

S plesnom umjetnicom Sonjom Pregrad razgovarali smo o njezinom novom radu Utopija produženog ovdje i sada, kolektivu koji okuplja i pandemijskom kontekstu kojim je određen.
Sonja Pregrad jedna je od naših najznačajnijih plesnih umjetnica i autorica. Školovala se u Berlinu i Arnhemu te je surađivala s nizom inozemnih i domaćih koreografkinja i koregrafa. Njezino je vrijedno djelovanje – bilo kroz umjetnički rad, ali i kroz angažman na poboljšanju položaja plesne umjetnosti – snažno usmjereno na ispitivanje iskustva dijeljenog, kolektivnog, s posebnim naglaskom na utopijsko. Njezin najnoviji rad Utopija produženog ovdje i sada, realiziran u slopu Antisezone 20, nadovezuje se upravo na te preokupacije, okupljajući pritom veliki kolektiv raznovrsnh sudionica i sudionika – plesnih umjetnica, glazbenika i novomedijskih umjetnica. Izvedba u trajanju od čak jedanaest sati započet će u subotu, 20. lipnja u 20 sati u Pogonu Jedinstvo. Tim smo povodom s Pregrad razgovarali o novom projektu u okviru njezinog ranijeg rada, odnosu prema utopijskom koji rad uspostavlja i pandemijskom kontekstu koji ga određuje.
KP: Utopija je provodni motiv i preokupacija bitnog dijela tvoje autorske prakse. Nastavlja li se i na koji način ovaj rad na izvedbe poput Koreografije utopije?
Rad sam inicirala iz svog višegodišnjeg koreografskog bavljenja objektom, to jest zanimanja za istovremenu objekt-nost i subjekt-nost tijela i plesa te načine na koji su upleteni identiteti, odnosi i međuovisnosti (koreografija utopije).
S jedne strane, moja autorska praksa traži artikulaciju ovakve koreografije od rada Ja gledam tebe, dok ti gledaš… s vizualnom umjetnicom Nives Sertić, preko rada s multimedijalnom grupom umjetnika Dom te Koreografije utopije, pokret br 2. S druge strane, na taj je rad utjecalo i desetogodišnje iskustvo predavanja na Odsjeku za animirani film i nove medije, gdje predajem kolegij Tijelo, pokret, prijevod, kroz koji kontinuirano sa studentima nalazim načine prevođenja interesa iz medija u medij, što otvara razne prostore pre-razumijevanja toga što bi objekt, tijelo ili koreografija mogli biti. S treće strane, moj interes je oblikovan i iskustvom djelovanja unutar hrvatske plesne zajednice, u kojoj već dvadeset godina postoji praksa kolektivnog, ne-hijerarhičnog i utopijskog djelovanja. Koreografija utopije, njen Pokret br. 1, nastajala je kao otvorena praksa unutar Prostora za ljude i ples Futur II, koji su u suradnji pokrenule obje stručne plesne udruge i koji je bio aktivističko-utopijski projekt stvaranja prostora za ples.
KP: Na nešto općenitijoj razini, iz koje ti je perspektive zanimljiv susret plesnog/umjetničkog i utopijskog, kako se za tebe utopijsko prelama kao problem u području suvremenog plesa?
Za mene je fenomenološki ples prvenstveno iskustvo otjelovljenja – iskustva sebe i svoje paradoksalne “materijalnosti”, pa time i prvo (najbliže) iskustvo drugosti. Ta se osjetljivost onda produžuje na druge i našu među-uvjetovanost, te time uvezuje politiku i poetiku. Stoga me koreografija zanima kao (utopijska) metodologija rasplitanja ili uplitanja identiteta, odnosa i međuovisnosti.
U ovom radu to razvijamo u razgovoru s kvir fenomenologijom Sare Ahmed, fenomenologijom interobjektivnosti Vivian Sobchak, te idejom landscape dramaturgije Ane Vujanović.
KP: Okrenimo se naslovu – Utopija produženog ovdje i sada. Shvatimo li to naslovno “ovdje i sada” i u društveno-političkom smislu, možemo reći da je ono uvelike poremećeno pandemijskom krizom, pa tako i kada govorimo o izvedbenim umjetnostima. Kako ovaj rad tretira to “ovdje i sada” i kako bi u tom smislu pojasnila naglasak na trajanju, koje se proteže na 11 sati?
Utopija je dio prvog offline izvedbenog bloka Antisezone 20, projekta kolektivnog samokuriranja suvremenih izvedbi kojeg sam dio, zajedno sa Anom Kreitmeyer, Silvijom Marchig i Ivom Nerinom Sibilom. Kroz period krize, u nemogućnosti realizacije projekata na način na koji smo to svi radili dosada, mi smo iz potrebe za radom pokrenule Antisezonu online+live, program tjednih online prikazivanja plesnih izvedbi i događanje napravljenih iz same situacije i izvedenih uživo. U situaciji radikaliziranih uvjeta, kao plesne umjetnice i građanke vidjele smo potrebu za opstankom plesa i izvedbe kao živih i otjelovljenih medija, za (umjetničkim) bavljenjem iskustvom realnosti koje kolektivno imamo, ali i za afirmiranjem struktura rada i financiranja u kulturi za vrijeme krize, kao i za zadržavanjem mjesta javnog i kolektivnog artikuliranja analize današnjice kroz prizmu tijela i suprisutnosti kao njenih kritičnih žarišta.
Kada su mjere popustile, odlučile smo se za realizaciju bloka uživo, u kojem će osim Utopije biti održana i premijera rada Krupni kadrovi autorice Silvije Marchig i Divert/IMRC plasnog kolektiva, te program Bliski susreti plesne vrste u kojem ćemo okupiti sudionike Antisezone online+live te se pozabaviti time kako je na tijela djelovalo ovih mjesec dana pritiska za naprasnom normalizacijom života.
Utopija produženog ovdje i sada zamišljena je davno prije pandemije (pred dvije godine), te se htjela baviti proširivanjem osnovnih koreografskih elemenata vremena i prostora kako bi (nanovo) propitala njihovu političnost. Samo umjetničko istraživanje provedeno je kroz šest mjeseci i uključilo je različite oblike rada u periodu prije, za vrijeme i nakon najveće krize. Sa sviješću o krhkosti tjelesnog zajedništva, pregovarajući odgovornosti za svačiju sigurnost ali i potrebu za mjestom zajedništva, odlučili smo se izvesti ovaj rad u ovom trenutku, sa idejom da je, upravo sada, nužno postavljati socijalne i umjetničke poligone na kojima razvijamo osjetljivost.
KP: Kolektiv je raznolik i širok, možeš li nam ga predstaviti i reći kako je tekao proces njegovog okupljanja te čime si se vodila kada si ga formirala?
Autorski tim su Lana Hosni, Teuta Gatolin i Josipa Štulić, sa kojima sam radila Dom, Tin Dožić i Andro Giunio s kojima surađujem od Koreografije utopije, pokret br. 2, te Marko Gutić Mižimakov i DISKOlektiv, koji su između ostalog sudjelovali u Pokretu br. 1. Osim njih, tu su i kompozitor te klarinetist Branimir Norac, te novomedijska umjetnica Vanda Kreutz. Htijući otvoriti rad kao pitanje o politikama koreografije te istovremeno kao intermedijalni eksperimentalni prostor, pozvala sam suradnice/ke iz dosadašnjih projekata, ali i neke druge umjetnice/ke čiji rad pratim te s kojima osjećam da imam dijalog, odnosno poveznicu. Osim što će naše izvedbe iz kojih rad izlazi biti dio samog okoliša, svaki od ovih umjetnika gradio/la je kroz istraživanje svoj “objekt produženih ovdje i sada”. Pregovarajući međusobno, strategije tih objekata činit će okoliš izvedbe. One su: mimikrija, oponašanje, prikrivanje, lukavština, iluzija, pljačkanje umjetničke banke, putovanje vremenom, darivanje, kalemljenje, podržavanje, briga, nevidljivost rada i gravitacijskih sila, parodija poze namjenjene njegovom pogledu, tijelo, nježnost, zvukovni okoliš i koreografija dodira, modaliteti (ne)pažnje, fokusi neljduskih aktera u ljudskom okolišu, kompozicije i improvizacije za trajno i za trenutno.
KP: Koreografija utopije, pokret br. 2 najavljivana je kao “prošireno koreografsko istraživanje” troje umjetnika “o modalitetima međuzavisnosti kao stvaralačkom utopijskom organizmu”. Kakav organizam se nazire u ovom velikom kolektivu, kakav tip kolektivnosti nastojite proizvesti?
Radimo s ambivalentnošću definicije kolektivnog kao objekta umjetnosti ili kategorije društvenog. Svaki objekt, tj. rad razvijao se oko individualnih umjetničkih politika i poetika, a njihova zajednička egzistencija stvara entitet utopije produženih ovdje i sada. Objekti su ovdje su mišljeni kao porozni i živi entiteti koji pristižu u “sada i ovdje” sa svojim povijestima i politikama orijentacije. Mnogostrukost i heterogenost ovih objekata, kao i objekata njihovih međuodnosa i međuprostora te odnosa s publikom, ono je što će aktivirati koreografiju, namjesto jednostruke koreografske odluke. To da, s jedne strane, oni svi zajedno nisu instrumentalizirani jednom autorskom vizijom, a da s druge nisu skup autonomnih radova, već su voljno u dodiru i svjesno, sa svojim različitim strategijama, razvijaju međuprostore i međuodnose, aktivira okoliš kao koreografiju.
KP: Proširio bih prethodno pitanje i na temu publike – kakvu vrstu interakcije nastojite potaknuti i što bi za vas značilo uspješno proizvesti prostor utopijskog susreta izvođača/ica i publike?
Utopija produženog ovdje i sada kreće iz medija plesne izvedbe, ali s namjerom da okoliš, odnosno njegovi dijelovi, bivaju mišljeni drukčije, kao instalacija, koncert, film, performans, esej… te ga se želi ostaviti otvorenim za doživljaj svakog posjetioca. Time osjetilnima postaju i vrijeme, tj. trajanje, prostori iskustava, stanja te odnosi među njima. Prostor koji se nastanjuje nije samo vizualni ni izvedbeni, on se proširuje na prostore svih prisutnih tijela i predmeta. Željela bih da to prostor-vrijeme osjetljivosti i pregovaranja odnosa bude osjetilno za i da uključi publiku, ne kao instrumentalizirano participativno kazalište, već u svrhu promišljanja druge vrste moći sudjelovanja.
KP: Tvoj rad je međunarodno umrežen i rasprostrt. Kakva je situacija u inozemstvu s obzirom na posljedice pandemijske krize, otvara li se ponovno prostor za suvremeni ples i kako umjetnici i umjetnice reagiraju na novonastalu situaciju?
Ono što je moje iskustvo prethodnih mjeseci jest da se pojavio novi osjećaj osjetljivosti i nova potreba za povezanošću i solidarnošću kroz iskustvo sličnog, pogotovo od pojedinih umjetnika i organizacija koje vode umjetnici. No paralelno se pojavila i ekstremna dimenzija prekarnosti… Situacije su trenutno vrlo različite od zemlje do zemlje, ovisno o njihovim (kulturnim, epidemioliškim ali i ostalim) politikama – od toga koje financijske mjere potpora za umjetnike su provedene, preko toga koje su regulacije javnih okupljanja na snazi, do toga na kojem mjestu unutar pojedine države stoje kultura i umjetnosti, te koji drugi problemi i borbe za prava postoje u prostoru – rasne, rodne, reproduktivne, klasne, antifašističke, ekološke i druge.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno