Kritika U današnjem svijetu koji neizvjesnost, militarizacija i političko zaoštravanje guraju prema sve većoj društvenoj nejednakosti i polarizaciji, inicijative poput riječkog Petog ansambla čine se kao nužna afirmacija ljudskosti i umjetničke slobode, gotovo poput anomalije ili mreškanja koje se odupire plimnom valu. Peti ansambl je izvedbeni kolektiv koji okuplja izvođače_ice, edukatore_ice, autore_ice, uključujući mlade s invaliditetom i neurodivergentne osobe, stvarajući prostor suradnje, istraživanja i jednakih mogućnosti.
Djeluje od 2018. godine, kao odgovor na potrebu da se kazališna praksa otvori onima kojima je najmanje dostupna, no ideja o prvom takvom ansamblu u Hrvatskoj pojavila se još 2015. u sklopu programa Kazalište narodu. Iz pitanja “Čije je narodno kazalište i tko čini taj narod?“ niknula je jedinstvena suradnja između raznih institucija i organizacija s ciljem stvaranja“kazališta kao zajedničkog dobra i prostora borbe za pristup, prisutnost i vidljivost“.
Ovaj inkluzivni ansambl tako djeluje na pragu institucionalizacije – uz HNK Ivana pl. Zajca te Centar za odgoj i obrazovanje Rijeka, suradnja uključuje i Udrugu za sindrom Down – Rijeka 21, a oko njega se plete cijela mreža podrške, od umjetnika_ca i suradnika_ca do roditelja, publike, medija, donositelja_ica odluka i šire javnosti. Peti ansambl već godinama tiho, inatljivo i nježno ruši društvene, logističke, umjetničke i ine barijere, propitujući kakva umjetnost može biti kada se oslobodi ustaljenih kazališnih normi, produkcijskih imperativa i očekivanja publike.
Ne samo da mlade s raznim oblicima invaliditeta, neurodivergentnosti ili razvojnim poteškoćama postavlja u središte autorskog procesa, već to čini kroz kontinuiranu stručnu edukaciju u polju izvedbenih umjetnosti – od scenskog pokreta, govora i glume, do kostimografije i promocije – čime se potiče profesionalizacija, kvalitetan umjetnički rad, te u konačnici ravnopravnost i konkurentnost na tržištu rada.
Peti ansambl prvi se put javno predstavio 2019. predstavom Potomci, divovi, bogovi u sklopu četvrtog Festivala inkluzivne scene preOkreto kojem sam pisala za Kulturpunkt. Krajem 2024. premijerno je izvedena i predstava Četiri, pet, šest godišnjih doba, a 30. lipnja ove godine imale smo priliku doživjeti novo izvedbeno djelo naziva TO=TO. Uvrštena u program Riječkih ljetnih noći, jednog od najznačajnijih riječkih festivala koji ljeti pretvara trgove, ulice i industrijsku baštinu u pozornicu, predstava oživljava jednu od neuralgičnih točaka grada – tržnicu Brajda.
Za razliku od glavne riječke tržnice koja još uvijek pulsira karakterističnim orijentalno-mediteranskim šarmom pijace, Brajda svakodnevno vidi više galebova koji kopaju po smeću nego prodavačica na štandovima. Tom tužnom prizoru tiho svjedoči dragulj riječke historicističke arhitekture, paviljon iz 1896. koji više ne služi tržišnoj djelatnosti i polako propada. Odabirom ovog netipičnog prostora, mjesta slojevite simbolike koje svojim praznim štandovima i zapuštenim zidovima šapuće onu već poznatu posttranzicijsku priču, Peti ansambl koristi čaroliju izvedbenog čina kao poetski i politički akt. A umjetnost, pogotovo u Rijeci, voli zauzimati margine i prostore čije odumiranje transformira u potencijal i nadu.
TO=TO zaista nudi uzbudljiv, svjež i iskren prostor ljudske i umjetničke slobode, u kojemu su barijere između izvođača_ica i publike, tipičnosti i divergentnosti, izvedbe i života zamućene na najbolji mogući način. Uz riječki HNK i Udrugu Rijeka 21 u koprodukciju se uključila i zagrebačka Udruga Domino, a značajno je otvaranje prema studentima_cama Glume i medija Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te autorska suradnja s CO2…par umjetnika koji čine poznati dvojac Nikolina Pristaš i Goran Sergej Pristaš.
Ovo ostvarenje Petog ansambla – koji u sezoni 2025./2026. okuplja Moniu Ambrić, Natašu Antulov, Natašu Bačić, Ernesta Beloševića, Andreju Brozović Adžić-Kapitanović, Anu Bunetu, Milicu Czerny Urban, Milu Čuljak, Adrijana Fumića, Mateu Glavan, Vida Gržalju, Isabellu Hujić, Leonarda Iličića, Lea Kovačevića, Emu Krupić, Jelenu Lopatić, Damira Orlića, Denija Pezelja, Lovru Pršića, Luku Rončevića, Aleksandru Stojaković Olenjuk, Sretana Stošića, Jana Šokčevića i Naomi Vrban – kao da je otišlo korak (ili skok) dalje, a tome su zasigurno pridonijele i ove suradnje.
Na samom ulazu u paviljon, publiku dočekuje Pristaš koji poput kustosa predstave napominje kako se kroz prostor možemo kretati slobodno, uz molbu da prolaze držimo otvorenima i poštujemo distancu, što već pokazuje pristup pun brige i obzira prema drugome. Meni je, kao osobi u visokoj trudnoći, u večeri u kojoj se termometri nisu spuštali ispod 30 stupnjeva, taj detalj puno značio. Unutra nas je dočekao potpuno preobražen prostor, ali ne velikim intervencijama ili pokušajem dokidanja njegovih datosti, nego sasvim suprotno – izvedba se smjestila u gabarite, pukotine i niše, potencirajući mogućnosti koje arhitektura nudi za “teatralizaciju“ te istovremeno poštujući njezino realno stanje, oronulu ljepotu i ostatke prijašnjeg života.
U atmosferu nježnosti i intime od početka nas uvodi suptilno i meko oblikovanje svjetla Alana Vukelića. Nema jedne jedine pozornice, već se izvedbene radnje odvijaju istovremeno na više mjesta, a cijelo je prizemlje ispunjeno materijalima koji su dio izvedbenog čina, od dijelova scenografije do dokumentacije samog kreativnog procesa.
Imala sam dojam da sam ušetala u živu instalaciju ili da prisustvujem kakvom multimedijalnom i multikanalnom performansu ili happeningu. Na prvu me takva postavka ostavila pomalo preplavljenom jer sam gorjela od potrebe da vidim što se događa i u kutku i na platformi i kod instrumenata, dok sam istovremeno željela razgledati i ostatak prostora u kojem se ništa ne odvija, ali u koji se izvedba prelijeva. Natpisi i crteži na zidovima i u izlozima, tik do oglasa za prodaju kokoši, elementi scenografije koji vise nad štandom ili su izloženi u hladnjaku, nastavak su same izvedbe koja se prostorno ne prekida naglo, već se širi u valovima.
TO=TO je zanimljiva upravo zato što potiče drugu vrstu pažnje, a kada se prepustimo i uskladimo, moguće je otvoriti se prema sadašnjem trenutku i zajedništvu. Možemo se kretati, smjestiti se na jednom od nekoliko “gledališta“ ili s visine stubišta i galerije prvog kata gledati odozgo. Gledateljica tako biva uronjena u scenu, zadobiva agentnost i mogućnost biranja perspektive, trajanja i razine uključenosti. Postavlja se pitanje koliko se zapravo mogućih predstava odvija pred nama i što utječe na naše odluke koje ih oblikuju.
Ponuđeni se materijal ipak zgušnjava, raspršuje i ponovno preslaguje svojom unutarnjom logikom i dinamikom, pri čemu se sve kreće oko nekoliko fiksiranih područja i radnji. Za to je zaslužna i dramaturgija Gorana Ferčeca koja se odmiče od linearne naracije, ali poetske fragmente slaže u pomno oblikovani eksperiment. Iz jednog dijela prostora dolazi prepoznatljiv glas Monie Ambrić, dugogodišnje članice kolektiva, koja za stolom čita poemu To danske spisateljice Inger Christensen (u prijevodu Miše Grundlera).
Riječ je o svojevrsnoj bajci o postanku – neodređena zamjenica “to“ označava prazninu iz koje se stvara novi svijet. Projekcija stihova na paravanu naglašava ljepotu samog teksta, ali služi i kao alternativni pristup kroz osjetilo vida. Fragmenti poeme tekstualni su kostur predstave, a Monijin glas nas vodi kroz osam dana stvaranja, nižući poetske elemente (pijesak, svjetlost, voda, trava, ljetna žega, papir, snijeg) koji završavaju elementom osmog dana – ljubavlju.
Na drugom kraju prizemlja, platforma bivšeg štanda postaje plesni podij, dok se jedna po jedna podižu žaluzine koje je okružuju, kao da se tržnica otvara rano ujutro. Pored nje je svojevrsni jam session kutak prepun žica, opremljen instrumentima, pedalama i mikrofonima. Ambijentalna glazba Alena i Nenada Sinkauza, uz oblikovanje zvuka Hrvoja Nikšića, vodi dinamiku izvedbe kao pozadina, ali na trenutke postaje ravnopravna. Istaknula se karizmatična izvedba Rundekovih Ruku koju je Jan Šokčević otpjevao okrenut leđima uz modulaciju glasa, unijevši dojam undergrounda i zavodljivosti.
Struktura ovog izvedbenog kaleidoskopa otvara se tako kao trokut između verbalnog, plesnog i glazbenog koji se međusobno prožimaju i nadopunjuju. Vizualno predstavu sjedinjuju nepretenciozna kostimografija Silvija Vujičića te scenografija Marka Tadića, u kojoj prevladavaju topli materijali neutralnih nijansi, bijela tkanina, smećkastosivi karton. Platno s ponavljajućim ornamentom krugova i linija rezanjem i uvlačenjem izvođača_ica od podne podloge postaje i kostim i rekvizit.
Glazba i tekst u stalnom su dijalogu s pokretom, koji čini samu srž izvedbe. On funkcionira ponajprije kroz duete koji u kaskadama ulaze i izlaze sa scene. Ples nastaje kao jezik koji svaki par uspostavlja za sebe. Neopterećen i na momente razigran, odraz je odnosa i zajedničkog istraživanja mogućnosti tijela i prostora. Na kraju se svi okupljaju na platformi, u sceni koja čini kulminaciju postepeno izgrađenog zajedništva – vrhunac sinergije, slavlje i slobodno kretanje tijela uz glasovnu improvizaciju, što neodoljivo pokreće i uključuje publiku.
TO=TO je predstava koja nudi izvedbenu raskoš, ali se istovremeno odvija kroz suptilnosti – u pogledu između izvođača_ica, mekoj gesti, kristalnom lusteru, promjeni melodije, u tekstualnom i somatskom stihu. U toj fuziji pokreta, teksta, glazbe i vizualnih elemenata, postajemo premreženi s prostorom, uronjeni u proces koji je pred nama rasprostrt, i sami dijelom tkiva izvedbe. I sam backstage je vidljiv i otvoren, a iz njega ulaze i izlaze izvođači_ce u parovima.
Parovi su kôd bivanja tokom cijele predstave, čime se naglašavaju međusobni odnos, podrška i povjerenje. Pritom su energija, posvećenost i prisutnost mladih članova kolektiva na sceni, bok uz bok s profesionalnim izvođačima_cama, samorazumljive i prirodne, što je rezultat dugogodišnjeg rada Petog ansambla i zajedničkog stvaranja. Odluka da se razlika među njima ne pokušava prikriti upravo je ono što tu razliku poništava. Teško je potpuno izbjeći hijerarhiju, ali je TO=TO uspješno prevladava, funkcionirajući poput ekosustava u kojem su sve članice i članovi ansambla kompletne izvedbene osobe, ne samo likovi na sceni, dok je izvedba živi proces koji ne robuje konačnosti predstave kao gotovog proizvoda.
TO=TO stvorila je polje inkluzije time što se ne pita što umjetnost može dati onima koji su drugačiji, već što od različitosti može dobiti sam umjetnički čin, koji na taj način postaje slobodan, prozračan i otvoren. Inkluzija je posljednjih desetljeća sve prisutnija ključna riječ, bilo da se radi o horizontalnoj temi raznih strateških politika i projekata, programa u kulturi ili okosnici oko koje se razvijaju pojedini umjetnički, edukativni, infrastrukturni ili socijalni sadržaji.1 No, otvorenim ostaje pitanje što istinska inkluzija zaista jest i koji su preduvjeti da se ona desi, a da ne ostane samo deklarativna fraza ili dekoracija.
Peti ansambl kao pokušaj da se iz civilnog sektora prodre u narodno kazalište i stane uz bok ostalim četirima kazališnim ansamblima, što bi i na simboličnoj i praktičnoj razini pružilo punu podršku i priznanje, svojevrsni je presedan. TO i jest cilj od početka – pružanje pune podrške drugačijima, odupiranje normativnosti i dokidanje isključivosti umjetničke produkcije, slavljenje i potpuno prihvaćanje ljepote različitosti. No, nakon osam godina predanog rada i kvalitetne umjetničke kreacije, i dalje ovisi o projektnom financiranju, čekajući kada će postati stalni, formalni i punopravni dio kazališta. TO=TO je lansirala Peti ansambl prema većoj vidljivosti, čime je njegov značaj prepoznat u širim krugovima na lokalnoj, ali i nacionalnoj razini. Hoće li apel za konačnim priznanjem, pružanjem punopravne podrške ovom jedinstvenom ansamblu čuti i oni koji imaju moć donijeti takvu odluku?
- Pritom su hvalevrijedni oni ustrajni (umjetnički) kolektivi koji svojim višegodišnjim radom grade upravo prostore istinske inkluzije dokidajući procjep drugosti. DIVERT i Dramski studio slijepih i slabovidnih “Novi život” iz Zagreba, Plesna skupina “Magija” i program udruge “Kultura svima” samo su neki od njih. ↩︎
Objavljeno
