Tema Prvu verziju osvrta na knjigu Žena, život, sloboda (2024.) autorice Marjane Satrapi dovršila sam prošlog mjeseca. Iste noći, s 12. na 13. lipnja, Izrael je napao Iran. Benjamin Netanyahu već više od 30 godina tvrdi da Iran razvija nuklearno oružje, a ta je tvrdnja poslužila i kao opravdanje za ovaj izravni čin agresije. Uslijedilo je dvanaest dana međusobnog bombardiranja i napada, a na stranu Izraela je stao i SAD izvršivši napade na tri iranska nuklearna postrojenja. Nekoliko dana kasnije, Donald Trump je objavio prekid vatre između država, okončavši ovaj val napada u maniri velebnog bijelog spasitelja. No situacija za Irance i Iranke još uvijek nije izvjesna.
Dok se pod Netanyahuovim nogama nastavljaju skupljati raskomadani leševi Palestinaca i Palestinki, izraelski tiranin također preuzima krinku spasitelja, pretvarajući se da su napadi na Iran čin oslobođenja potlačenog naroda. Pokušaj je to da u svoju ratnu kampanju uvuče i iskoristi pokret koji se bori za prava žena u Iranu. Uz trenutne antiratne glasove iranskog civilnog društva, stripovi Marjane Satrapi raskrinkavaju manipulacije koje ovakvi sukobi nameću narodima, izvana i iznutra.
U grafičkom memoaru Persepolis (2000.) Satrapi opisuje svoje odrastanje u Iranu i dijaspori tijekom Islamske revolucije 70-ih. Primjer je to revolucionarnog djela koje je izašlo u pravo vrijeme kako bi dalo protutežu islamofobnim narativima “rata protiv terora” i pokazalo da se iranski narod nije slagao – i ne slaže – s fundamentalizmom režima koji je došao na vlast. Istovremeno, memoar otkriva razinu europskog neznanja o iranskom društvu. Žena, život, sloboda, čiji je hrvatski prijevod izdao Sandorf, nastavlja ostavštinu Persepolisa skoro četvrt stoljeća poslije.
Uz Satrapi, na Žena, život, sloboda je radilo sedamnaestero grafičkih autora_ica (iz Irana, Europe i Sjeverne Amerike) te troje stručnjaka za Iran: politolog Farid Vahid, novinar i ratni dopisnik Jean-Pierre Perrin te povjesničar Abbas Milani, koji su gotovo uvijek navedeni kao autori stripova zajedno s ilustratorima_cama. Stripovi i popratni tekstovi u zbirci opisuju ili se temelje na stvarnim pričama režimskih žrtava i pokreta otpora u Iranu.
Prema Satrapinom predgovoru, cilj knjige je dvostruk: “dešifrirati događaje u njihovoj složenosti i nijansama za neiransko čitateljstvo” i “dati znak Irancima, znak koji će ih podsjetiti da nisu sami”. Od oštrih karikaturističkih linija crno-bijelih crteža braće Mane i Touke Neyestanija do blagih i raznobojnih poteza Shabnam Adiban i Hippolytea, raznolikost crtačkih stilova vodi čitatelje_ice kroz emotivni naboj i kompleksnost obrađene tematike.
Samo ime knjige već govori mnogo: “Žena, život, sloboda” slogan je niza prosvjeda koje je 2022. izazvala državno sankcionirana smrt Jine Mahse Amini. Dvadesetdvogodišnja Iranka je umrla od posljedica policijskog premlaćivanja nakon što je uhićena zbog nepropisnog nošenja vela, tj. hidžaba. Otvorivši poglavlje o prosvjedima tekstom o povijesti snažnih ženskih figura u Iranu, Satrapi nam daje do znanja da je ova pobuna rezultat povijesnog konteksta i konzistentnog otpora. Od mitskih figura do povijesnih, piše Satrapi, u Iranu “postoji duga tradicija tih žena sigurnih u sebe”.
Stripovi prvog poglavlja afirmiraju taj narativ, i nastavak te tradicije. Saznajemo kako je “žena, život, sloboda” izvorno ratni poklič Kurdkinja, da je postao simbol pobune 2022., kako su studentice i učenice prosvjedovale protiv vrhovnog vođe Alija Khomeneija i koje su strategije prosvjednici_e koristili_e da izbjegnu uhićenja.
S druge strane, u stripovima poput “Otrovane školarke” Bee i Farid Vahid prikazuju užase režimskog potiskivanja prosvjeda. U stripu, kao i u stvarnosti, školarke su trovane toksičnim plinom u barem 300 napada, a državni je vrh umanjivao problem ili izravno nijekao da se događa. No strip ne završava tragedijom, već sigurnim riječima liječnice otrovanih djevojčica: “[Naše] su kćeri hrabre i ne daju se zafrkavati.” Već na početku knjige dobivamo sliku Iranki kao glasnih i hrabrih žena koje su spremne na trajni otpor.
Takvi se prikazi protežu cijelom zbirkom te epizodički doznajemo o nizu žena koje se bore ili su se borile protiv režima. Takva je bila i Sahar Khodayari, opisana u stripu “Sezona lova” Coco i Jean-Pierrea Perrina. Sahar se zapalila ispred sudnice nakon što je saznala da će provesti više od 6 mjeseci u zatvoru za zločin ulaska na nogometni stadion, što je ženama zabranjeno. Jednako je borbena bila i 16-godišnjakinja Nika Shakarami, prikazana u stripu “Ličnosti za povijest”. Nakon što je izašla snimka u kojoj “stoji nad kontejnerom i pali svoj veo, dok drugi izvikuju slogane protiv islamske države”, Nika je nestala na devet dana, a zatim je pronađena mrtva.
Kroz ovakve, otporom i žrtvom nabijene prikaze, Satrapi nam ponovno pruža alternativu pojednostavljenim slikama uniformne žene-žrtve pod hidžabom ili burkom, slikama koje su već dugo dio priručnika za opravdanje vojne intervencije u zemlje Bliskog istoka. U najrecentnijem primjeru, Benjamin Netanyahu opravdao je napad na Iran pod krinkom oslobođenja Iranki: “Dali su vam jad. Dali su vam smrt. Dali su vam teror. Pucaju u vaše žene, ostavljajući ovu hrabru, nevjerojatnu ženu, Mahsu Amini da krvari na pločniku jer nije pokrila kosu. (…) Vrijeme je da ih onesposobimo.”
Kako već dugo ističu islamske feministkinje i kako je u tekstu za Guardian komentirala Mona Eltahawy, takve izjave korištene su i u prethodnim zapadnim intervencijama: “Zaštita ‘liberalnih’ i ‘zapadnih’ vrijednosti ženskih prava jednostavna je moralna krinka za invaziju, rat ili kolonizaciju i uvijek je motivirana željom za moći, resursima ili oboje.” S druge strane opresivne medalje, zaštita morala i “tradicionalnih” vrijednosti koristi se kao opravdanje za potlačivanje građana_ki i oduzimanje ženskih prava.
Kako opisuje strip “Tko upravlja Iranom”, smrt Jine Mahse Amini također je dio dugostojećeg priručnika, u kojem “obična činjenica da nosite odjeću koja ne odgovara kriterijima koje je ovjerio Ajatolah može biti smatrana političkom kritikom, a osoba koja je nosi može biti proglašena krivom, uhićena i kažnjena”. Državni aparat, saznajemo u knjizi, primjenjuje niz metoda kako bi održao sliku pobožnosti i ispravnosti režima dok istovremeno vrši zločine nad svakim aspektom vlastitog društva. Kako prikazuje vinjeta “Dijalog mrtvih”, žrtve nisu samo oni koji su se opirali, već i vojnici odani režimu, zatrovani ideologijom koja im je oduzela šansu za život.
Tu su šansu izgubili mnogi. Prema prošlogodišnjem izvještaju UN-a, suzbijanjem prosvjeda u jeku smrti Jine Mahse Amini iranski je režim ubio još 500 ljudi, a taj broj raste i danas. Knjiga spominje i te smrti, ali i načine na koje je režim manipulirao javnim mnijenjem opravdavajući ih. Stripovi “Zima pogubljenja” i “Ličnosti za povijest” prikazuju priče lažno optuženih i javno obješenih te onih koji su mučeni u valu slamanja prosvjeda.
U “Ličnostima”, primjerice, saznajemo prvi dio priče o glazbeniku Toomaju Salehiju koji je svojim pjesmama “prokazivao užas Islamske republike”, kako pišu Bahareh Akrami i Farid Vahid, a svojim video aktivizmom podupirao pobunu. Uhićen je 30. listopada 2022. i osuđen na smrt. Drugi dio njegove priče ne saznajemo u knjizi, no ona je ponovno aktualna. U prosincu prošle godine Salehi je oslobođen i protiv njega su odbačene sve optužbe, no prošlog je mjeseca, na dan prvog izraelskog napada na Teheran, ponovno uhićen. Njegov tim i bližnji ne znaju gdje se nalazi ni pod kojim je optužbama otet.
U još jednom upečatljivom susretu aktualne i zapisane stvarnosti, Žena, život sloboda prikazuje i iskustva političkih zatvorenica u Iranu u stripu “U paklu zatvora Evin”. Protagonistica stripa, uhićena jer je skinula veo i plesala u javnosti, zatvorena je na sto dana prije no što je prisiljena potpisati lažno priznanje. Kako bi izdržala, ohrabruje se mislima o odvjetnici koja je zbog svog antirežimskog aktivizma provela godine u tami Evina. No protagonistica, uvjerena da “nema snagu Nasrin Sotoudeh”, potpisuje lažno priznanje kako bi je pustili roditeljima.
Oblikovanje stripa pritom ne dopušta da u tome pročitamo sram – nekoliko tabli koje prate priznanje protagonistice paralelno prikazuju i trenutak kad je Galileo Galilei potpisao lažno priznanje pred crkvenim čelnicima. Koristeći zapadnu kulturnu referencu koja simbolizira vjersku opresiju, autori približavaju kontekst Žene, života, slobode europskoj publici. Takvim insceniranjima, zbirka umanjuje neupitni kulturni jaz između čitatelja_ica i konteksta, ali mu daje i novu dimenziju srodne borbe, čime uspijeva u svom naumu dešifriranja događaja za neiransko čitateljstvo.
Zatvor u kojem iranske vlasti drže političke zatvorenike_ce, često i bez optužnice, mogao bi poslužiti kao opravdanje vojne “intervencije”, no u 12-dnevnom ratu postao je meta izraelskih projektila. U ciljanom bombardiranju poginula je 71 osoba, uključujući posjetitelje_ice, radnike_ce i medicinsko osoblje. Dan ranije, portal Firat News Agency objavio je pismo četiriju zatvorenica, političkih aktivistkinja, u kojem pišu: “Osuđujemo napad na Iran, ubijanje civila i uništenje infrastrukture koje provode cionistički režim i njegovi američki pristaše.”
U antiratnim pozivima pridružilo im se niz ženskih organizacija i ostalih članova_ica civilnog društva s ujedinjenom porukom – odbijaju rat koji ih koristi kao pijune i odbijaju svrgavanje režima od strane eksternih sila. Riječima Deniz Derye, koordinatorice jedne od najprominentnijih grupa povezanih s pokretom Žena, život, sloboda: “Ovakve konflikte pogone državni interesi, ne interes naroda. (…) I izraelska i iranska država potpuno su svjesne transformativne moći žena. Jedna je država pokušava kooptirati; druga je pokušava slomiti.” Prema podacima iranske vlade, Izrael je u 12-dnevnom ratu ubio 1060 ljudi koje je deklarativno htio osloboditi.
Kad smo suočeni s tekstom koji se bavi toliko recentnim događajima i koji se direktno tiče trenutnog globalnog konflikta, dimenzije zapisanog neodvojive su od dimenzija stvarnog. Žena, život, sloboda završava epilogom u kojem Joann Sfar ocrtava stvarni razgovor o budućnosti Irana kojeg su trojica stručnjaka i Satrapi vodili tijekom pripreme knjige. Iz današnje perspektive, Sfarov je strip zloslutan. U dva kadra, Farid Vahid kaže: “Jedino što bi moglo ojačati režim danas jest da neka strana država napadne Iran. Mislim da sanjaju o tome. To je jedini scenarij u kojem ovaj režim može opstati.” Taj se napad, na štetu iranskog naroda, i ostvario, a režim se njime danas i hrani.
Uz vojni odgovor agresoru, Iran je tijekom rata ograničio pristup internetu vlastitim građanima, pogubio troje ljudi i još troje dan nakon primirja. Uslijedile su (i još uvijek traju) stotine uhićenja pod optužbama za proizraelsku špijunažu i sentiment. Kako prikazuje Žena, život, sloboda, ta strategija također prethodi ratu. Strip “Gledaju vas” opisuje medijske manipulacije javnim mnijenjem, koje su već tada sadržavale notu paranoje od proizraelske sabotaže. U jednom od kadrova, iz TV-a izlazi vojnik s kojeg kaplje krv dok viče o antirežimskim disidentima: “To su suradnici Sjedinjenih Država, Izraela, zapada! Oni ne predstavljaju ni 1 posto iranskog stanovništva!”
No iranski je narod, uvjerava nas Žena, život, sloboda, protiv režima i nastavit će se odupirati. Satrapinim riječima zabilježenim u Sfarovu stripu, “režim će pasti. (…) Postoje stvari koje je nemoguće zaustaviti.” Njezin razgovor s trojicom stručnjaka u posljednjem dijelu knjige opisuje upornu borbu iranskog naroda i dijaspore, a cjelokupni iskaz zbirke istančano poentira koliko su žene ključne u njoj. Riječima Abbasa Milanija, režim će pasti upravo zbog sve jačih glasova žena: “Ovaj režim definiraju tri principa: muškarac, gorčina i podčinjenost. Evo nove paradigme: Women, joy and fuck you!”
Iako geopolitički interesi trenutno zasjenjuju volju naroda, ona je živa i odbija biti iskorištavana, a predvode je žene. Uz glasove Iranki i njihove međunarodne zajednice, Žena, život, sloboda istovremeno funkcionira kao udžbenik i povećalo, čiji slojeviti prikaz povijesti otpora ne ostavlja prostora mišljenju da je iranski narod birao opresiju. Jednako tako, iranski narod nije birao invaziju kao metodu oslobođenja. Riječima prevoditeljice i aktivistkinje Zarrin Javadi: “Odbijamo svaku vrstu promjene koja ne dolazi iz naših vlastitih umova, naših vlastitih tijela i naše vlastite borbe.” U današnjem razdoblju otpora iranskog naroda, Žena, život, sloboda – pokret, slogan i knjiga – svjedoči neslomljivoj volji i nepokorenoj nadi u najgorim okolnostima.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
