Žena ili je pasivna ili ne postoji

Marija Novaković, MSU

Piše: Petar Dukić

Uhvatili smo u zadnji čas groteskne priče Marije Novaković izložene u Muzeju suvremene umjetnosti od 29. siječnja do 19. veljače. Da je zadnji čas moglo se osjetiti i po nedostatku multimedijskog popratnog sadržaja, ali i po crtežima koji već lagano plešu po zidovima. Na početku ću se odmah usmjeriti na kritiku autoricama izložbe, ali i samom MSU-u. Naprosto je neozbiljno i nedopustivo osakatiti postav bez obzira na činjenicu da se radi o posljednjem danu izložbe. Krnji postav koji se nudi promatraču odraz je unutarnjeg strukturiranja i kadroviranja čime se ionako marginaliziranu umjetnicu kao i njen društveni, ali i politički doprinos, stavlja po strani. Iz MSU-a se pravdaju činjenicom kako se u upravo u tom trenutku održavao program Djeca susreću umjetnost, pa im multimedijalni sadržaj, pogotovo “buka” tj. zvučni podražaj koji prati izložbu, narušava koncept rada s djecom. 

Marija Novaković rođena je u Zagrebu 15. prosinca 1885. od majke iz ugledne bečke građanske obitelji i oca austro-ugarskog kapetana. Naime, strašna žena, Marija Novaković, jedna je od najznačajnijih predstavnica tzv. marginalne/autsajderske umjetnosti koja je zbog, kako se navodi, duševnih poteškoća tj. shizofrenije, od 1932. pa sve do kraja svog života 1960. bila hospitalizirana u psihijatrijskoj bolnici Vrapče (Zagreb), a prije ovog dugotrajnog boravka bila je hospitalizirana još dva puta. Majka joj umire kada je imala dva dana, a otac se ubio kad je navršila pet godina. Upravo te kobne 1890. godine dolazi u Beč i ostaje tamo sve do 1912. Marija tada živi sa svojom bakom i rođacima u visokom bečkom društvu u židovskoj obitelji Deutsch. Obitelj je od najranijeg djetinjstva okrivljuje za smrt majke što ostaje teret s kojim se nosi cijeli svoj život kao i s teretom figure njene starije sestre Olge koju obitelj itekako favorizira. Taj negativni obiteljski impuls jasno se iščitava iz Marijinih rukopisa koji nastaju kao dio druge autobiografije koju naziva Manje vrijedna što potvrđuje njenu poziciju kao majkoubojice i društveno nepoželjne, autsajderice. Položaj u kojem se nalazi te odnos s obitelji može nas navesti na zaključak kako je prvi put na liječenju u Steinhofu završila po želji obitelji koja je to liječenje i financirala. Ne zaboravimo kako se kao glavni razlog njenog odlaska na liječenje ipak navodi nesretna ljubav prema Gustavu Mahleru i ponižavanje koje doživljava kada je uvjerava kako nikada neće postati operna pjevačica jer za to nema niti glas niti stas. Unatoč negativnom obiteljskom stavu prema Mariji, s Olgom razvija privržen sestrinski odnos. Olga je smatra “…amoralnom, ali i najjačom od svih”, te je posljednji put posjećuje u Vrapču 1938. (razlog ostaje nepoznat) nakon čega, vrlo skoro, umire od skorbuta i gladi. 

Zanimljivo je kako je 1950. šezdesetak Marijinih radova odabrano za izložbu “psihopatološke umjetnosti” koju je organizirala bolnica St. Anne iz Pariza te je većina tih radova ostala u fundusu te ustanove dok je 2003. priređena velika izložba u Nacionalnoj galeriji na kojoj su bili predstavljeni i Marijini radovi koje su kritičari posebno zapazili. Između 1954. i danas radovi su joj izlagani i u Zagrebu. Mali, ali važan postav napravio je Miroslav Gašparović u Muzeju Psihijatrijske bolnice Vrapče, 15. studenog 1994, te ova današnja koju su koautorski postavile Žarka Vujić, Snježana Spitzmuller i Snježana Pintarić smještajući izložbu Marija Novaković: sjećanja jedne pijanistice u “hram” suvremene umjetnosti, MSU-u.

Autorice su arhivski dio posla odradile besprijekorno, ali su u potpunosti pasivizirale i svele na romantičarsku ženskost Marijin život te obezvrijedile njenu političku i feminističku poziciju zbog koje je bila diskriminirana kao žena i kao židovka. “Nisam provocirala nikoga i ništa s ovom izložbom i na neki način jedna od koautorica mi je tako i sugerirala. Zapravo nećemo na neki način isticati te pojedine elemente biografije te nećemo propitivati njenih 28 godina u Vrapču. Mi zapravo, unatoč predavanju doktora Jukića, još uvijek smo bez odgovora kako je bilo moguće da jedna pacijentica ostane toliko dugo institucionalizirana. Njen slučaj nije jedini. To je važno za napomenuti”, rekla mi je Žarka Vujić, autorica izložbe. 

Podcrtavam određene dijelove njene izjave jer mi se čine ključni u manjkavosti njihova pristupa. Dodala je kako je zanimljivo da se upravo u tim godinama, između dva rata, mijenjaju psihijatrijski trendovi te kako su jako puno testirani medikamenti i provođena ispitivanja na pacijentima što bi mogao biti potencijalni odgovor na Marijinu predugu hospitalizaciju. Autorica izložbe nije htjela uznemiravati i provocirati cjelokupnu javnost potencijalnim problemom zlostavljanja i nasilja medicinskih struktura tog vremena. Također odlučila se ne baviti problemom visoko medikaliziranog diskursa koji je svaki otklon od norme definirao shizofrenim. Za kraj propustila je i pitanje kršenja ljudskih prava, prava žena u ovom slučaju, te nas je ostavila bez potencijalnog odgovora, a Mariju dodatno gurnula po strani, romantičarski se osvrćući isključivo na pasiviziranu ulogu umjetnice i njen rad.  

Od 1923. do 1931. Marija svira kao pijanistica u kinima tj. sinkronizira filmove gdje se jasno vidi njen ulazak u medij filma koji je, unatoč manjku likovnog obrazovanja, uvodi u novi svijet ekspresionističkog pristupa crtanju zbog čega se taj period može povezati s karikaturnim ili novinskim crtežom. Od 1937. njen poznati Maxov put reprezentira alter ego kojim opisuje svoj životni put kroz osam godina dok po raznim kinima svira glasovir kako bi se prehranila, ali i političku te društvenu zbilju koja ju okružuje. Od Maxova puta Marija radi grotesku gdje sam Max na kraju umire od prejedanja povezujući taj moment s općom gladi koja je tada vladala, označavajući period kada su mnogi ljudi zbog ratnog i poratnog stanja živjeli na rubu egzistencije. Ovo još jednom pokazuje kako se Marija jasno ideološki pozicionirala, i to kao ljevičarka o čemu je pisala i u svojim autobiografijama. Pored toga ukazuje i na koji način kroz svoj rad povezuje vlastita iskustva sa širim socijalnim i političkim kontekstom ostavljajući iza sebe relevantne dokumente iz kojih se može iščitati kronika jednog povijesnog trenutka. Bavi se također i materijalističkom analizom tržišta rada i nepovoljnih uvjeta za žene što je jasno vidljivo iz njenih opisa pregovaranja za plaće. Na posljetku, Marija nam u svojoj autobiografiji ostavlja cijelu međuratnu Njemačku i izlazak iz Weimarske Republike. Ostavlja sve ono što se događa upravo i danas u kontekstu političkih okolnosti, ratova i migracija te time iskače iz identiteta pijanistice ili slikarice zbog čega ju je prije svega i kroz ovu izložbu trebalo reprezentirati u tom širem kontekstu.

Neizostavan dio izložbe je kompozicija Bijeg u šumu koja je vjerojatno nastala 1950-ih godina prošlog stoljeća, a bavi se imigrantskim/židovskim pitanjem te spada u seriju tzv. grupnih prikaza za koje je tadašnji liječnik Stanislav Živković tvrdio kako se radi o jasnim znakovima shizofrenije. Marija, s druge strane, ovim prikazom nastoji oslikati potragu za spasom grupe ljudi koji su ideološki prognani te koji traže spas u šumi ne bi li se sakrili od agresora. Na prikazu se nalaze majke s djecom, invalidi, psi koji se rastaču po cijeloj kompoziciji koja asocira na jedan košmarni san. Osim ove, nacrtala je još jednu takvu grupnu kompoziciju koja se bavi prikazom političkog okruženja tog vremena na području Hrvatske.  

“Bila je tu jedna zgodna kompozicija partizana, ali nismo opet htjeli uznemiravati javnost jednom takvom scenom”, objasnila mi je autorica izložbe Živković dok smo završavali šetnju kroz MSU. Podebljavam opet i uznemiravati. Da pojasnimo, radi se o grupnom prikazu ljudi s partizanskim simbolima tj. s prikazom petokrake. Ostaje nejasno koji dio ove kompozicije bi “opet uznemirio” svekoliku javnost te na koji način? Stječem sveobuhvatan dojam kako postoji određena doza autocenzure, nazovimo to tako, ili straha koji se može osjetiti kod autorica izložbe, ali i samog MSU-a te bi se moglo reći kako im je u duhu javnog morala, do kojeg Mariji nije bilo stalo i od čije je komodifikacije zazirala, sjena zaborava pala na političku važnost Marijina rada. Ako je tome tako te Marijin rad nema umjetničku vrijednost, a politička dimenzija je ukinuta – što takva izložba radi u MSU i zbog čega je relevantna?

Nadam se kako će buduće generacije feminističkih teoretičarki/a i povjesničarki/a umjetnosti iznijeti Marijin umjetnički rad kao prikaz otpora vladajućem građanskom/moralnom duhu vremena afirmirajući na taj način strategije i taktike ženskog/građanskog aktivizma i odgovornosti te izlazeći na taj način iz klasičnih historijskih zabluda. U ovom kontekstu neizostavno je spomenuti francusku feministkinju Helene Cixous koja tvrdi kako žene u zapadnjačkom falogocentričnom društvo trebaju pružiti otpor i preispisati nanovo svoje postojanje i subjektivitet. U tom kontekstu Cixous o položaju žena kaže sljedeće: “Žena ili je pasivna ili ne postoji!” te se upravo to dogodilo i Mariji, kroz ovu izložbu. Zbog nevoljkosti autorica da “provociraju”! Da se ne bi provociralo, Marijin utjecaj je pasiviziran kako bi je se (doduše možda ne namjerno) politički izbrisalo. Možda i sam zapadam u Cixousine binarizme, no teško se u ovom slučaju odvojiti od feminizama razlike koji određeno iskustvo mogu definirati ženskim, kao što je to iskustvo Marije Novaković koja se svojim umjetničkim izričajem i autobiografskim zapisivanjem jasno borila protiv potkopavanja dominantne falogocentrične logike tog vremena.

S druge strane, usudio bih se reći, žalosno je da su autorice izložbe zapale upravo u zamke heteropatrijarhalne matrice te se nisu htjele, kako i same ističu, izlagati “riziku” kako bi zajedno s Marijom nastavile solidarnu i drugarsku borbu koju bi trebalo dodatno poticati i afirmirati, a ne pasivizirati. Iako je Cixousina vizija ženskog stvaranja (glasa, pisanja) smještena unutar svijeta/prostora (prema: Toril Moi (2007) Seksualna/tekstualna politika, Sintagma, Zagreb) gdje je sva razlika dokinuta, mišljenja sam kako Marijina kritika izbija iz te utopijske zablude u koju na žalost upadaju same autorice izložbe. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 07.03.2016.