Tema Tisuću i jednu noć čitala sam samo kao slikovnicu, u doba kad sam gutala i dječje verzije grčkih mitova i bajke. Međutim, dok bi sve verzije Crvenkapice ili priča iz Ilijade s kojima sam odrastala ipak ublažile užase originala, okvirna priča Tisuću i jedne noći ostala je brutalna i u formi slikovnice. Nakon što ustanovi da mu je supruga bila nevjerna, car Šahrijar zbog povrijeđenog ega odlučuje spriječiti potencijalne nevjere budućih družica tako što svaki dan oženi novu djevicu koju siluje i ubije prije nego što dođe jutro. Nastavlja s tom praksom sve dok se ne namjeri na Šeherezadu, koja tako lijepo i uzbudljivo pripovijeda da ipak odluči pričekati još jedan dan s ubijanjem kako bi čuo nastavak priče – i tako iz dana u dan. Kada nakon tisuću i prve noći priče presuše, Šeherezada dovede troje djece koje je u međuvremenu rodila (naravno da nije samo pričala priče), i dobije oprost (za što?).
Kao dijete sam tu brutalnost uzimala zdravo za gotovo: bila je dijelom egzotike džinova, turbana i letećih tepiha. Kao odrasla nisam joj se vraćala, sve do performansa NISAM tvoja Šeherzada: feministički otpor geopolitičkom nasilju, diktaturi i cionizmu Samar Zughool. Ambicije performansa i razgovora koji mu je slijedio bile su daleko veće od puke dekonstrukcije priče o Šeherezadi – u pozivu je stajalo da će se “usredotočiti na intersekcijski feministički otpor prema aktualnoj geopolitici fanatično religioznih, diktatorskih režima i njihovih imperijalnih gospodara, od mizoginog kraljevstva Al Saud i terora rodnog apartheida i islamizma u Iranu te talibanskog režima do cionističkog imperijalnog patrijarhalnog mizoginog genocida nad Palestinom” – ali lik NE-Šeherzade koji je Zughool donijela može poslužiti kao vodič.
Umjetnica je na scenu ušla u liku bradate trudne ljepotice, koja nakon nekoliko taktova trbušnog plesa na sceni rađa zastavu Saudijske Arabije na kojoj se nalazi i ona američka, kao i krvav otisak dlana. Performans se nastavio kroz izmjenu komentara na Šeherezadinu priču s kritikom suvremenih intersekcija opresivnih sustava, od iranskog režima do njemačkih policajaca koji privode dječaka “naoružanog” palestinskom zastavom. Izvedba otvara pitanja vezana za recepciju priče o Šeherezadi i njene reperkusije: gdje se nalazi moć? Ako je Šeherezada toliko moćna zato što posjeduje žensku lukavost kojom uspijeva kontrolirati mušku vlast, zašto nije Šahrijaru odrubila glavu? Ako normaliziramo i slavimo priču o njenom sužanjstvu kao gotovo protofeminističku, kakvu to poruku šalje ženama koje danas žive pod režimima rodnog apartheida u Afganistanu ili Iranu?
Performans je poslužio kao uvod u razgovor s umjetnicom koji su moderirale Lucija Mulalić i Emina Bužinkić, a u sklopu programa Transnacionalne solidarnosti, koji je dio MaMine programske linije Ljudi u pokretu. Brada, odgovara Zughool na pitanje iz publike, služi tome da uzdrma granice binarnosti, dok je priča o Šeherezadi priča o normalizaciji nasilja i pacifikaciji pokreta za slobodu: slavljenjem individualnog lukavstva i individualističke manipulacije ona otupljuje oštricu pobune. Oslobođenje, po mom čitanju performansa, mora biti (i) dekolonijalno, feminističko, kvir i ateističko; ono mora odbijati binarne opozicije, kulturnu relativizaciju mizoginije i homofobije, ali i esencijalizaciju kolonijalnih identiteta, te se istovremeno protiviti islamizmu i islamofobiji.
Program Transnacionalne solidarnosti u sklopu kojeg je performans izveden također postavlja ambiciozan horizont. “Nastao je kao nastavak tribine Inicijative za slobodnu Palestinu i Centra za mirovne studije Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva koju smo vodile Lucija Mulalić i ja”, objašnjava Emina Bužinkić u razgovoru povodom ovog teksta. “On odgovara na našu potrebu da se podvrgnemo kritičkim razgovorima s povjerenjem i rigoroznošću koji otvaraju prostor za učenje, bez sebične i ekstraktivne potrebe, već kao potragu za najpotrebnijom i najznačajnijom akcijom u ovom političkom i društvenom trenutku.” Kako graditi solidarnost koja će biti smislena i efikasna, a ne biti patronizirajuća, zasigurno je jedno od pitanja koja i ja sebi već godinama postavljam.
Kada Samar Zughool kroz lik NE-Šeherezade rastače binarne identitete, ona to čini dijelom i kao svoj odgovor na ovu dilemu. Na meti njene kritike nije samo rodna binarnost: ona kvir epistemiologiju koristi kako bi dekonstruirala izgradnju i esencijalizaciju svih identiteta. U eseju Exoticization in the Decolonial Discourse, na tragu Mone Eltahawy (ali i kao odjek kritike zamki postkolonijalne teorije kakvu je artikulirao Aijaz Ahmad), upozorava na jednu takvu esencijalizaciju: onu koja se tiče Zapada. Kada u ljevičarskom žaru u koloniziranom Istoku prepoznajemo objekte koje treba spasiti od “nas” kao zapadnih kolonizatora, ili pak vlasnike znanja od kojih to znanje valja preuzeti kako bismo bili bolji i potpuniji, takvim činom uvijek iznova stvaramo i cementiramo suprotstavljene binarne identitete koji ne omogućavaju ravnopravno drugarstvo u borbi za oslobođenje svih.
Znači li to da možemo zanemariti razlike u statusu i privilegijama? Možemo li uzeti Freudovo čitanje Šeherezade kao terapeutskog rada u kojem se kroz priču oslobađaju i Šeherezada i Šahrijar, i primijeniti ga na politički rad, zanemarujući analizu odnosa moći? “Identifikacija koja se temelji na privilegijama ili njihovom izostanku esencijalna je za diskurs dekolonizacije”, napominje Zughool u eseju. Njena kritika odnosi se na način na koji je ta identifikacija “bazirana na reprodukciji binarizama, egzotizacije, patronizacije i drugosti, počevši s iluzornom idejom kako je Zapad društveni ili kulturni identitet, a ne politički i konceptualni alat”. “Ne govorimo samo o globalnom Jugu i Sjeveru”, reći će Bužinkić, “postoji nebrojeno ‘Jugova’ i na Sjeveru”.
Ciklus Transnacionalne solidarnosti zamišljen je u formi mjesečnih susreta. Nakon razgovora o borbi protiv militarizacije i ekonomskog nasilja u Eritreji, te performansa i diskusije sa Samar Zughool, slijede razgovori o Siriji, Iranu i Zapadnoj Africi.
“Naš rad u Zagrebu nije u kontradikciji s (ne)mogućnošću bivanja u Palestini ili Kongu”, napominje Bužinkić. “On je iznimno relevantan upravo ovdje, gdje smo zbog migracijske uvjetovanosti i uvjetovanosti rasijalizacije i kapitalizma okruženi ljudima koji žive s iskustvom egzila i to već desetljećima. Pitanje koje se ponekad čuje u javnosti – kakve ti veze imaš s Palestinom ili Kongom? – zadire u dubinu naše nesvijesti. Mene se Palestina tiče kao ljudskog bića, jer moja empatija na to odgovara. Genocid se može dogoditi bilo kada i bilo gdje, kao što se uostalom dogodio i nama prije 30 godina. Genocid i ratovi se mogu objasniti najprofitabilnijom industrijom danas, industrijom oružja, koja je onda uvezana s rasizmom i antiarabizmom – gdje su brojni svjetovi i populacije esploatirani rasnim kapitalizmom.”
Šeherezada pripovijeda kako bi spriječila Šahrijara da djeluje. Razgovori pod egidom transnacionalne solidarnosti za cilj ipak imaju da djelovanje potaknu – koliko god se ponekad činilo da akademski i teorijski kružoci, time što odlažu djelovanje dok svaku nedoumicu ne proispitamo, noć po noć, konferenciju po konferenciju, knjigu po knjigu, zapravo kumuju održavanju statusa quo. Odabir organizatora_ica da razgovor otvore kroz performans, pozicioniranje ove tribine u širi kontekst Inicijative za slobodnu Palestinu, kao i zadatak koji su si postavile – propitati granice umjetnosti, aktivizma, akademije i organiziranja u zajednici i sa zajednicom – ipak najavljuje širenje političkih prostora solidarnosti u borbi za oslobođenje.
Objavljeno
