Kritika Premda relativno slabo poznat hrvatskoj publici, gruzijski redatelj Alexandre Koberidze (r. 1984) već je dugo jedan od originalnijih i maštovitijih glasova suvremenog (europskog) art filma. Već desetak godina u kratkom metru istražuje mistične slike svakodnevice koje one koji ih zatiču ostavljaju začudno mirnima – fatalne ljubavi ometene apstraktnim dužnostima (Germany at War, 2012), zbunjujuće pojave životinja (Looking Back Is Grace, 2013), neobične sinkronicitete (Colophon, 2015) i slično.
Od 2017. okušava se i u dugom metru, prvo u usložnjenoj ljubavnoj priči rastrganoj između Tbilisija i gruzijskoga sela (Let the Summer Never Come Again, 2017), zatim u filmu smještenom u Kutaisi, kojim diplomira na berlinskoj Akademiji za film i televiziju DFFB (Što vidimo kad gledamo u nebo? / What Do We See When We Look at the Sky?, 2021). Ove godine završio je svoj možda i najhermetičniji film, Suhi list / Dry Leaf (2025), premijerno prikazan u glavnom natjecateljskom programu festivala u Locarnu, koji domaća publika ima priliku gledati na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu.
Ako ovakav presjek autorskih preokupacija i zvuči nasumično, Koberidzeov redateljski zamah ipak najbolje sažima naslov njegova posljednjeg kratkog filma, The More I Zoom in on the Image of These Dogs, The Clearer it Becomes That They Are Related to the Stars. (2023). Riječ je o filmašu rijetko oslobođenog pogleda koji stalno iznova osvjetljava spone između najbanalnijih, tuđem oku nepovezanih čestica univerzuma. Kod Koberidzea je sve malo istovremeno i veliko, sve bistro istovremeno i zamagljeno, zrnato, uronjeno u šum slabo razlučive slike, onakve kakvoj se nakon dugometražnog debija vraća i u posljednjem filmu.
Kao i u Let the Summer Never Come Again, Suhi list očarava upotrebom kamere starog Sony Ericsson mobilnog telefona, koja redatelju omogućava neintruzivno i lako bilježenje stvarnosti. Kako kaže u jednom od intervjua, ovo je način da se izbjegne “sakrivanje”, odnosno čišćenje slike nužno pri rukovanju profesionalnim, preciznim kamerama.
Suhi list leži negdje između filma ceste i misterije, iako ni takvo određenje ne opisuje idealno o kakvom se umjetničkom poduhvatu radi. Koberidze ovdje, kao i u drugim svojim filmovima, sintetizira utjecaje brojnih gruzijskih antologijskih redatelja, od Eldara Shegelaije, posebno u slučaju filma snimljenog u Kutaisiju, višestrukoj prijestolnici nekadašnjih gruzijskih kraljevstava, do Otara Iosselianija, Aleksandrea Rekhviashvilija i Sosa Chkhaidzea, u tehničkom koliko i humanističkom smislu.
Sama slika u naslovu (suhi list), iako se može doimati isključivo vezanom uz ranojesenski ruralni gruzijski pejzaž u filmu, zapravo je referenca na nogometnu tehniku brzog, naglog zakretanja lopte udarcem igrača (port. folha seca, pokret koji je proslavio legendarni Didi). Općenito, nogomet je ekscentričan provodni motiv u brojnim Koberidzeovim filmovima.
Protagonist Suhog lista Irakli, kojeg igra redateljev otac David, započinje potragu za kćeri fotografkinjom Lisom, zanemarujući njenu napismenu želju da to ne čini. Posjećujući nogometne stadione koje je Lisa navodno snimala, Irakli u filmskom vremenu od oko tri sata prolazi diljem zemlje, u pratnji nevidljiva prijatelja, sportskog novinara Levanija. Jednako kao Levani, i brojni sugovornici koje muškarci susreću na putu prisutni su u scenama samo glasom, no to nikoga ne zbunjuje niti iznenađuje.
Ovakav magijski realizam nije stran Koberidzeovim pričama – drugdje, na primjer, njegovi likovi nekom stranom silom potpuno mijenjaju izgled preko noći (Što vidimo kada gledamo u nebo?). Uz to, epizode potrage čine se cikličnima, kadrovi se ponavljaju i zahtijevaju mnogo strpljenja od gledateljice, koja se pretvara u rekonstruktoricu nečega za što sve manje vjeruje da ima kraj i smisao.
Za Koberidzea je izuzetno važno nasljeđe bajki i usmene predaje općenito, usvojeno slušanjem priča od starijih kad je bio dijete. Prvi filmovi koje je gledao, ako se radilo o stranim naslovima, bili su sinkronizirani, često jedinstvenim glasom. U Suhom listu, Iraklijev glas kontinuirano probada inače zagonetnu, u klasičnom smislu narativno osiromašenu sliku – pust pogled na pejzaž načelno ne vodi nikuda, odnosno odlaže razrješenje pitanja koja se rađaju u publici.
Iako nepouzdan pripovjedač, Irakli je neobično predan itineraru svoga puta i razmjeni opažanja s Levanijem, i time svojevrsnom metapripovjednom sloju filmske priče. Iz postavki stvari može se zaključiti da dvojica muškaraca Lisu nikad neće naći budu li se samo oslanjali na logiku i racionalno tumačenje njezina nestanka. Barem unutar svijeta ovoga filma, važno je naprosto gledati, upijati sve što likove okružuje i ostati prijemčiv za minorne pojave u njihovom okruženju.
Koberizeova kamera od 144 piksela slikarskom kvalitetom zahvaća teksture drveća i ledina, obradivih polja, poljskoga cvijeća, a često i životinja, kojima redatelj posebno nježno posvećuje pažnju i u drugim filmovima. Iako Iraklijeva smirenost u uporno neuspješnoj potrazi djeluje kao nerazumljiva ravnodušnost, istovremeno ima smisla u prikazu svijeta u kojem su svaka vlat trave, dlaka životinjskog krzna ili zrak svjetlosti jednako važni i konstitutivni.
U filmskoj fotografiji koja se približava platnima Paula Cézannea i Pierra Bonnarda zaživljava visokooriginalna vizualna poezija, estetiziranje jednostavnosti i umirujućeg učinka prirode u koju je stanovništvo minimalno interveniralo. Kadrovi su često vrlo dugi, pozivaju na studioznost i razbijaju tradicionalne predodžbe o tome kako ispričati priču. Ovo je uradak na tragu praksi tzv. sporog filma (slow cinema) koje mogu izluditi publiku nesklonu eksperimentu i preispitivanju tehničkih dosega medija, ali mnogo pružaju onima koji za isto pokažu znatiželju.
Na teško prohodnoj pripovjednoj trasi određenoj prvenstveno Iraklijevim prvim licem, i glazba se javlja kao element za koji se moguće uhvatiti u interpretaciji. Skladbe redateljeva brata Giorgija, koji je radio i na Alexandreovu drugom dugometražnom filmu,dramatiziraju zatečene krajolike, bilo produbljujući emociju, bilo podcrtavajući iščekivanje. Slično onome što u filmu čini kamera, glazba pričinja igru dubinskih oštrina, prednjih i stražnjih planova, dohvatljivog i nedohvatljivog, a samim time pojmljivog i nepojmljivog.
Premda već niz autorovih kratkih filmova uvodi napetost rastakanjem ideala besprijekornog, predvidivog građanskog života, kao što i Let the Summer Never Come Again u fokus stavlja ljubavni odnos dvojice muškaraca i svojevrstan pad jednog od likova u društveno podzemlje, Koberidze je u suvremenom gruzijskom kontekstu ipak provokativniji formom i stilom nego sadržajem. Zanimljivo je pritom koliko je u toj eksperimentalnosti redatelj ipak posvećen univerzalnim, svakodnevnim jadikovkama – otuđenju u međuljudskim odnosima, ljubavnim peripetijama, čaroliji prepoznavanja sebe i nečega svoga u drugima.
Kao i u Koberidzeovim prethodnim dugometražnim filmovima, ljudski odnosi u Suhom listu ono su što najviše i uveseljava i razjađuje, uvijek s dozom nečega što se ne može potpuno racionalno dekonstruirati. Dok se time otvara međunarodnoj publici, redatelj istražuje smjerove razvoja filma kao poezije, gdje se njegova umjetnička dimenzija ne umekšava u cilju lake probavljivosti, nego upravo potencira. Osim kao tiha oda prostranstvima Gruzije, Suhi list intrigira i pitanjem što zaista znači vidjeti Lisu i svijet kojemu ona i sve na njenom putu pripada.
Tekst je nastao u sklopu podrške mladim kritičarima i kritičarkama u praćenju programa 23. Human Rights Film Festivala. Program se provodi uz podršku Zaklade SOLIDARNA kroz inicijativu Kultura u zajednici.
Objavljeno
