept čiji posuvremenjeni okvir predstavlja građanska francuska obitelj i središnje mjesto njenog ritualnog asortimana – obiteljski ručak.

Pod didaskalijom (Očekuju se gosti) gradi se okvir za izvedbu ubuovštine smještene s onu stranu građanske svijesti i u porama zagasite bjeline i sterilnosti scenografije dnevnog boravka. Uzevši kameru u ruke, sin (Sylvain Levitte) publici nudi drugačiju perspektivu kroz žanrovski modus “found footagea” projiciranog na scenografsku bjelinu salonskog zida. Zumirajući dijelove građanskog stana u zakulisju otkriva prljavštinu u nosu svoga oca (Christophe Grégoire), na daski školjke, na bijelom sagu. Kroz tu sinovsku perspektivu naziru se pukotine strukture građanske obitelji i njene “small talk” ritualnosti čija je isključiva svrha upravo skrivanje sadržaja i održavanje formalnosti, tj. formalne praznine. Međutim, institucija koja skriva ubuovsku strukturu tj. suspreže je – postavljena je upravo kao okvir permanentne normalnosti odnosno normalizacije iz koje iskače Jarryjev komad, ali isključivo kao napuknuće koje do kraja predstave zarasta stvarajući zatvoreni krug kao osnovnu putanju predstave i njenih metateatarskih odnosa.

Drugim riječima, sve ono što nakon reza nastaje: a to je Jarryjeva drama kroz modus lakrdije, potencirane, ali ne eksplicitne nego (rekvizitima, gestikom i kraćenim dramskim govorom) posredovane korporalnosti; sa svojevrsnom stilskom ironizacijom samog medija građanskog kazališta i deklamacijskog glumatanja s kraja 19. st. (najbolje do izražaja dolazi u rolama Cécile Laterme) tek je vremenski i dramaturški ograničen karnavaleskni trop; apsurdistički svijet naglavačke koji tobože ukazuje na dublje strukture građanskog života zbijene u pojednostavljene frojdističke sheme. Recepcijski nas ipak dominantno zaokuplja korporalni aspekt glume i pokreta dijelom i zbog čudnog odabira titlovanog prijevoda Jarryeva komada. Bez obzira na nerijetki višak prevodilačke zaigranosti  – u ovom slučaju prijevod i adaptacija Vladimira Gerića (iz 2007.) čini mi se puno boljim izborom od onog koji su odabrali u ZKM-u, a koji vrvi nespretnostima i doslovnim prijevodima poput famoznog Ubueva zazivanja “svijeće mi moje zelene” (što u francuskom ima posve druge konotacije – što i Gerić primjećuje i prevodi kao “duplurcami mog užganog”) ili prijevod financijaša kao financijera, prava kao pravde itd. Naravno, daleko od toga da bi Gerićev prijevod izazvao isti efekt kao Jarryjeve dosjetke u originalu – ali svakako bi podcrtao tu dimenziju koja je ovako, čini mi se, potpuno izostala i smanjila doživljaj transformacije između dva odabrana dramska modus.

Iako spomenuti rez između dva scenska svijeta nije konačan i linearan jer se u vidu intermezza periodično vraćamo u salonski ambijent buržoaske Francuske (s jasnom komičkom intencijom) on je ipak nosivi temelj cijele dramaturgije. Pritom kroz čitavu predstavu, perspektiva i akcija sina/Bougrelasa služi kao jedina (uvijek svjesna) spojnica ta dva svijeta koja pred sam kraj u nekoj vrsti limba (u kojem pištolj jest pištolj, a ne četka za brisanje školjke) ubija svoje roditelje, ali i suparnike u umetnutom Jarryjevu komadu (Tatu Ubua tj. oca građanina te Mamu Ubu, tj. majku građanku koju igra Camille Cayol), a onda i ostatak glumačke postave. Međutim, taj čin kao i cijela predstava u predstavi biva “poništena” njegovim konačnim (i davno predviđenim; moje bilješke i cerebralna kondicija koja nije bogzna kakva, kažu – pola sata prije samog kraja predstave) povratkom na središnje scensko mjesto i simbol mimikrije građanskog sklada – obiteljski stol i objed. Čime je, već ranije spomenuti krug, zatvoren. I u dramaturškom, ali bome i komunikacijskom smislu. 

Umjesto da se ta veza suvremenog okvira čiji je “soundtrack” izvještaj s radija o novim “diplomatskim uspjesima” predsjednika Françoisa Hollandea, dodatno razradi i rastvori – ona se ovim zadnjim činom, ali i prethodnim odlukama o jasnom odvajanju svjetova, svodi na strukturu godišnjeg cirkularnog vremena normalnosti gdje tek taj kratki mesopusni period funkcionira kao zatvorena i ograničena orgijastička sloboda bez nekog efekta na tijek crikularnog vremena građanskog društva, a onda i same dramaturgije ove predstave. A tako nekako (zatvoreno) funkcionira i sama izvedba i njen “sugovor” s publikom na otvorenju Festivala svjetskog kazališta. Predstava je to koja će u recepciji pučanstva željnog “ovakvog” kazališta ostati žarijevska goliarda koja nas je nasmijala na kratke staze. Ili kazalište koje ćemo svesti na virtuoznost (da ne kažem izdržljivost) francuskih glumaca i IKEA-estetiku scenografskog izraza. Treći okvir koji nije manje kazališni ili izvedbeni – okvir domaće građanske publike – pritom će ostati jednako nepropusan, a posjet kazalištu tek ritual te periodične i sužene kulturne svjetskosti koja nam se ukaže pred početak domaće kazališne sezone podižući ljestvice očekivanja od domaćih režija. Međutim, to otvara jedno posve novu temu – onu odnosa mobilnosti kazališnog materijala, “poetičkog odabira”, frekvencije i diferencijacije kazališne publike što ostavljamo za završnu rekapitulaciju Festivala.