Kritika Jaka Berger i Branimir Štivić su, svaki na svoj način, zapaženi pripadnici slovenske, odnosno hrvatske eksperimentalne glazbene i umjetničke scene. Berger je nedvojbeno jedan od najistaknutijih bubnjara i udaraljkaša-improvizatora u regiji, sa širokim rasponom djelovanja od suvremenog kazališta do free jazza. Štivić je pak glazbenik, producent i multimedijalni umjetnik koji se u ovdašnjem kontekstu najviše predstavio audiovizualnim i zvučnim radovima pod umjetničkim imenom Die Zoone. U sklopu inauguralnog izdanja rezidencijalnog programa ZEZ festivala, organiziranog u suradnji sa slovenskom Sonicom, Berger i Štivić su boravili u Zagrebu, gdje su radili na zajedničkoj glazbeno-vizualnoj izvedbi. Rezultat rezidencije predstavit će na prvoj večeri ovogodišnjeg ZEZ-a, koja će se održati u utorak, 31. svibnja u KSET-u, a tim smo povodom s Bergerom i Štivićem razgovarali o iskustvu suradnje i procesu rada. Intervju je popraćen ulomkom iz probne izvedbe, koji je tonski snimio i obradio Lujo Parežanin.
Kako je izgledao prvi kontakt s prostorom u kojem ste radili, njegovim mogućnostima i ograničenjima? Uvedite nas malo u početak procesa i njegov tijek.
Jaka Berger: Ja sam navikao na situacije u kojima moraš stalno da improvizuješ. Obojica smo doneli sve što imamo jer nitko ne zna što će se desiti. Došli smo s punim kolima opreme, a onda su se stvari pročistile. Imali smo razne ideje, možda i da snimamo ovaj ambijent šume i radimo s time, ali na kraju se samo od sebe desi ono što možeš napraviti. Kod muzike stvari idu tako da imaš neku ideju, ali na kraju sama muzika kaže što je dobro, a što ne. Tek kad čuješ možeš znati što radi, a onda stvari prođu kroz neki proces redukcije – tako smo nekako i mi radili na ovoj rezidenciji. Prva stvar koja nas je oduševila je da ni Branimir ni ja od korone nismo svirali svoje instrumente. Ja sam ovaj bubanj postavio nakon godinu dana. Kad smo krenuli svirati – ja bubanj, on bas – baš smo prvi put nakon dugo vremena imali osmijeh na licu. Kad radiš s kompjuterom i sintesajzerima moraš puno razmišljati i kalibrirati i onda samo stisneš “play” i sve radi. Drugačiji je proces od sviranja, u kojem si prisutan i samo izgineš. Taj prvi dan je bio sjajan.
Branimir Štivić: Da, i to što osjetiš taj zvuk u prostoru i kako vibrira u njemu, to je jako važno!
Ja sam išao s idejom da ću raditi s projekcijama, rasvjetom i videosemplovima i svirati bas u isto vrijeme. Polako sam s vremenom shvatio da to nema smisla i da moram reducirati stvari. Ako sviram bas, nisam više u Abletonu, nisam više za kontrolerima, ne mogu kontrolirati sve live.
Jaka: To je bila prva stvar. Ja imam bubanj i synth. Modularni synth mi je postao drugi instrument, a bubanj mi je primarni. Kod mene je jasno što mogu, a Branimir je donio puno opreme s kojom može raditi razne stvari. Prvo smo to reducirali, na način da je na kraju, nažalost, ispao bas. Ako radiš pjesme, treba ti vrijeme, trebaš da složiš aranžman, da ga uvježbaš. U tjedan dana to ne možeš napraviti. Na kraju su vizuali ostavljeni za nakon rezidencije, kada napravimo muziku. Branimir ima puno više posla od mene. [smijeh]
Meni je jako važan faktor reciklaža. Obojica se doma dosta bavimo recikliranim materijalima. Branimir ima puno videoklipova tradicionalne muzike iz cijelog svijeta, koje stavlja u loopove, što je blisko onome što ja radim s audiom. Imam puno samplera u modularnom synthu, iz rada s tim materijalom su proizišle ideje za ta dva songa u kojima sviramo muziku a da nije samo “šraufanje” elektronike. Reciklaža je neka provodna linija koja je utjecala na sve što je nastalo ovdje.
U kojim trenucima bi se vam se stvari najviše “otvarale” tijekom rada? Na što ste najviše reagirali, jedan u odnosu na drugog, ali i na okolinu?
Branimir: Meni je odlično što je Jaka ustvari bubnjar. Kako sviram bas, dosta mi je bitno da su perkusivni elementi živi i da igraju. Nekako smo se tu odmah našli, ali i s tim nekim tradicionalnim i tribal elementima koje oboje volimo i skupljamo.
Jaka: Ja puno sviram improvizirane muzike i free jazza i nekih eksperimentalnih stvari. Ima puno dobrih muzičara s kojima surađujem, ali mi u poslednje vreme fali aranžirana muzika. Također nisam svirao s basistom jer ovi bendovi u kojima sviram imaju puno elektronike pa su basovi na matricama. Ova interakcija, kad je Branimir svirao bas, je bila baš super. Ali ima i puno nekih apstraktnih stvari u tome što Branimir radi. Recimo, kad radi s vizualima, baš razmišlja kao ja kad radim improviziranu muziku. Također, kako radi neke ambiental stvari, kako čuje, kakav pogled ima na svijet. Dobro smo se syncali i u pogledu relacije sounda i vizuala.
Prostor puno utječe na to što će se desiti. Recimo, već to što si u gradu, a ne negdje na selu; u šumi, a ne negdje u centru – sve to ima svoj neki sound na koji drugačije reagiraš, i to nam je bio neki interesantan moment.
LP: Kako pristupate instrumentima i sredstvima koja ste ovdje koristili? Jaka, što ti je interesantno u zvukovnim mogućnostima bubnjeva, a kako pak koristiš synth?
Jaka: Meni je bubanj instrument na kojem mogu izginut. Kad sjednem na tu stolicu i počnem da sviram, nema nekog mindflowa, nema misli – samo jesam. Neki meditacijski moment. Mislim da na svim instrumentima na kojima trebaš da sviraš ti se to dogodi. Kad praviš pjesme ili songove ili neki aranžirani materijal, da, trebaš da naučiš, da napraviš neke partove i onda reproduciraš tu ideju. Dakle, svaki put sviraš isti komad. Ali, još uvek mi se desi da nestanem u soundu i onom što sviram. Drugi fazon mi je da puno sviram improvizirane muzike, gdje trebam da reagiram u tom trenutku. Bude puno situacija – i sa Branimirom je bilo tako – da se na svirci dobijem s ljudima koje sam tek upoznao ili sam eventualno prije pogledao neki njihov YouTube video ili čuo neki materijal. Ali to ne znači da će to da se desi na koncertu. Ono što mi je interesantno je što na bubnjevima, bez obzira što imam taj neki zadani zvuk, mogu biti s nekim u tom trenutku jer imam svoj language, neki sound koji pravim i kojim mogu odgovoriti na to što muzika treba. U smislu improvizacije mi je važno da ne razmišljam previše, tako da mi je važna ta neka odsutnost mindflowa, da si kao neki promatrač onog što se streama. A modularni synth mi je u zadnjih nekoliko godina postao zamjena kompjutera jer je kompjuter mašina kojoj trebaš sve da kažeš, nema nikakvog života niti će te iznenaditi u procesu. Kad sam počeo s modularnim synthom, prvo sam želio upotrebiti granularnu sintezu u realnom času jer su u poslednjih nekoliko godina u svetu modularnih synthova napravili module i samplere koji mogu praviti granularnu sintezu u realnom času. Ja sada napravim neki zvuk i mogu ga odmah granulirati. U zadnjoj godini, kako više pokušavam raditi live muziku s modularom, skužio sam da sam baš fan samplera jer njime mogu reciklirati neki organski zvuk kao što je zvuk bubnja. Modularom također puno interaktiram s instrumentima. Ove godine su mi izašle tri ploče na kojima ga preko samplera pokušavam uvesti u free impro kontekst. Sam proces kad radim neku žanrovsku muziku, ako ga usporedim s kompjuterom na kojem satima i satima klikam mišem, ovdje upalim mašinu i već za pet 5 minuta imam neki beat i neki materijal. Fizički mi je prisutno to na čemu radim, gumbovi i kontrole, a onda me još iznenade uređaji – u tom trenutku se desi nešto što nisam predvidio.
Branimire, što ti je bilo zanimljivo u Jakinom pristupu bubnju. Što ti je najinteresantnije u interakciji vizualnog i zvučnog?
Branimir: Kod Jake je najzanimljivije što ritam nastaje na licu mjesta, taj proces je instantan. Ja da bih došao do ritma na računalu, trebam ga utipkati, moram imati neku ideju što će to biti. Onda to ide u loop preko kojeg slažem nove slojeve, ali ritam ostaje takav kakav je. Ako nije nešto automatizirano i generativno, računalo je ravno skroz. Raditi s čovjekom uživo, makar to bilo na modularima i na nekim mašinama, i dalje je neki živi proces. Što se tiče zvuka i videa, raditi zvuk na računalu mi je nužno zlo. Odlučio sam se raditi na taj način jer mi je to u ovom trenu u životu dostupno. Nekako sam se više usmjerio na programiranje, na Maxu, na TouchDesigner i neke stvari koje su više na programerskoj strani, nego na hardver, ali tu mogu kombinirati videosintezu, neko sampleanje videa, što mi dok izvodim omogućuje da uđem u taj materijal i da jamam s njime. Sa zvukom je to više kao – sad sam isproducirao nešto pa ću malo levele mijenjati, malo ću trake uživo korigirati, ali s videom mogu zapravo ući u to. U sklopu ove rezidencije sam radio sa sequenceanjem videa, kratkim loopovima od pola sekunde, sekundu, dvije, i ustvari sa “sviranjem” videa. To mi je zanimljivo – ako pustim zvuk koji je u samom videu, dobijem instantnu poveznicu između slike i zvuka. Ako je recimo u nekom found footage materijalu ili u filmu, to je pozadinski zvuk, ali se ja onda njime mogu ritmički igrati i dodavati ga na neki zvuk koji nastaje u prostoru.
Kako biste, svaki iz svoje perspektive, opisali to do čega ste došli u sklopu rezidencije?
Jaka: Baš to što si rekao, Brane. Tebi je video ono što je meni muzika, ti nestaneš kad praviš video, u kojem je zvuk sekundarni. Kompjuter u tvojem radu postaje bolji instrument kad ga se primijeni na video. Jedna stvar mi je fascinantna kod onoga što Branimir radi u ovom kotekstu. Obično to izgleda tako da vizualci slažu video na muziku, a ti si ostavio sound na tom found footageu i počeo si o videu razmišljati na muzički način, što je totalni hibrid. Ne znam nikog drugog koji tome pristupa na taj način. Mislim da je važno da se sve na ovoj radionici desilo organski, ali i ima neke veze s muzikom u tradicionalnom smislu – imamo neki dub, neki afro moment, neke drone i neke ambiental momente koji su vezani na videe koje je Branimir donio, koji su opet reciklirani materijal “tradicionalne” muzike. Do tvog pitanja nismo ni razmišljali što radimo. [smijeh]
Branimir: Mislim da ćemo znati što radimo kad konačno to izvedemo i kad se sve malo slegne. I dalje smo u djelićima, nekako još uvijek nemam širu sliku.
Jaka: Da, mislim da je sličan proces i za muziku i za video, kad te pitaju što si mislio. Pa, ništa nisam mislio. Kad radiš nešto takvo, izgineš kao osoba i nešto se desi što je dobro. Ne razmišljaš zašto je dobro. Možeš nakon toga filozofirati o tome – to je sada ono razdoblje i ova neka filozofija, avangarda ili što. Ali kad se desi u tom trenutku, nema tebe, nema ničeg osim zvuka i slike; ako radi, radi – ako ne, ne. Mislim da smo obojica bili dosta intuitivni u ovom procesu, nitko nije imao problem odbaciti neki materijal ako ne valja. Super mi je što imamo neki sync, slažemo se oko toga što radi, a što ne; obojica kad čujemo i vidimo neki materijal znamo da li funkcionira. Nije bilo nikakvih kleševa i u tom smislu mi je bilo lagano raditi, spontano i bez ikakve frke.
Jeste li polazili od ideje da za ZEZ napravite neko definirano muzičko “djelo”? Od kojih parametara ste krenuli?
Branimir i Jaka: Jesmo… [smijeh]
Branimir: …s točnom minutažom od 45 minuta!
Jaka: Znali smo da trebamo da napravimo ovu svirku, da treba da se desi nešto između 40 i 60 minuta da zafilamo tu tišinu. Moglo je biti nešto puno apstraktnije jer smo ipak na festivalu eksperimentalnog zvuka, ali mi ćemo svirati dub! [smijeh]
Kakvu težinu pridajete fiksiranju ovakvog procesa u neko konačno djelo ili izvedbu?
Branimir: Kad je kraj, onda je kraj. Ne nužno da ta priča mora sad završiti, da je tako sad uklesano, nego jednostavno ne volim ulaziti u bolesno dotjerivanje. Devedeset posto toga je izašlo već na početku, a dalje samo neke finese dotjeruješ. Ali opet, kad izlažem, kad radim instalacije ili performanse, nikad mi nije gotovo jer puštam taj rad da se samo organski razvija. Čak i kad izložim neki komad u galeriji, ako tako odlučim, nakon tjedan dana dođem i ispremještam ga cijelog. I u glazbi je svaka izvedba drugačija i materijal nikad nije definitivno završen.
Jaka: Da, to je živa stvar – to što imamo se desilo sada i ovdje, u ovim danima. Donijeli smo baš ove odluke, a ne neke druge. Moglo bi se to što imamo baš fiksirati – netko bi mogao reći okej, to je to, to je fiksno; imamo neki uvod, onda imamo dva songa, i imamo kraj. Svi ti dijelovi govore nešto svoje, ali imaju i neku relaciju među sobom. Međutim, tijekom procesa smo pričali o puno stvari. Prvi dan smo bili oduševljeni idejom da ćemo svirati bas i bubanj. Drugi dan opustili smo sve to i pokušali elektronikom ali tokom procesa izabrali put između ovih ideja. Sve se odlučivalo u momentu, ali u ovom trenutku, da, fiksirali smo ono što će se desiti na koncertu. Ima nekih momenata gdje plivamo u tome, a imamo i točno definirane dijelove. Ali to ne znači da ćemo najesen na Sonici u Ljubljani napraviti sve isto. Proći će par mjeseci između, komunicirat ćemo i napraviti možda i nešto novo jer imamo puno mogućnosti. Sviđa mi se to o čemu i Branimir priča – da je stvar živa. Može zvučati fiksirano, ali živa je. Jedan fakt ostaje – to što smo sada spremili će biti tako kako je. Kada sam s nekim improvizatorima, možemo svirati sat vremena, imati pauzu, i sljedećih sat vremena će biti totalno druga muzika. Kad radiš s mašinama, nije baš tako. Da Branimir koristi kompjuter kao instrument, da može improvizirati s elektronskim elementima, to bi bila druga priča. Ali ovako mora biti donekle fiksirano. Sve naravno ovisi o tome tko sve sudjeluje – da imamo još jednog muzičara, Branimir bi se mogao više posvetiti videu, a ja možda ne bih nosio rock bubanj, nego preparirani, na kojem bih mogao koristiti neki drugi language. Ovako smo izabrali neki glomazniji zvuk.
Što rezidencije poput ovih donose vašem radu i na koji način olakšavaju ili oblikuju radni proces?
Branimir: Meni je super što se mogu odvojiti od ostalih projekta. Trajalo to pet dana, tjedan ili dva tjedna, ja radim to i fokus mi je samo na tome. Inače uvijek paralelno radim više stvari pa kvaliteta opada, ovako je fokus veći. Ovo mi je prva suradnička rezidencija. Nekad kad sam solo na rezidenciji, u toj sam poziciji da nešto mora izaći, da nešto moram prezentirati. I onda razmišljam – pa solo sam, ako zapnem, neće mi nitko uletjeti i spasiti me novom idejom. Imaš ograničeno vrijeme i nešto mora izaći, nešto moraš isforsirati. Kad je suradnja, onda se dobacuješ i to mi se čini puno lakše, iako me bilo malo strah – što ako se spoje ljudi koji se ne slažu? Moglo je ispati svakako, imaš li ti kakvih iskustava?
Jaka: Imam takvih i onakvih iskustva. U Sloveniji u polju improvizirane muzike imamo puno mitinga na kojima nema publike, nema programa, ničega. Okupimo se i pričamo i sviramo. Što se desi, desi se. Tamo imaš drugačiji fokus jer se odmakneš od svakodnevnog života, upoznaš neke nove ljude koji te inspiriraju. U nekim drugim momentima, da, može se desit i obratno jer se ljudi karakterno ili idejno ne slažu. I iz toga nešto nastane – možda nije najprijatnije iskustvo, ali nešto se desi. Ali to ne možeš da znaš – kad si s nekim kog ne poznaš, bilo što se može desiti. Prvo je bitno da se ponašaš kao čovjek i da se u nekom procesu trudiš pronaći zajednički jezik. Najgore je kad stvari postanu osobne – “ja hoću da sviraš to” ili “ja hoću da to bude tako”. Moraš praviti kompromise i pokušati da se nešto desi u tom procesu. Ovdje je bilo puno distrakcija, prostor možda nije idealan i da nas dvojica nismo kliknuli, bio bi nightmare. Ali ništa nije bilo bitno kad smo krenuli raditi, muzika i dobra konekcija napravila je svoje.
Koje su ključne potrebe glazbenih i vizualnih umjetnika u vašim sredinama?
Branimir: to su sigurno prostori za izlaganja i za izvedbe. To je nešto osnovno – ako imaš gdje izvoditi i publiku koja će cijeniti, naravno da će te to poticati. Druga stvar je naravno novac, za produkciju i za život. Prostora kod nas ima, ali što kad prođeš jedan krug kroz godinu-dvije? Zasitiš se toga, publika je ista. Bilo bi lijepo moći otići vani i dobiti drugu perspektivu.
Jaka: U kontekstu rezidencija najvažnije je da se ostvare neki uvjeti da ne trebaš razmišljati gdje ćeš jesti, gdje ćeš spavati i što će se desiti. U ovom kontekstu, gdje imamo neku organizaciju, neki festival, neku produkciju, ti trebaš prostor s uvjetima da ne brineš o drugim stvarima i da se izoliraš. Imamo primjer da smo u gradu s milijun stanovnika, ima neka scena, a nema jednog prostora gdje nas dvojica možemo biti tjedan dana bez distrakcija. Kad smo kod toga, naša muzika bi bila potpuno drugačija da smo radili u drugačijim uvjetima, da imamo više mira, tišine iz koje može izlaziti nešto drugo. Ovaj prostor je surov, i takva je ova muzika. U ovom kontekstu, nas dvojica ćemo i dalje nešto raditi jer smo se skontali na nekim nivoima i ako bismo ovo preselili u bolje uvjete, sve to bismo mogli odvesti dalje sad kad znamo koliko široko možemo zamišljati ovo. Nije ovo kritika ovog iskustva, više želim reći da je ono što smo napravili refleksija ovog prostora. Kad smo pričali o redukciji, puno toga je imalo veze s ovim prostorom – s time gdje smo se mogli uštekati u struju, jesmo li mogli imati projekcije, kakav smo razglas mogli koristiti itd. Ne trebamo mi Cankarjev dom – dovoljni su osnovni, jednostavni uvjeti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
