Intervju Ovogodišnje izdanje Kritičke dramaturgije, programa nastalog u suradnji Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) i Kulturpunkta u središte stavlja humor. Dio programa bit će i radna grupa Stotinu mu demona! Budalaština kao intervencija Hane Ćurak, istraživačice i producentice u području kulture te osnivačice platforme Sve su to vještice. Stoga nam se ukazala prilika da s Hanom porazgovaramo o radu koji stoji iza platforme te saznamo više o njezinom pogledu na (digitalni) aktivizam, humor i žensko savezništvo na internetu.
Digitalni vid aktivizma možda na van djeluje pomalo komforno, ali kao i bilo koja vrsta angažiranosti iziskuje puno vremena i truda. Koje su po tebi dobre i loše strane takvog aktivizma?
Odgovorit ću na ovo pitanje iz perspektive osobe koja u posljednjih nekoliko godina ima priliku da surađuje s mnoštvom civilnih inicijativa, neovisnih novinarskih platformi i neovisnih aktivistkinja u BiH, Crnoj Gori i Srbiji kroz savjetodavni rad u oblasti društvenih mreža i feminizma. Korištenje mogućnosti i adresiranje izazova koje digitalno okruženje ima za aktiviste je ono u što vjerujem i za šta se snažno zalažem.
Odrasla sam, kao i cijela generacija, svjedočeći stalnom sužavanju digitalnih sloboda koje su imale iznimne posljedice po društvo – samoubistvo Aarona Swartza, jednog od osnivača Piratebaya u njegovoj 27. godini je samo jedna od njih. U sužavanje digitalnih sloboda ubrajam i pojavu kompanija poput Mete i Twittera, koje nam za previsoku cijenu nude alate – društvene mreže – koje i sama mnogo koristim. Biti prisutna kao aktivistkinja ili kao organizacija civilnog društva na društvenim mrežama postalo je skoro pa neophodno, a ja vjerujem da našim prisustvom možemo, bar do neke mjere, ove kompanije držati odgovornim. Naravno, bilo kakvi pomaci ka tome – budući da se radi o privatnim kompanijama – iziskuju ozbiljno organiziranje. Aktivisti i aktivistkinje iz Media Centra u BiH ili, recimo, Article 19 u Srbiji, rade na tome.
Radujem se danu kada ću svoje bizarne korespondencije s predstavnicima Mete moći priložiti za neki policy paper, umjetnički rad ili istraživanje. Sigurna sam da nas je mnogo sa sličnim iskustvima.
Istraživač Čedomir Markov u svojim istraživanjima kao i konkretnoj publikaciji Na šta mislimo kada kažemo aktivizam, digitalno okruženje i pažnja javnosti postavlja stvari vrlo jasno. Ja ću ih ovdje kratko prepričati. On kaže da digitalno okruženje olakšava osnovne aktivnosti civilnog društva poput komunikacije i koordinacije aktivnosti, te da doprinosi transparentnosti i pospješuje interakciju sa zainteresiranom publikom. On također kaže da, da bi se ovo koristilo uspješno, aktivisti moraju da obezbijede pažnju javnosti, a veliki izazov je što se tu takmiče s konkurentima koji posjeduju veći kapital pažnje, poput firmi ili influensera. Zadatak je utom zahtjevniji jer aktivisti imaju za cilj, koristeći digitalne alate, ostvariti isto što i u analognom svijetu: informisanje, izgradnja zajednice, mobilizacija. Ja se s Čedomirom slažem.
Digitalni aktivizam je nešto drugo. To je, po meni, apolitična produkcija sadržaja da bi sebe označili političnim. Voljela bih kada bismo kovanicu “digitalni aktivizam” mogli baciti u smeće. U oksimorone poput “Twitter revolucije” nikada nisam vjerovala.
Moram se kratko ovdje osvrnuti i na Vještice, platformu koju većina poznaje kao smiješnu ili iritantnu feminističku Facebook stranicu. Kada su nastale, Vještice nisu imale aktivističku namjeru, i to se nikada nije promijenilo, no, aktivistička dimenzija Vještica je prisutna jer sam ja, analogno, i aktivistkinja. To nisam znala kada sam počinjala svoj rad prije skoro deset godina, kao studentica, pod pseudonimom Flore Tristan. On je došao kao autentična potreba da prikažem žensko iskustvo, žensku riječ, u ekologiji koja to i dalje veselo ignoriše i omalovažava. To je za mene podrazumijevajuća neophodnost u akademskom poslu. Biti aktivistkinja, kao i feministkinja. Ali Vještice nikada nisu bile ni osnovni izvor mojih prihoda ni ultimativni cilj mog aktivizma. Ako neskromno posmatramo cjelokupni sistem kojem i ja i one pripadamo, Vještice su u najboljem slučaju digitalna autoetnografska protu-arhiva, muzej koji ne postoji, a u najgorem moj osobni brend koji ponekad uveseljava malu grupu ljudi. Ništa od toga ne isključuje aktivističku dimenziju online prisustva Vještica, ali je također ne čini ni pukom instancom digitalnog aktivizma. Dimenzija signaliziranja vrijednosti kroz Vještice je definitivno nešto što se može kritikovati, ali na kraju dana to samo ide meni na štetu.
No, činjenica da je platforma prepoznata kao aktivistička i feministička omogućilo mi je da analogne aktivnosti Vještica – koje jesu progresivne i aktivističke, iako osamljene, kao uostalom većina sličnih iz BiH – komuniciram i preko nje. Svjesna sam šta mi je to omogućilo i na tome sam veoma, veoma zahvalna.
Tako da – tl;dr – digitalni aktivizam je svrha sam sebi i po meni oduvijek individualistički i apolitičan, ali aktivističko adresiranje izazova i mogućnosti digitalnog okruženja pruža nam neophodnu mogućnost otpora, koliko online toliko i analogno.
Vješto problematiziraš razne društvene pojave i patrijarhalne obrasce na neposredan i humorističan način. Je li za tebe humor najbolja obrana ili nježno oružje? Ili nešto treće?
Za mene je humor intervencija koju koristim nesvjesno i bez pretjerane kontrole. To znači da nekada i zakaže.
Feministkinjama se često u mainstreamu predbacuje cijepljenost od humora i pretjerana ozbiljnost. Stranica Sve su to vještice se odlično poigrava tom percepcijom. Vicevi i šale na ovim prostorima često su mizogini i ksenofobni. Zašto je važno da budemo kritični prema humoru i da ukazujemo na jednostavno loš humor?
Neka nam to predbacuju! Treba biti ozbiljna kada se svakodnevno susrećemo s totalnom negacijom ženskog iskustva. Naša reakcija na patrijarhat mora biti ozbiljna.
Ali, kada se radi o akciji – afirmiranje, mapiranje ženskog iskustva, akumulacija znanja i historija – humor je tu neizbježan. On dolazi iz životnosti, i ne prezentira se drugome radi afirmacije ili pobjede nad nekim percipiranim stereotipima. Utom je snažniji.
Mizogine i ksenofobne šale i opaske su jedna primitivna vrsta humora, prva identificirana, koju su filozofi poput Platona ili Hobbesa adresirali takozvanom “teorijom superiornosti”. Ova teorija, po kojoj humor nastaje u trenutku male superiornosti nad nekim slabijim, najčešće manjinama ili ženama, je većinski napuštena do devetnaestog stoljeća, kada je i većina svijeta prestala da misli da su vrste šala koje ugnjetavaju drugoga ultimativna prezentacija dobrog humora.
Glavno gorivo za metle tvojih Vještica je upravo humor, ironija. No koje je tvoje gorivo? Što te svakodnevno potiče i nadahnjuje? Iscrpljuje li te ponekad stvaranje sadržaja?
Iscrpljuje. Osjećam se previše vidljivo i ranjivo otkad sam, sada već jako davno, zbog plagiranja morala prestati koristiti pseudonim. Teško mi je učestvovati u razmjeni mišljenja online, ne smatram to produktivnim, a priroda interneta je takva da ljudi žele da iskomuniciraju svoje mišljenje. Kada dođe do toga, ono često sadrži i pretpostavku da se nalazimo na binarnim pozicijama. Ne volim se dokazivati, ne volim se objašnjavati, ne volim binarnost, ne volim diskusije bazirane na afektima, nisam došla tu da se time bavim i ne dugujem nikome da to radim. Graditi zajednicu antagonistički naprosto nije moj stil.
S druge strane, kroz rad na Vješticama dobila sam tako divne prilike, savezništva, prijateljstva, otvorila vrata mnogim zajebancijama koje bi inače ostale neispričane, jer mi inače veoma teško ide opuštanje i zezanje s ljudima. To me nadahnjuje, to je moje gorivo.
S Vješticama si bila među pionirkama stvaranja takvog sadržaja na ovim prostorima. Poslije su uslijedile Krajnje neuračunljive, Vala, Ljeposava… Uz pomoć tih stranica detektirali/e smo mnoge pukotine u društvu i osvijestili/e se po raznim pitanjima. Prije par godina svjedočili/e smo drugačijem viralnom sadržaju, ispovijestima u sklopu pokreta Nisam tražila. Kako doživljavaš internetsko zajedništvo i solidarnost žena iz ex-yu? Smatraš li da je internet dovoljno pogodan prostor za aktivističko djelovanje?
Jako sam ponosna što je taj format Vještica postao dominantan način internet-komunikacije za žene iz ex-yu, jer u drugim zemljama to nije tako. Naravno, ovaj format mima postoji, nisam ga ja izmislila, ali on u drugim zemljama ne pripada feminističkom jeziku. Ni za to nisam zaslužna ja, već svi i sve koje su moj doprinos transformirale u prepoznatljiv dio feminističkog jezika.
Posebno mislim da je Vala, Ljeposava zakon jer su te cure prema meni pokazale toliko solidarnosti, želje za suradnjom, otvorenosti i drugarstva i kroz rad s njima sam si potvrdila da se ženska solidarnost podrazumijeva ukoliko feministička uvjerenja nisu definirana isključivo u individualističkom i antagonističkom okviru (pri čemu ih ja onda radikalno ne smatram feminističkim). Solidarnost počiva na pretpostavci povjerenja, i vjerovatno je zbog toga u ex-yu jako malo. Jer pretpostavku povjerenja vrlo rijetko itko sebi želi probati priuštiti. Kod nas se to smatra naivnošću. Također sam jako zahvalna svojim prijateljicama koje sa mnom grade Vještice kao i onima koje ih pomažu. Tu definitivno nisam usamljena.
A u svakoj zajednici, nažalost, feminističkoj i aktivističkoj pogotovo, uvijek ima i ono drugo – individualističko blaćenje, lažna i nominalna savezništva i solidarnost iz ličnih interesa ili zajedničkih animoziteta ka trećem. Za to zaista nikada nisam imala ni zrno razumijevanja i oko toga sam uvijek bila vokalna.
U sklopu programa Kritičke dramaturgije održat ćeš radionicu Stotinu mu demona! Budalaština kao intervencija koja će se na neki način baviti i autobiografičnošću i autofikcijom. Književnicama se nerijetko predbacuje ta tendencija u stvaralaštvu. Zašto je važno da polazimo od sebe kada se budalesamo, stvaramo, pišemo?
Prići ću ovom pitanju s druge strane – trenutno čitam Intimnost Hanifa Kureishija, knjigu koja je bila iznimno kritizirana zbog skandalozne sličnosti s autorovim životom. Poznato je koliko su različite osobe bliske Kureishiju kivne na njega zbog pisanja s pretjeranom sličnosti stvarnim događajima i likovima, a istovremeno intervencijama koje ih ipak čine fiktivnima.
Intimnost je proglašena afirmacijom patrijarhata, apropriranjem pozicije podređenih zarad komuniciranja karikature toksične muškosti, nazvana je razmaženim preuzimanjem alata ženskog pisma. S druge strane, to je iskren i neobično nježan, duhovit i neposredan dokument intimnosti srednjovječnog muškarca i svojevrsna kritika patrijarhalnih uloga žena i muškaraca unutar nuklearne porodice, oslobođen moraliziranja kojima su muški autori često skloni. To je, recimo, za mene, koja godinama nisam uopšte čitala muške autore s uvjerenjem da mi nemaju šta reći, bio jedan važan dokument, jer nije performativan, već zaista – bio ili ne bio stvarnost – iskren. Postoji neka vrijednost u toj iskrenosti koja prevazilazi važnost znanja i čini to autobiografsko iskustvo, bilo ono fiktivno ili ne, univerzalnim i prepoznatljivim. A u toj univerzalnosti, bar za mene, otkriva se i radikalna, utješna nježnost ka životu.
Tokom radionice, koristeći alate za stvaranje tzv. auto-bio-grafikcije Lynde Berry, autorice stripova kao što je One! Hundred! Demons! koji me djelimično inspirisao i za njen naslov, poigravat ćemo se s partikularnošću naših iskustava čineći ih u isto vrijeme univerzalnima i univerzalno urnebesnima.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
