Piše: Hana Sirovica
Uz najavu predstave Rad panike BADco. ljetos je odjeknula vijest da se gasi skupina koja je na nezavisnoj kulturnoj sceni ostavila neizbrisiv trag. Od osnutka 2000. godine BADco. svoj rad razvija u pukotinama između plesa i kazališta, teorije i prakse, različitih dramaturških, koreografskih i filozofskih pristupa. U radu kolektiva sudjelovao je tijekom tog perioda niz različitih autorica i autora, stvarajući izvedbe koje su se ispreplitale s aktivnom proizvodnjom znanja o izvedbenosti. Ta specifična proizvodnja znanja, prepoznatljiva vrsta aktivne refleksije o umjetnosti i svijetu – koje se uz predstave granalo u publikacijama, instalacijama i izložbama, na konferencijama i skupovima – svoj novi oblik poprimaju u monografiji Vježbanje nemogućeg teatrologinje, profesorice i kritičarke Une Bauer.
Monografija, kao vrsta knjige koja bi prema definiciji trebala ponuditi iscrpan prikaz svoje teme, u ovom slučaju svojim oblikom odudara od očekivanog oblika teksta ili zbira tekstova o nekom predmetu. “Inicijalno je knjiga trebala okupljati različite tekstove koji kritički analiziraju BADco. Trudila sam se prikupiti dovoljno relevantne, zanimljive i bitne tekstove, ali ubrzo sam shvatila kako u radu ove skupine ima nešto što navodi autore da taj rad koriste kao metaforu. Mnogi tekstovi koristili su BADco. kao locus razmišljanja, ali zapravo su se bavili nečim drugim”, kazala nam je Bauer, objasnivši kako je njezin proces rada počeo 2013. godine i trajao je dugo upravo zbog potrage za prikladnim pristupom.
Njihove radove, nastavlja, iznimno je teško čitati polazeći od prezentacije, odnosno nije o njima moguće suditi samo na temelju predstave-proizvoda, a da se u razmatranje ne uključi proces koji okružuje predstavu. “Shvatila sam kako nedostaje knjiga u kojoj BADco. formulira vlastite metodološke principe. Pozicija iz koje sam mogla pisati o njima činila mi se previše diktatorski nastrojena, u smislu značenja i principa koje bi mogla imputirati u njihov rad. Prije interpretativne pozicije stalno je nedostajala njihova artikulacija vlastitog rada”, objašnjava autorica odluku da energiju usmjeri u knjigu koja bi proizvodnju rasvijetlila iz pozicije samog kolektiva.
Monografija stoga uključuje niz razgovora s članicama i članovima skupine: Ivanom Ivković, Anom Kreitmeyer, Tomislavom Medakom, Goranom Sergejem Pristašem, Nikolinom Pristaš, Zrinkom Užbinec i Pravdanom Devlahovićem. Knjiga uz kolektivni aspekt rada BADco. tako naglašava i pojedinačne perspektive, njihova razilaženja i prelamanja, s čime rezonira i naslovna sintagma vježbanja nemogućeg. Sintagma se spominje u intervjuu sa Zrinkom Užbinec i u vezi s predstavom Nemogući plesovi, a za Bauer je riječ o izrazu koji podcrtava neodredivost, ali i utopijsko usmjerenje ove skupine.
“Privlačna i oslobađajuća crta u radu BADco. za mene proizlazi iz njihova odnosa prema utopiji. On uključuje postavljanje pitanja o tomu što bi moglo biti kazalište, što bi mogao biti život, što bi mogla biti pravednost, i cijeli niz takvih pojmova, kao i razumijevanje da su borbe uvijek dijelom osuđene na neuspjeh. Riječ je o želji da živiš umjetnost i kazalište koji nisu apsolutno odredivi, ne funkcioniraju po prepoznatljivim principima, ne računaju s poznatim točkama afektivnih reakcija i pokušavaju izaći iz vlastite kože. Mislim da ih taj prostor koji otvaraju prema nemogućoj budućnosti, budućnosti koja istovremeno osigurava horizont slobode za sve nas, bitno određuje kao umjetnike”, zaključuje autorica.
Knjigu su izdali Centar za dramsku umjetnost i kolektiv Oaza, na čijim ju stranicama možete naručiti.
Objavljeno
