Peto ostvarenje projekta Sound Art Inkubator, održanog u velikoj i maloj dvorani Pogona Jedinstvo u Zagrebu, doista se, kako mu i sam naziv kaže, odigralo u stanju latencije, kolebajući se između mnoštva nerazlučivih podražaja s jedne i žuđene, ali teško dostižne reakcije s druge strane. Ako je, naime, svrha ovog inkubatora kontrolom i optimizacijom uvjeta svojeg umjetnog okoliša potaknuti klijanje umjetničke potencije iz sjemena zvučnog eksperimenta, onda je aparat zakazao barem u jednoj od svojih sastavnica.
Postaviti osam zvučnih instalacija u jedan nepregrađeni prostor – izuzev Mikroetera Tina Dožića koji su se protegli cijelom dvoranom na katu Pogona – znači oduzeti autonomiju pojedinom eksperimentu, onemogućiti slobodu jedinstveno isklesanome putovanju njegova zvučnoga vala, i, naposljetku, svojom nepreglednom zvučnom slikom uzrokovati rastresenost organizma posjetitelja, čija je koncentracija prijeko potrebna ne samo pri percepciji izložene instalacije nego i u djelatnoj ulozi sustvaratelja njezina mogućeg umjetničkoga ploda. Inkubator se tako u doslovnome smislu riječi preobražuje u onoga koji leži na drugome, inkuba, i, premda s najboljom voljom i sukladno svojim financijskim okvirima i mogućnostima, guši i zatomljuje svaku postojeću izuzetnost.
Atmosferi neozbiljnosti i svojevrsne nasumičnosti pridonio je izostanak formalnog aspekta (najavljenog) otvorenja, kojim bi se pružila mogućnost službenog predstavljanja implicitne i vrlo intuitivne teme cijele izložbe. Napokon, koloplet brojnih i raznolikih zvukova lišio je autore mogućnosti da posjetiteljima objasne mehanizam svojih instalacija te da ih upute kako bi mogli sudjelovati u njihovu oblikovanju i evoluciji.
Iako je već iz samog imena projekta jasno da se radi tek o dojenačkom stadiju razvoja autorske ideje koja se valja dalje promišljati i marno othraniti, umjetnički mu se predznak vrlo lako pridaje. Bilo da se radi o istraživanju zvuka kao umjetničkoga medija ili o instalacijama kao umjetničkim projektima, a njihovim autorima kao umjetnicima, nameće se pitanje u kojemu trenutku kreativnost prelazi u umjetnost, a puka demonstracija u performans.
Zatečeno stanje otkrilo je, ako ne već domišljene umjetničke radove, onda ipak značajan umjetnički senzibilitet pojedinih autora koji su gotovo unisono naslutili tematsku vrijednost odnosa ljudskoga tijela i zvuka, prirodnosti ljudskog organizma i artificijelnosti kompjuterskog mehanizma, subjektivnosti percepcije i, uvjetno rečeno, psihofiziološke objektivnosti ili, pak, izvornosti pojave i njezine tehnološke modifikacije. Nužna ambivalentnost procesa iz okoline prešutno je upozorila i na snagu nesvjesnoga pola ljudske psihe u poimanju, ali i u izgradnji zvučne slike, dok su dotad mrtvi sklopovi plastike i željeza poprimali antropomorfne karakteristike, progovarajući svojim šumom i jednoličnim titrajima odjednom mnogo življe.
U tom je smislu rad Jasona Mulhausena pod nazivom Razmišljanje na glas ozvučio unutarnje procese postavljanjem senzora na inače skrivene računalne komponente i dozvolio posjetitelju da manipulira njihovom glasnoćom te da nekolicinom njihovih mogućih kombinacija proizvede različite zvučne okvire. Ovako skromnom intervencijom dosegao se dojam antropomorfizma koji je, zatim, postigao neskroman efekt na nesvjesni pol posjetitelja, aktivirajući u njemu sjećanje na nelagodu pri zadiranju u tuđu intimu. Osluškivanje računalnih procesa istom je postalo osluškivanje živog organizma, njegova misaonog aparata ili čak njegove utrobe, koja istodobno obrađuje i probavlja nebrojeno mnogo informacija. Kao i u međuljudskoj komunikaciji, posjetitelj je svjesno mogao odlučiti koje će misli istaknuti, a koje potisnuti, podsjećajući u kojoj je mjeri svakodnevno prisutna manipulacija misaonih procesa te koliko je zvučni ambijent ljudskoga tijela još uvijek u domeni tabua.
Tijelo kao platformu nekontroliranih procesa i kao površinu podložnu fizikalnim podražajima istražila je i Ana Sladetić svojim projektom Soundscapes – Impulses, prepuštajući trzajima autobusa u vožnji kontrolu nad vlastitom rukom i linijama koje će se na papiru iscrtati. Ljudsko tijelo u podređenoj je poziciji naspram fizikalnih sila, njegovo organsko svojstvo ustupa mjesto pukoj mehanici pokreta kako bi se, naposljetku, upisani trzaj i uspomena na buku i šum rekonstruirali posredstvom fotosenzitivnoga skenera. Tako zamišljen ciklički slijed metamorfoze trzaja i zvuka u liniju pa ponovno u zvuk zavarava nadom da će se izvorna pojava ponoviti u svoj svojoj autentičnosti. Naprotiv, svaki pokušaj da se prvobitni slučaj reanimira bit će ravan podizanju iz mrtvih, snažno evocirajući doživljaj onoga što je blisko, a uznemirujuće – što je unheimlich.
Nadalje, Hrvoje Pelicarić instalacijom Smanjena točka protoka (za sferu, 8 ear-piece zvučnika i Umwelt) s obzirom na izložbene uvjete više je ili manje uspješno prebacio posjetitelja u fokus intimnoga zvučnog okoliša svoje sfere, upozoravajući na subjektivnost predodžbi naizgled postojanog okoliša, dok je skupina Beat Busters uz instalaciju Beat Busters XYZ minimizaciju vanjskih podražaja zamijenila idejom isticanja u svakodnevnom životu kontinuirano prisutnih, često nečujnih, ali vrlo melodioznih događaja, poput hoda. Nažalost, prvotna se ideja, s oprezom rečeno, muzike ljudskih koraka, radi praktičnosti zamijenila muziciranjem ljudskih ruku po svojevrsnim triggerima, odnosno osjetljivim površinama. Tim se postupkom ukinula spontanost i svojevrsna kontingentnost ljudskoga koraka u korist promišljenih i ritmički predvidivih obrazaca obojenih očekivanim zvučnim uzorcima koji su instalaciju, na koncu, obilježili kao posebno atraktivnu (i prostorno te zvukovno dominantnu), ali umjetnički slabo vrijednu tvorevinu.
Suigra kontingencije i kombinatorike odrazila se, međutim, u Mikroeterima Tina Dožića, zbiru radijskih prijemnika kojih se signal svjesno ometa različitim komponentama preuzetim iz elektroničkog otpada. Mreža prijemnika isplela se duž cijeloga prostora male dvorane, ne suflirajući posjetitelju startnu poziciju svoje zvučne staze. Štoviše, ovlastila je posjetitelja da, pošto je apsorbirao zajedničku pjesmu elektromotora i radiovalova, prema vlastitome nahođenju odabere smjer kretanja prostorom i otkrije jedinstvenu boju svakog od izloženih glasova. Statična slika Mikroetera u prostoru stoga je neočekivano zatražila visok stupanj interakcije i pobudila velik početni interes koji je, zasićen jednoličnom pjesmom prijemnika, ipak brzo splasnuo.
Najinteraktivnija, pak, instalacija bila je O Marija Franića. Ukupnost bioloških faktora te svjesni pokreti i nesvjesne tjelesne reakcije kao manifestacije mentalnih procesa posjetitelja odigrali su ulogu parametara za kreaciju svojevrsnog profila ličnosti u zadanom trenutku, kojim se zatim programira njegov zvučni ekvivalent. Tema samokontrole i intime u tom se kontekstu ponovno prišuljala, istodobno otvarajući pitanje u kojemu je trenutku bilježenje spontanih psihofizičkih odgovora ljudskoga tijela doista moguće nazvati umjetnošću.
Kompleksna instalacija Hrvoja Spudića pod nazivom Analiza svjetla istražila je mogućnost istovremenog zapisivanja slike i zvuka na filmsku vrpcu modifikacijom lampe projektora, da bi se, uspješno iznijevši oba rezultata, projektor konačno vratio svojoj uobičajenoj ulozi i reproducirao netom upisani sadržaj. Zabilježeni otisak svjetla i pripadni mu zvučni signal dvije su osi koje, iako u dojmljivoj međusobnoj interakciji, ipak prije ostaju u službi kompleksnih umjetničkih medija nego što su same otisak umjetnosti.
Napokon, Zbor delayeva, sačinjen od šestorice izvođača i opisan kao zvučni performans, manipulacijom frekvencije jednog izvora zvuka vlastitu je polazišnu točku pokušao uzvisiti do ranga simbola, prozivajući sve njezine modifikacije iskazima kolektivnoga sjećanja. Usprkos tomu, prizove li se u svijest da je osnovna pretpostavka zbora homogenost koja proizlazi iz međuovisnosti njegovih članova i koja njihovu jedinstvenost neupitno njeguje, ali propušta tek kada je ona nužna za uspjeh izvedbe, pojedinačni iskazi sjećanja, opterećeni suviše repetitivnim i posve tipičnim obrascima, sudarili su se u nedostatku međusobnog osluškivanja, ne uspijevajući, stoga, zborno iznijeti autentičnu misao. Sjećanje na ovaj specifičan simbol zazvučalo je kao sjećanje na bilo koji sličan događaj, obilježja performansa zamijenila su se obilježjima demonstracije naučenog, mehaničkog baratanja audio efektima, a zbor delayeva ostao je samo zbroj delayeva.
Promotrivši, naposljetku, svih osam radova, misao, i sama pritisnuta dvojbom, nekontrolirano doziva autoironičnu pojavu Franka Zappe ponavljajući si njegove riječi, iznesene u nešto drukčijem, ali bliskome kontekstu: “Is this really music? Is this really art? Is this worth your time and energy?” Ako već sami nisu umjetnost, onda su, sasvim legitimno, vrijedno oruđe za njezinu evoluciju; ako još ne progovaraju autentičnim umjetničkim glasom, onda barem glasno bodre i potiču da se rasprave sve izvjesnije teme o budućnosti umjetnosti. A hoće li se one prepoznati i promisliti, hoće li radovi doista izgraditi cjelovito umjetničko djelo ili će to i sami postati? Reći će Zappa: “Hey, the answer to these and many more exciting questions lies ahead!”
ObjavljenoObjavljeno
