Kritika “Ako je umjetnost samo biznis, kao što Warhol sugerira, onda glazba predstavlja kolektivniju, transcendentalnu emociju koju umjetnost trenutno negira”, predložio je Dan Graham u Rock My Religion, filmu koji istražuje isprepletenost religijskih praksi i nastanka rock’n’rolla. Takvo zajedništvo i transcendentalna emocija, 13. studenog zagrijali su tamne parkete i tepihe dnevnog boravka Filozofske kuće Xantipa. U prostoriji svoje su mjesto pronašla četiri kauča (paralelno po dva naslonjena na dvije strane zida), stari klavir (u službi stola s merch kasetama Budokan Boysa) te stol i stolić s DJ opremom. Sredinu prostorije ispunili su jastučići poslagani u redove na podu.
Dolaskom publike, jastučići i kauči ubrzo su se pretvorili u oazu žamora i iščekivanja, a do početka prvog seta tijela koja su se te večeri pojedinačno okupila da slušaju glazbu, metamorfozirala su se u ujedinjenu masu; u svjedoke_inje i suučesnike_ce ovog muzičkog eksperimenta. U toj atmosferi održalo se novo izdanje programa Onkraj, organiziranog u suradnji s budimpeštanskim kolektivom Noise’n’Roses, koji su za cilj imali približiti izvedbenu praksu ambijentalne muzike publici i od toplog dnevnog boravka napraviti zonu dubokog slušanja. Pritom su inspiraciju potražili u tami i hladnoći novembarske večeri, a glavni motivi programa bili su sve ono jezivo što se može naći u okolini prostora Xantipe, koja se nalazi na samom rubu Mirogoja.
Organizatori su taj ambijent tihe jeze predstavili već od prvog koraka na putu do kuće, po kojemu su bile postavljene plastične svijeće da pridošlicama pokažu smjer i osvijetle šumski puteljak prekriven izmaglicom, trulim lišćem i jesenskim blatom. Usred hladne i mračne šume našao se kolektiv ljudi koji su se okupili da zajedno slušaju glazbu – to je dihotomija koja je dominirala ugođajem te večeri.
Program je otvorila Marianna Nardini – dherm’n, interdisciplinarna umjetnica koja se bavi performansom, video i audio materijalima. Njen 40-minutni set bio je glazbeno minimalističan, s dugim i ujednačenim dijelovima kojima je polako nadodavala nove zvučne elemente. Publika je ubrzo utonula u meditativni trans, a ambijentalna svjetla koja su tu prostoriju obojila u plavo-ljubičastu boju nadodala su osjećaju da je u pitanju glazbena seansa. Instrumentalu se sredinom nastupa priključio i Nardinin glas, kada je umjetnica u mikrofon krenula čitati poeziju. Rečenice na talijanskom, hrvatskom i engleskom lelujale su zrakom kao nedovršene misli, djelomično jer su to i bile, a djelomično jer im nedovoljna glasnoća mikrofona nije dopuštala razgovijetnost.
[Puš pauza od dvadeset minuta za razbijanje kolektivne opijenosti, a onda novi set.]
Na istom stoliću ispred okupljene publike ‘pozornicu’ je preuzela Lucia Udvardyova – Palmovka, koja je već otpočetka odlučila prodrmati meditativni osjećaj prvog seta malo bogatijim instrumentalnim aranžmanom i osjećajem nelagode koji je bio potpomognut dodavanjem zvukova kao što je škripanje dasaka. Tempo je bio jednako daleko od plesnog, no dok se Nardinin set slušao opušteno, Palmovka je konstantno iznenađivala oštrim zvukovima koji bi trajali par minuta pa se potom pretočili u drugi. Glazba je bila prožeta već spomenutom tihom jezom, a prisutnost groblja i tama šume kao da su prodrli u svijest prostorije i učinili atmosferu napetijom. Da je u tom trenutku neki crni gavran uletio kroz prozor i smjestio se na drvene stropne grede, začudio bi se kako smo mu dobru ulaznu špicu pripremili.
[Još jedna puš pauza, za smirivanje naježene kože i istjerivanje duhova.]
Rozi Mákó je zvučna umjetnica i skladateljica koja je svojim nastupom zaokružila ambijentalni dio programa. Mákino ekstenzivno skladateljsko iskustvo te korištenje improvizacije u setovima kako bi se sa slušateljima_cama povezala kroz jedinstvene aranžmane, rezultiralo je istančanim senzibilitetom za oblikovanje raznolikih atmosfera i prijelaza među njima. To umijeće upravljanja prijelazima očitovalo se i u ovom setu, koji je započeo posve drugačijim zvukom nego što je završio.
Kao što se promjena boje videa ne primijeti ako se to događa polako, tako je i Mákó uspjela napraviti vrstu zvučnog psihološkog eksperimenta pa je i ovaj prijelaz, iz jedne (svemirske) u drugu (industrijsku) temu, bio neprimjetan do samog kraja. Muzički je set bio puno razigraniji od prva dva, s kompleksnijim slaganjem zvučnih elemenata. Iako je Palmovka također imala pojačan bas koji se mogao osjetiti i u prsima, Mákó je cijeli prostor pretvorila u bas zvučnu kutiju pa se do kraja seta moglo zamijetiti poskakivanje zidnih polica.
[Finalna puš pauza, prostor se pretvara u plesni podij. Kupe se jastučići s poda i bacaju na kauče, pomiču se stolovi.]
Muzički drugačiji od prijašnjih statičnih setova, Budokan Boysi stvaraju glazbu (kako sami kažu) na raskršću avant-popa, no-wavea i ekscentričnog synth-popa. Pjesme su im spoj elektroničke glazbe, saksofona koji sviran kroz filter zadobiva duhovni i skoro gotički zvuk, i pjevane poezije. Duo se sastoji od Michaela Jeffreyja Leeja, tekstopisca koji je prostoriju obogatio naracijom teksta i Jeffa T Byrda, koji je osim miksetom te večeri zapovijedao i saksofonom. Odjeveni u bijele potkošulje i bijele duge gaće, koji čine sastavni dio njihove vizualne prezentacije, pozornost su privukli kako ruhom, tako i duhom.
U obliku šapta ili dramatične recitacije, svaka naracija bila je prizivanje folklornih motiva, a pulsirajući ritmovi i melankolične saksofon dionice stvarali su mračni ugođaj koji je publiku transponirao u alternativne svjetove nadrealističkih priča. Iako stihovi istražuju tematski mračna polja, njihova izvedba i kompozicija pjesama pridodaju efekt (ne)namjerne tragikomičnosti. To se posebno može osjetiti u pjesmama poput Magic Power ili The Ooze s najnovijeg, istoimenog albuma, koje balansiraju na rubu bizarnosti ili avangarde (oni hrabriji bi ih možda prozvali i campy). Osvježavajuća pomaknutost i čudnjikavost muzike Budokan Boysa savršeno je zaokružila večer koja je okultnu inspiraciju pronašla u tami onkraj krematorija.
Dnevni boravak zamagljenih prozora Xantipe te studene, mračne večeri pretvoren je u utočište u kojemu su glazbenici_e i slušatelji_ce zajedno sudjelovali_e u preispitivanju granica zvuka i istraživali liminalne prostore ambijentalne muzike. Ako glazba uistinu potiče slušatelje_ice da u njoj pronađu ono nešto natprirodno, onda je ambijent Onkraja otključao vrata između tih svjetova, a seansa na groblju održala se u ritmu elektroničkih beatova.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Antonija Pošćića.
ObjavljenoObjavljeno
