Kritika Zavod za eksperimentalni zvuk već deset godina zauzima specifično mjesto na domaćoj eksperimentalnoj sceni, sustavno nudeći razne alternative ozbiljnosti akademske glazbe, ali i žanrovskoj uglavljenosti brojnih underground supkultura. Pod vodstvom Ante Zvonimira Stamaća, ZEZ je 2013. startao kao koncertni program usmjeren na noise, impro i jazz, koji se vrlo brzo počeo otvarati prema raznim varijantama postžanrovskih zvukova i izvedbenih formata. Od prvog nastupa Colina Stetsona do danas, kolektiv je kroz koncertne i festivalske programe ugostio velik broj eklektičnih izvođača_ica poput Shabazz Palaces, Heather Leigh, Dume, Zeni Geve, IC3PEAK, Naked i Blanck Massa. Vrijedi izdvojiti i nastupe umjetnika_ca na razmeđi klupske i eksperimentalne glazbe, poput inge copeland, Gazelle Twin i Born In Flamez koji_e su u trenutcima gostovanja bili_e na vrhuncu underground slave, a rezultat su suradnje s kolektivom Živa muzika. Paralelno podupiranje rada domaćih i regionalnih umjetnika_ca kroz angažmane i radionice ZEZ je prošle godine proširio uvođenjem rezidencija u sklopu festivala u koprodukciji s ljubljanskom Sonicom.
Uz entuzijazam i promišljenost pri biranju izvođača_ica, aktualnosti događanja pridonose upravo suradnje s drugim kolektivima iz institucionalne i nezavisne sfere, otvarajući prilike za razmjenu znanja, povezivanje umjetnika_ca iz regije te miješanje vrlo različitih publika. Prostor KSET-a u kojem se odvija većina ZEZ-ovih aktivnosti pritom funkcionira kao protuteža zahtjevnosti i ozbiljnosti eksperimentalnih praksi jer nudi opuštenu atmosferu, omogućuje i oprašta greške, te prigrljuje nepredviđene ishode. S obzirom na to da je ZEZ festival posljednjih godina postao žariše aktivnosti, kolektiv je u svojoj desetoj slavljeničkoj godini posvećen održanju kontinuiteta događanja i prisutnosti na sceni i izvan festivalskog formata. Pokrenuo je emisiju Slušaj drugačije na Radio Studentu s ciljem dodatnog približavanja svog rada publici, a koncertni program ZEZ festivala održan početkom svibnja ovaj je put odvojen od Izložbe zvuka i rezidencijalnog programa koji će se održati najesen.
Četiri tematski zaokružene koncertne večeri festivala u trajanju od 3. do 6. svibnja bile su posvećene različitim aspektima eksperimentalne glazbe po kojima je ZEZ kroz godine postajao prepoznatljiv. Svi oblici noisea, ambienta i (post)klupske elektronike unutar tih se labavih vremenskih i žanrovskih okvira zvučno, idejno, namjenski i estetski miješaju na manje ili više uspješne načine, a kompaktan i fokusiran raspored izvođača_ica omogućio je da takva zanimljiva odstupanja posebno dođu do izražaja. Na ovogodišnjem je izdanju festivala tipični deconstructed club rezerviran za partyje završio kao produženi jamming session, a metal koncert postao je rejv zaokružen opuštenom klupskom večeri. Ono što se dogodilo između dvije su komplementarne varijante elektroakustike, čija sanjiva ali ustrajna ambivalencija još danima poslije ostaje sa slušateljem_icom.
Prvu večer festivala otvorio je Kenji Araki, digitalni umjetnik iz Austrije, porijeklom iz Japana koji se predstavio inačicom modernijeg deconstructed cluba s dozom samosvjesnog ironijskog odmaka. Inspiraciju vuče iz vizualnih umjetnosti, visoke mode te žanrova 90-ih – od black metala i grungea do eurodancea i popa, ali i labela poput austrijskog Ashida Parka, već godinama posvećenih spajanju tih utjecaja s razlomljenim ritmovima, industrialom i trapom. Na prošlogodišnjem albumu Leidenzwang, Araki je maštovito nadogradio atraktivne trope postklupske glazbe, ujedno ostavljajući dojam velike želje da predstavi baš sve svoje većinom zabavne i kvalitetne ideje. U live nastupu ta je nadobudnost rezultirala umjetnikovom hiperfokusiranošću na samu izvedbu, a zatim i njenim neplaniranim produženjem zbog nemogućnosti ili nezainteresiranosti da čita prostoriju i publiku.
Prvi je dio nastupa funkcionirao kao solidno zaokružena cjelina, zanimljiva u pogledu predstavljenog materijala i lakoće kojom se kretao od citata noisea i ambienta do glitcheva, dubstepa, terrorcorea i megalomanskog pop senzibiliteta, atmosferski i teksturalno prožetih abrazivnom aurom black metala. Iako je eklektičnim setom u maniri whiterosea držao pažnju publike i potaknuo je na ples, Araki je već ovdje pokazao zaista puno i približio se granici zamora. Stoga je neočekivano dug nastavak nastupa, koji se strmoglavio na prožvakano ispovijedan teritorij grungea i jamming sessiona s prijateljem, primarno izazvao nestrpljenje i iritaciju. Samozaokupljenost tog dijela izvedbe, u kombinaciji s nedovoljnom zanimljivošću dodatnog materijala, nikako nisu mogle opravdati količinu dobivenog prostora. To je zaista šteta jer je riječ o umjetniku koji u ustaljenu estetiku unosi određenu svježinu, a ona je zbog hiperprodukcije ideja i mladenačke potrebe da ih predstavi bez pomne selekcije i brige o kontekstu pala u drugi plan.
Iščekivan nastup noise umjetnice Puce Mary tako je dobio nezahvalan zadatak razračunavanja s intenzivnim zasićenjem publike, koje je srećom uspjela prometnuti u katarzično iskustvo neumoljive fizikalnosti svog zvuka. U usporedbi s nekim površno ekstravagantnijim pristupima ambijentalnom noiseu, rad Puce Mary zbog svoje bi elegantne rezerviranosti mogao prvoloptaški djelovati nedovoljno avanturistički. Ipak, riječ je o rijetkom primjeru umjetnice čiji se unikatan stil s godinama nije razvodnio u estetske klišeje scene koju je uvelike oblikovala. Prepoznatljivost njenog zvuka, započetog na danskom labelu Posh Isolation, nastavlja se profilirati u sve dublju osobnu poetiku uvijek bar malo izvan dohvata slušatelja_ice. Upravo ta dinamika između distance i ranjivosti, visoko kontrolirano razotkrivanje, na izdanjima i u live nastupu proizvode efekt vođene sesije, gdje se lirski melodični dijelovi prirodno isprepliću s intenzivnim periodima vibrirajuće buke na granici tolerancije. Tjelesni impulsi koji se spontano javljaju nisu ples ili skakanje nego duboko disanje. Količina i frekvencija abrazivnosti su opuštajuće.
Zagrebački nastup bazirao se na prošlogodišnjim izdanjima Stuck i You Must Have Been Dreaming, izdanih ispod radara na Bandcampu umjetnice u razmaku od jednog dana. Trake poput If No One Knows ili The Alphabet u live su okruženju dobile intrigantnu dimenziju intimnosti neovisne o participaciji publike i baš taj izostanak eksplicitnog zahtjeva za povezivanjem omogućuje uranjanje u iskustvo. Nasuprot Arakievu nastupu koji je zbog nedovoljnog praćenja publike s pristupačnijim materijalom proizveo nervoznu otuđenost, fina samozatajnost Puce Mary rezultirala je odlično odmjerenom izvedbom, a možda i festivalskim vrhuncem.
Dinamike i razmjeri dijeljenja i skrivanja – zvučnih detalja unutar soundspacea, značenja riječi kada se u izvedbu upliće glas, kao i njihova utjecaja na sam doživljaj nastupa i odnos između izvođačica i publike – na zanimljive su se načine nastavile propitivati i redefinirati kroz izvedbe Manje Ristić i Félicie Atkinson. U petak navečer, KSET je za potrebe njihovih nastupa preuređen u vrstu uvrnutog lounge rooma. Prostor je bio osvijetljen hrpom svijeća, a pod prekriven strunjačama za sjedenje ili ležanje da bi se publika mogla smjestiti u krug dometa kvadrofoničnog razglasa. Takav setup pokazao se pomalo izazovnim zbog nedostatka zraka i nemogućnosti uspostave osobnog prostora, podcrtavši suptilne tenzije u pozadini ovih dvaju pristupa elektroakustici.
Beogradska interdisciplinarna umjetnica i pjesnikinja Manja Ristić svijet je klasične glazbe zamijenila onim sound arta, eksperimentalnog radija, ambijenta i improvizacije. Velik segment njenog rada čine terenske snimke koje u raznim projektima funkcioniraju kao signal sociopolitičkog konteksta i pripadajuće mu povijesti ili izvora, ali i usredišten, gotovo taktilni element kompozicije popraćen intrigantnom poezijom. Umjetnica je u nedavnom intervjuu za portal glazba.hr svoju raznorodnu praksu opisala kao zvučni dnevnik, personaliziranu povijest i medij povezivanja sa svijetom. Stoga ne iznenađuje da je u live nastupu fokus stavila na svojevrsnu demistifikaciju vlastitog pristupa stvaranju upućivanjem na materijalne aspekte izvedbe i njezina nastanka. Kroz čestu izmjenu instrumenata poput violine ili malog slatkog jazz bubnja i otkrivanje njihove prenamjene i zapostavljenih mogućnosti, uz sveprisutnost zvukova vode i kamenja otoka Korčule koji čine osnovu njenih recentnijih izdanja, Ristić je situirala publiku u neposrednu stvarnost, pozivajući je na meditaciju. Druga strana aktivnog osvještavanja okoline je hipersenzorna osjetljivost na svaki njen segment. Ristić je tu tenziju balansirala tipičnim ambijentalnim predasima i toplom ekspresivnošću te je ponudila iznenađujuće tečnu, pristupačnu i dinamičnu izvedbu.
Ako je dugoočekivani nastup francuske umjetnice Félicie Atkinson u usporedbi s onim Manje Ristić djelovao statično, to je primarno zato što se cijeli magijski proces odvija tik ispod površine. Kroz izdanja i live izvedbe, umjetnica se već godinama na inovativne načine poigrava idejom “skrivanja na očitom mjestu” (hiding in plain sight). Od suptilnih terenskih snimki pronađenih u ponovljenim slušanjima do šaptanog spoken worda sastavljenog od kolaža vlastite poezije, citata iz magazina i knjiga, intrigantni detalji stalno izmiču formiranju koherentnog značenja.
Već na početku nastupa, Atkinson je publiku uljuljala u rubno ugodnu koegzistenciju progresijom klavirske melodije i vlastita glasa, periodično remeteći krhko stanje transa strateškim ubacivanjem noisea, grubih tekstura, zvukova prirode i ptica. Kako u njenom radu šapat nije nimalo usputan element kompozicije već sveprisutan, jezivo senzualan šum u uhu sličan nerazgovijetnom toku svijesti, pri praćenju nastupa je gotovo nemoguće ne uplesti se u naivan i frustrirajuć proces potrage za dislociranim semantičnim smislom i hvatanja mnoštva prostornih i kulturnih referenci. Takva tenzija popušta kada se isječci riječi ili fraza počinju tretirati kao subjektivni asocijativni ključevi za aktivaciju glazbenih motiva. Efekt tih konfliktnih načina slušanja može se opisati kao trenutak intenzivne pažnje kompromitiran dezorijentirajućom obamrlošću na rubu padanja u san. Baziran na prošlogodišnjem albumu Image/Language, nastup Félicie Atkinson publiku je samouvjereno proveo kroz rekontekstualizaciju mjesta na kojima je album snimljen u ambivalentno uranjajuće iskustvo.
Nakon niza zahtjevnih nastupa, posljednja festivalska večer pružila je priliku za opuštanje uz uglavnom kvalitetne nastupe bez neočekivanih izvedbenih obrata. Od tri predstavljena noise projekta, posebno se istaknuo nastup festivalskog favorita Petbricka. Njihov zabavan spoj elektronike, metala i noisea negdje između koncerta i rejva rasplesao je punu dvoranu KSET-a i u velikom stilu zaokružio presjek ZEZ-ova desetogodišnjeg rada koji je festival uspješno iznio. U kontekstu njegovog šestog izdanja, odvajanje Izložbe zvuka od koncertnih večeri pokazalo se kao dobar potez koji omogućuje rasterećenje i jasnije definiranje svakog od tih programa. Na taj se način rješavaju i manje boljke ranijih festivalskih izdanja poput paralelne raspršenosti sadržaja i dominacije pojedinih žanrova kroz cijeli festival. Promišljenijim rasporedom izvođača_ica ove je godine osigurana ravnomjerna zastupljenost različitih pristupa zvučnim praksama i njihovo lakše smještanje u odnose razmjene i dijaloga. S još jasnijom vizijom te relevantnim i raznolikim gostovanjima, ZEZ je ponovno podigao ljestvicu očekivanja i opravdao svoju poziciju na eksperimentalnoj sceni.
Objavljeno
