Kritika Sigurno ste čuli, a možda nekad i sami rekli za nekoga kako ima oko za lijepo ili osjećaj za lijepo. No, kakvo je to oko koje filtrira lijepe stvari i koje su odrednice kategorije lijepog? Kakvi su to osjećaji koje u nama budi lijepo? To su samo su neka od pitanja kojima ovogodišnji, 13. po redu Međunarodni festival fotografije Organ Vida otvara prostor za diskusiju. Lajtmotiv izložbe Trnci i leptirići (Creeps and Butterflies) izraz je goblin mode koji propituje estetiku ružnoće: odbacivanje veza s perfekcionizmom i ustaljenim shvaćanjima ljepote poligon je umjetnicima za istraživanje slobode kroz objektiv koji pronalazi zanimljivo u neurednom i neobuzdanom.
Ali to nisu jedine veze koje se propituju ovog listopada u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ove godine Organ Vida domaćin je završne izložbe europske fotografske mreže FUTURES pod naslovom Neraskidive niti (Ties that bind). FUTURES je platforma koja od 2017. okuplja međunarodnu fotografsku zajednicu kako bi podržala profesionalni razvoj umjetnica i umjetnika u usponu. Neraskidive niti je ovogodišnja tema platforme, a završna izložba je realizirana uz suradnji s Fotograf festivalom iz Češke i portugalskom platformom Ci.CLO. Kustoski tim Organa Vida – Barbara Gregov, Lea Vene i Lovro Japundžić – ovom grupnom izložbom izvrsno nadopunjuje glavnu izložbu Trnci i leptirići. Neraskidive niti nadograđuju razmišljanja o kontrastu lijepo-ružno preispitujući kakve su to spone koje vežu, jesu li uvijek nužno osnažujuće, dugovječne, utješne i koliko (malo) im je potrebno da se pretvore u ograničavajuće. Izložba donosi radove sedam umjetnika_ca koji_e svojim radovima rastvaraju dualnost veza, ispituju njihovu elastičnost i pronalaze nove forme vezanosti.
Jedna od prvih asocijacija na vezanost često je naša neposredna okolina – obitelj i dom. Slojevitost obiteljskih odnosa doslovno je pod slojevima voska u radu Dome, neiscrpni dome (Home Unfoldable Home) umjetnice Angyvir Padille. Ona je fotografije snimljene u svojoj obiteljskoj kući u Venezueli prekrila debelim slojem voska tako da prikazani motivi gube svoj prepoznatljiv oblik i tek se naziru. Autorica ovakvim pristupom preispituje koliko je porozno naše sjećanje i što se sve taloži na našim uspomenama. Vrlo je sugestivan i izbor fotografija iz obiteljske kuće jer Angyvir trenutno živi i radi u Bruxellesu, tako da radom Dome, neiscrpni dome izravno preispituje svoje poimanje pripadnosti i koliko nas obiteljske veze zbližuju, iako smo zapravo daleko. Svojim radom umjetnica nas poziva da pomnije pogledamo mjesto u kojemu živimo, ali i da preispitamo koliko su nas sva prošla obilježila.
Kustoska ideja festivala je predstaviti publici šire viđenje medija fotografije i njegovu isprepletenost s ostalim umjetničkim praksama. Odličan primjer fotografije u njezinom proširenom obliku je rad umjetnika Deva Dhunsija. Priče koje vam nisu ispričali (Tales They Don’t Tell You) kombinira tapiserije na kojima su prikazani indijski bogovi vode Varuna i Mitra s plastičnim cilindrima ispunjenima vodom. Oslikana tapiserija se promatra kroz vodu, a igra svjetlosti i vode daje iluziju da sliku promatramo kroz umnožene facete. Dvojica bogova vode vladaju suprotnim dubinama – Varuna upravlja površinom oceana, valovima i plimama, a Mitra morskim dnom – njihov susret događa se jednom mjesečno, za vrijeme mladog mjeseca. Ovim radom umjetnik istražuje neispričane drevne priče s naglaskom na gej ljubavi jer su Varuna i Mitra u vedskoj književnosti prikazivani u intimnom odnosu. Preokupacija vezama ne staje tu, već ih proširuje na geografske veze korištenjem vode u ovoj site-specific instalaciji i povlači paralelu s rijekom koja je snažan simbol njegovog rodnog grada Trondheima. Na taj način gradi most između dviju udaljenih lokacija, ne samo geografski već i kulturalno, Skandinavije i Azije.
Rad Donje Nasseri Oko mumije (The Mummy Eye) pak kao da gradi most između gore navedena dva djela. Svojim radom umjetnica preispituje koncept fotografije kao nositeljice sjećanja i kulturni identitet s naglaskom na njegovo formiranje uslijed nasilne kolonijalne prošlosti. Oko mumije dio je projekta Leaky Archive na kojem umjetnica surađuje s Muzejom Rautenstrauch-Joest u Kölnu, a čija ideja je učiniti muzejsku zbirku dostupnijom kako za rad umjetnicima, tako i javnosti. Autorica je izabrala nekoliko predmeta iz egipatske zbirke muzeja, a Oko mumije je prvi objekt koji je 3D isprintala i odlučila prenijeti kao fotografiju na keramikom presvučenu umjetnu kožu. Fokusirajući objektiv na kolonijalizam, autorica je svoj rad posvetila istraživanju isprepletenih povijesnih narativa, te nastoji rekontekstualizirati povijesna, ali i osobna sjećanja ispreplitanjem prošlosti i sadašnjosti. Osim tematskom preokupacijom umjetnica je ovim djelom povezala suvremeno sa starim i kombinacijom nove 3D tehnologije s klasičnom tehnikom akvarela kojim je dovršeno 3D oko.
Jedan od konceptualno najzahtjevnijih i nadasve originalnih poimanja suodnosa na izložbi predstavlja videoinstalacija kineskog umjetnika s finskom adresom Sheunga Yiua. Između dva stabla, mnogo je svjetova (Between Two Trees, There Are Many Worlds) koristi iznimno kompleksnu metodologiju kako bi istražio uglove iz kojih je moguće promatrati ekološke promjene. Kao okosnica rada uzeta su dva stabla u šumi u Helsinkiju, oba zaražena najezdom potkornjaka, ali jedno preživjelo, a drugo mrtvo. Video esej je nastao hiperspektralnim snimanjem1 šume i naglašava ulogu tehnologije u generiranju znanja, ali i sve zamke antropocentričnog pogleda na prirodu. Iako sam se na prvu zapitala kakve veze (pun intended) ima hiperspektralno snimanje s umjetnošću i prikazom prirode, videoinstalacija mi je zaokupila pažnju meditativnim kadrovima šume iz raznih perspektiva, još jednom pokazujući kako suvremene umjetničke prakse idu ruku pod ruku s najnaprednijom znanstvenom tehnologijom.
Isto bi se moglo reći za rad hrvatske umjetnice Marianne Nardini Just Girlie Things – Love Nest koji bi mogao stajati zajedno s ostalima na izložbi Neraskidive niti. Prikazan je u glavnom programu kao dio izložbe Trnci i leptirići, ali me se idejno jako dojmio i intuitivno sam ga nadsvodila temom privrženosti i veza. Vrijednost ovog rada ističe se u kritičkom pristupu romantičnom odnosu, ali zapravo i bilo kojem drugom intimnom odnosu, u kojem veza koja pruža radost i utjehu paradoksalno prelazi u onu koja djeluje ograničavajuće. Umjetnica (Cura) dokumentira fotografijama i videima život s imaginarnim Dečkom (glavicom ljubičastog kupusa) u napuštenoj kući blizu Zagreba. Pritom umjetnica pokušava ovu bizarnu situaciju odjenuti u ruho svakodnevice prolazeći s Dečkom uobičajene situacije: traženje madraca, punjenje mobitela, životarenje… Posebno mi je dala za misliti uspostavljajući analogiju između raspada tijela Dečka (istrunula glavica kupusa je izložena na madracu) i raspada identiteta u takvom tipu odnosa, ukazujući na nepobitne transformacije kroz koje prolaze sudionici veze.
Poticaj na introspekciju i daljnje promišljanje uokviruje čitavu izložbu Neraskidive niti koja ispituje ustaljene i nove načine privrženosti i povezivanja, preobrazbu veze iz elastične niti u ograničavajuće sidro i istražuje što je to što razlikuje odnos koji nas ispunjava od onog koji nas guši. Čini mi se da je tu jedna od ključnih stvari sloboda, a nju uvijek možemo pronaći u vezi s umjetnošću.
- Hiperspektralno snimanje (engl. Hyperspectral Imaging – HSI) kombinira snagu digitalnog snimanja i spektroskopije. Hiperspektralnim se snimanjem može osim vidljivog dijela spektra registrirati ultraljubičasto i infracrveno područje elektromagnetskog zračenja. Na taj način, hiperspektralnim snimkama je moguće razlikovati različite nijanse boja koje bi inače ljudskome oku djelovale kao jedna boja. Preuzeto iz diplomskog rada Analiza hiperspektralnih satelitskih snimki, Dominik Kotris (2020.), Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek ↩︎
Objavljeno
