Kritika U Zagrebu se, nakon mnogo godina, 2022. pojavila “nova” skulptura Vojina Bakića. U Preradovićevoj ulici, u prizemlju arhitektonski kontroverzne kuće u vlasništvu Ante Vlahovića – predsjednika NO-a Adris Grupe i jednog od najbogatijih Hrvata prema Forbesovoj listi – izložen je jedan od većih primjeraka Bakićeva Bika. Kao i sama zgrada netipične fasade, i ovaj izložak je izazvao rasprave u javnosti zbog svoje specifične javno-privatne pozicije u prostoru. Krajem ljeta 2025. Bakićevu se Biku na obližnjem zidu pridružila jedna vrlo jasna nacistička svastika, praćena brojem 1488, kriptičnim simbolom koji koriste bijeli supremacisti i neonacisti. Svastika je tako tjednima slobodno krasila zgradu s Bikom, sve dok se netko nije smilio i intervenirao naljepnicama koje su barem djelomično sakrile taj simbol mržnje.
Nije poznato je li se svastika pojavila kao reakcija na Bika ili kao standardni ukras koji rutinski krasi zidove hrvatskih gradova, ali takvo vandaliziranje kada je riječ o radovima Vojina Bakića nije ništa novo. Od 1991., kada počinje njihovo nasilno uništavanje, svaka analiza ili izložba ovog kipara rođenog u Bjelovaru nužno uključuje osvrt na rušilačku kampanju u Hrvatskoj, tijekom koje su uništene tisuće spomenika povezanih s NOB-om.
Tako se i velika Bakićeva retrospektiva Svjetlosne forme u MSU-u 2013. godine u jednom segmentu na kraju postava dotakla te mračne teme. Iako je ta izložba problematiku rušenja obradila bez ustručavanja, ono je prikazano kao nešto odvojeno od ostatka izložbe, ali i samog Bakićevog rada. Takav pristup bio je razumljiv za prvu veliku retrospektivnu izložbu koja je Bakićevu apstrakciju vratila u javni prostor nakon desetljeća šutnje, ali je (uz iznimku teksta Leile Topić Za/što ne zaboraviti? u katalogu izložbe) propuštena prilika da se s tom rupom u sjećanju suoči kao sa sastavnim dijelom našeg suvremenog odnosa prema Bakiću.
Iako se njegova djela danas nalaze u kolekcijama hrvatskih bogataša, a neki spomenici u javnom prostoru su nedavno obnovljeni, kao društvo i kao kulturna zajednica daleko smo od trenutka kada na pokušaje brisanja Vojina Bakića možemo gledati kao na historijski fenomen koji je završio, i koji smo nekako ispravili.
U tom kontekstu, izložba Vojin Bakić: Princip nade otvorena 29. siječnja u Gradskom muzeju Bjelovar napravila je ogroman skok naprijed prema muzejskom i društvenom suočavanju s Bakićevim radom u svim njegovim kompleksnostima i proturječnostima. Autorice postava su unuke Vojina Bakića, Ana Martina i Vjera Bakić, a kustosica izložbe je Hana Ćurak, koja je koncept razvila na poziv i u dijalogu s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW. Naziv izložbe Princip nade proizlazi iz koncepta filozofije nade Ernsta Blocha, nastalog u egzilu iz nacističke Njemačke, koji rekonceptualizira nadu kao praktičan i aktivan čin te osnovu za buduće djelovanje, a ne samo kao privatnu utjehu. U suvremenom kontekstu, elemente Blochovog koncepta nade možemo naći i u radu radikalne abolicionistkinje Mariame Kabe, koja nadu opisuje kao disciplinu.
Ovaj pristup u samom početku remeti sada već čestu praksu estetizacije Bakićevog rada i simplifikaciju ovog kompleksnog umjetnika kroz formalističnu kunsthistorijsku analizu. Uvodni tekst na ulazu u izložbu, kao i vrlo detaljan kustoski tekst, beskompromisno temelje tumačenje Bakića i primjenu Blochovog koncepta nade na idealima antifašizma. Taj se temelj zatim dodatno gradi kroz koncept triju procijepa u Bakićevom opusu. To su arhivsko nasilje i fizičko brisanje, zatim neutraliziranje i estetizacija Bakićeva modernizma, i konačno njegovo osobno iskustvo obiteljskih gubitaka i spremnosti na radikalni estetski rizik.
Gradskim muzejom Bjelovar zbog gužve se sporo kretalo tokom otvorenja izložbe. Velikom broju Bjelovaraca pridružili su se i mnogobrojni gosti iz Zagreba i drugih mjesta, ali i posjetitelji iz inozemstva, što je istaknula kustosica izložbe Ćurak koja je svoj osvrt povodom otvorenja pročitala ne samo na našem jeziku, već i na engleskom. Mnogobrojni posjetitelji tako su se kretali kroz tri etaže bjelovarskog muzeja, smještenog u zgradi starog gradskog poglavarstva, sagrađenoj 1832. i nedavno renoviranoj u sklopu energetske obnove.
U prvi mah labirintski prostor muzeja djeluje neobično i predstavlja izazov, uzimajući u obzir dimenzije Bakićevih najpoznatijih djela poput Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije (srušen 1992. od strane 123. brigade Hrvatske vojske) ili Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna (zapušten i vandaliziran). Međutim, zahvaljujući kustoskoj namjeri da se Bakićeva plastika ne prikazuje kronološki, već s jasnom namjerom miješanja i kombiniranja u kontekstu koncepta nade i triju procijepa, prostorna ograničenja posjetiteljima daju jedinstvenu priliku da se djelima približe i istraže ih kao da pretražuju arhiv koji Bakićevi rušitelji nisu uspjeli uništiti.
Sveukupnom doživljaju istraživanja, ali i iznenađenja, pridonose tri suvremena umjetnička djela Davida Maljkovića, Sare Salamon i Miloša Trakilovića. Rad Davida Maljkovića, Retired Form, postavljen je na samom početku izložbe. Kustosica Ćurak je objasnila da joj je bilo iznimno bitno da upravo taj rad obilježi ulaz u izložbu, te da joj je taj zasljepljujući 16mm film bio jedan od ključnih razloga zašto je uopće odlučila konceptualno ući u spekulativnu i relacijsku dimenziju ove izložbe, umjesto u reprezentacijsku.
Maljkovićev film, snimljen prije gotovo 20 godina, prikazuje umirovljenike koji prilaze zablješćujućoj Bakićevoj skulpturi u zagrebačkom spomen-parku Dotrščina. Ćurak objašnjava da pozicioniranjem ovog filma izložba odmah zadaje takt: ne ulazimo u priču o Bakiću kroz objašnjenja i prikaz ličnosti, nego kroz iskustvo forme, svjetla i napetosti, kroz pitanje što se s formom događa kada se promijeni ideološki i društveni okvir. Taj se takt zatim negdje jasnije održava, a negdje namjerno gubi, ali ostaje kao podtekst koji vodi kroz ostatak postava.
Osim Maljkovićevog filma, prva soba sadrži tri “nova”, nikada dosad javnosti prikazana rada – veliku skulpturu ženskoga torza u drvu, skulpturu od kompozitnog materijala sa staklenim vlaknima čija se kamena inačica nalazi u parku skulptura u Aranđelovcu, i veliku animalnu formu u gipsu. Tri skulpture koje su zahvaljujući sestrama Bakić po prvi put prikazane javnosti zanimljive su ne samo zato što su “nove”, već i zato što pomalo odskaču od standardne Bakićeve plastike s kojom se najčešće susrećemo. Perforirana organična forma (posthumni naziv) tako djelomično podsjeća na ukidanje mase prepoznatljivo u njegovim mnogobrojnim Razlistanim formama, ali za razliku od njih i dalje sadrži značajan, pomalo oblinasti volumen. Prva soba nas time poziva da Bakića i ovu izložbu istražujemo otvorenih očiju, spremni na nešto novo.
Sljedećih nekoliko prostorija nudi priliku za približavanje mnogobrojnim Bikovima i Torzima, klasičnim primjerima Bakićeve apstrakcije volumena koji istraživanje organske mase dovode do njezine krajnje forme. U vitrini među mnogobrojnim Bikovima pažljive promatrače čeka i jedno iznenađenje – dimenzijama sitni rani primjer Spomenika I. G. Kovačiću iz 1946., koji će mnogo godina kasnije krasiti zagrebački Park Ribnjak i prostor Memorijalnog muzeja Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu. Ovo je tek jedan primjer neočekivane intervencije u izložbi, gdje se eventualna kronološka i stilistička uljuljanost prekida trenucima koji nas ponovno navode da preispitamo svoju uvriježenu percepciju ili predrasude.
Čak i ako ne primijetimo te suptilne intervencije, prolazak kroz prvih nekoliko soba naglo prekida prizor ostataka Bjelovarca, dramatičnog spomenika ustanku u Bjelovaru i jednog od najranijih primjera socrealističke spomeničke plastike. Bjelovarac je miniran i uništen 1991., a dramatičnom prizoru spašenih fragmenata – dvije šake i glave revolucionara – dodatno pridonosi jedna viseća Svjetlosna forma. Kao i u ostatku izložbe, pozvani smo da se s ovim trenutkom suočimo sami, bez pomoći teksta na zidu koji bi nam objasnio što gledamo. Bjelovarac je rekonstruiran i ponovno postavljen u Spomen-parku Borik 2010. godine, ali njegovi ostaci osvijetljeni refleksijom Svjetlosne forme, podsjećaju nas da taj čin uništenja zauvijek ostaje njegov integralni dio.
Krećući se labirintskim prostorom muzeja, imamo priliku upoznati se s detaljima Bakićeva života kroz zidnu kronologiju. Sama forma ove kronologije poznata je onima koji su već posjetili neku od suvremenih izložbi o slavnom kiparu, poput već spomenute retrospektive u MSU-u 2013. Bogata biografija, puna uspjeha i nagrada do 1990., u kontrastu je s praznim devedesetim godinama kada nakon umjetnikove smrti i niza uništenih spomenika 1991. i 1992. slijede godine bez spomena. Potom dvijetisućitih počinju prvi osvrti, izložbe i umjetničke intervencije koje pokušavaju ispraviti arhivsko i fizičko nasilje. Iako ovaj kronološki koncept nije jedinstven ovoj izložbi, isprekidan je suptilnim dodatkom osobnih predmeta, poput obiteljskih fotografija, podsjećajući nas da je jedan od procijepa kojima se bavi upravo Bakićeva osobna tragedija koja se dogodila prije njegove umjetničke slave.
Silaskom u podrum muzeja suočeni smo s velikim zidnim tekstom o četvorici Bakićeve braće koje su, prema svjedočanstvima, ustaške vlasti držale upravo u prostoru današnjeg Gradskog muzeja Bjelovar prije nego što su ubijeni u logoru Jadovno. Zidni tekst nije moguće izbjeći. Biografski detalji života četvorice braće isprepleteni su s umjetnikovim sjećanjima na svakoga od njih.
Potreseni, imamo opciju skrenuti desno, u prostorije koje sadrže niz dokumentarnih filmova o Vojinu Bakiću uključujući i film o rušenju spomenika NOB-a Udar na sjećanje / Damnatio Memoriae redatelja Bogdana Žižića. S lijeve strane čeka nas suvremeni rad Miloša Trakilovića, All But War Is Simulation. Trakilovićev video rad okružen je žutim svjetlom koje bliješti i zaslijepljuje nas dok ulazimo i sjedamo u podrumsku prostoriju.
Video rad, meditacija o nalaženju popisa predmeta koje obitelj koja odlazi u izbjeglištvo tokom rata u Bosni i Hercegovini želi spasiti, poetično obrađuje temu rata i gubitka te kroz svoj pristup arhivi i detaljima dolazi u direktni dijalog s ostatkom postava. Upravo u podrumu ova izložba doživljava svoj emotivni vrhunac, iako su na toj etaži jedini primjeri Bakićeve plastike dvije Svjetlosne forme, suptilno pozicionirane u hodniku između prostorija. U podrumu se možemo zadržati tek nekoliko minuta, ali možemo i više sati proučavati video materijale.
Prvi kat muzeja predstavlja nam Bakićev rad u najtradicionalnijem obliku, kroz niz ikoničnih Razlistanih formi, glava i na samom kraju modela spomenika u Kamenskom i na Petrovoj Gori. Ovaj dio postava je u nešto manje eksplicitnom dijalogu s ostatkom izložbe, odnosno više je reprezentacijski nego relacijski, ali nakon istraživačkih mogućnosti na nižim etažama spremni smo suočiti se s nekim od ključnih Bakićevih djela na nov način. Primjerice, glava Ivana Gorana Kovačića koju smo mogli pratiti kroz razvoj od figurativne do potpuno apstraktne plastike poprima sasvim novu dimenziju nakon posjete podrumu i upoznavanja sa sudbinom Bakićeve braće.
Upravo ovdje kustoska odluka da se Bakiću pristupi relacijski dobiva svoj puni smisao – pažljivim čitanjem shvaćamo da Bakić Ivana Gorana Kovačića nikad nije ni upoznao, da nije osobno sudjelovao u narodnooslobodilačkoj borbi, te da je za smrt svoje braće saznao godinama nakon što su ubijeni. Veza između osobne i kolektivne tragedije, te pokušaja izgradnje boljeg, racionalnijeg i poštenijeg svijeta postaje sve jasnija kada odozgo gledamo sitne modele njegovih najpoznatijih apstraktnih spomenika NOB-u. Spomenička plastika koja se svojim ogromnim dimenzijama i blještavim nehrđajućim čelikom izdizala nad zelenom prirodom ovdje je malena, možemo joj se približiti i tek zamisliti kakva je bila prije destrukcije dinamitom, zanemarivanjem i pljačkom.
Silaskom u prizemlje i izlaskom u ugodni atrij muzeja susrećemo se s preostalim Svjetlosnim formama koje ovisno o dobu dana reflektiraju danje svijetlo, odnosno muzejsku rasvjetu. Tamo nas čeka i treći suvremeni rad u dijalogu s Bakićem – Polje djelovanja: Gorući užitak Sare Salamon. Ovom audio radu moramo se približiti da bi ga čuli, zvukovi šume reflektiraju odsutnost tog okoliša u muzejskom prostoru, ali nas kroz akustična ogledala i usmjereni zvuk na trenutak pomiču van prostora u kojem se nalazimo. Šuma, ključno mjesto narodnooslobodilačke borbe i Bakićeve spomeničke plastike tako dodaje još jedan sloj istraživanju Bakićevih procijepa.
Kakav potencijal za buduće djelovanje u kontekstu Blochova koncepta nade ima izložba Vojin Bakić: Princip nade? To najviše ovisi o tome hoćemo li se nakon ovog osvrta na velikog umjetnika u njegovom rodnom gradu konačno pomaknuti od prakse ponovnog otkrivanja Bakića i krenuti ka sustavnom istraživanju i održavanju njegovih djela, gdje ona više neće biti pod znakom pitanja nego sigurno sačuvana i dostupna, kako za posjete tako i za buduće intervencije poput ove izložbe.
U Hrvatskoj se Bakić rehabilitira već preko dvadeset godina. Odnosno, preciznije, u Hrvatskoj umjetnice i umjetnici, muzeji i ostali, svojim radom već preko dvadeset godina indirektno rehabilitiraju sve nas zbog onoga što je Vojinu Bakiću učinjeno devedesetih. Samim pozivom gostujućoj kustosici koja je došla “izvana”, Muzej grada Bjelovara, WHW i Ana Martina i Vjera Bakić napravile su iskorak u dobrom smjeru. Na temelju ovog primjera otvara se mogućnost da će se i u budućnosti Bakićev rad obrađivati i interpretirati na suvremen i intersekcionalan način.
U tom kontekstu ova izložba zaista predstavlja korak naprijed, a najavljeni katalog izložbe će, nadamo se, postati važnim dijelom suvremene literature o velikom umjetniku Vojinu Bakiću. Najavljeni projekt uređenja Kuće Bakić, koju je Muzej nedavno preuzeo na upravljanje, pruža priliku da se u tom smjeru nastavi. Međutim, dokle god neki od Bakićevih spomenika stoje srušeni ili napušteni, ta institucionalizacija može biti samo djelomična.
Objavljeno
