Uporan i glasan postavljač pitanja

Izložba "Od individualnih projekcija do kolektivne memorije" umjetnička je posveta prerano preminulom Marijanu Crtaliću, čije djelo tek treba dočekati cjelovito tumačenje i očuvanje.

piše:
Bojan Krištofić
FOTO: Marijan Crtalić:, "Sadašnjost povijesti"

Nagli odlazak Marijana Crtalića prije nešto više od dvije godine u lokalnom je te regionalnom svijetu umjetnosti ostavio prazninu kakvu neće biti moguće uskoro ispuniti. Među suvremenim umjetnicima_ama srednje generacije, Crtalić je bio jedan od rijetkih koji su nepovratno povukli znak jednakosti između svog umjetničkog rada, osobnog društvenog i političkog angažmana, te svakodnevnog života, bez kompromisa ustrajući na življenju od umjetnosti i za umjetnost. Pritom Crtalićevo poimanje stvaralačkog trajanja u umjetnosti nije imalo nikakve veze s (malo)građanskim shvaćanjem umjetnosti kao dekorativnog dodatka kulturi navodnih društvenih elita.

Naprotiv, premda izvrstan crtač i slikar koji je diplomirao 1992. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Vasilija Jordana, Crtalić je dvijetisućitih potpuno odbacio tradicionalne reprezentacijske uloge likovnih umjetnosti i posvetio se multimedijskom radu jasno usmjerenom ka suočavanju s ključnim problemima polja umjetničkog rada i cjelokupnog socijalnog konteksta, oboljelog od odustajanja od ideje o tome što fenomen rada uopće jest, kao i što bi mogao ili trebao biti. Pritom je nužno istaknuti da Crtalić nije bio umjetnik-istraživač od vrste koja svojoj temi pristupa metodološki precizno, planski prema postupcima i sustavno po rezultatima, te se pokušava ili uspijeva približiti društvenom utjecaju humanističkih znanosti. Naprotiv, prije je bio uporan i glasan postavljač pitanja, u čijem su se liku i djelu prelamali paradoksi karakteristični za polje umjetnosti i kulture u cjelini: od temeljno nepovoljnog položaja umjetnika_ica u birokratiziranim liberalnim sustavima projektnog financiranja, do činjenice kako su umjetnici_e nekoć, u starom društvenom uređenju, posredstvom struktura vlasti mogli biti izravno povezani sa svakodnevicom članova_ica socijalnih klasa različitih od njihove, te sudjelovati u stvarnoj kulturnoj razmjeni, što je u međuvremenu izgubljeno.

Crtalić je takve ograničavajuće okolnosti za rad u umjetnosti i rad uopće odbijao prešućivati, a budući da je njihove nepovoljnosti – putem performansa, fotografije, filmova, videa i drugih medija – prokazivao na primjeru vlastitog lika i konteksta koji mu je bio najbliži, što je rodni grad Sisak, postao je prepoznatljiv među malobrojnima koji se o tim pitanjima, na taj način, kroz svoju umjetnost nisu libili javno govoriti. Takav osnovni životni stav, u svojoj biti konfrontirajući spram okruženja u kojem čovjek živi i djeluje, ima visoku cijenu; no unatoč preranom odlasku, Crtalić je zapravo ispunio svoj najvažniji umjetnički cilj. U mnogome zahvaljujući njemu, neprocjenjivo industrijsko i radničko nasljeđe grada Siska ne može se više ignorirati, niti je moguće zanemariti da je upravo takva tradicija jedinstvenost na kojoj Sisak može nastaviti graditi svoj identitet u budućnosti. Vrijednost Crtalićevog umjetničkog i životnog koncepta do određene mjere potvrđuju priznanja ustanova, kojih u njegovom radu nije manjkalo, poput druge nagrade na natječaju i izložbi T-HT@MSU 2010. (neovisno o tome što ustanove priznanjima umjetnicima_ama često peru ruke od potreba koje bi same trebale ispunjavati) za njegov zasigurno ključni umjetnički rad Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara.

FOTO: MSU Zagreb / Facebook

Skupa s kratkometražnim dokumentarnim filmom Industrijski raj (Fade In, 2009.), Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara čini okosnicu izložbe Od individualnih projekcija do kolektivne memorije – Darko Bavoljak i Igor Grubić Marijanu Crtaliću, postavljene od 10. siječnja do 12. veljače 2023. u Black Boxu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Kustoski koncept potpisuju Ivana Janković iz MSU-a i Alma Trauber iz Gradske galerije Striegl u Sisku, te izložba predstavlja jedan od ishoda dvogodišnjeg suradničkog projekta između dvije ustanove. U postav su također uključena dva među reprezentativnim Grubićevim radovima uopće: dobro znana i često izlagana serija fotografija Anđeli garavog lica (2004.  2006.), koja prikazuje radnike rudnika ugljena Kolubara u Srbiji. Zahvaljujući tome što je ugljen izvor ogromnog postotka električne energije u zemlji, njihov je štrajk s početkom 29. rujna 2000. bio okidač za još šire prosvjede i štrajkove, čiji je pritisak rezultirao padom režima Slobodana Miloševića 5. oktobra. Foto-portrete radnika upotpunjuje također kratkometražni Grubićev eksperimentalno-dokumentarni film, gdje je prizore tadašnjih beogradskih prosvjeda montirao s prikazima pogona rudnika, kombinirajući tako makro i mikro perspektive događaja prijelomnih za noviju povijest južnoslavenske regije.

S druge strane, Bavoljak se vratio dublje u prošlost, do godina koje su prethodile raspadu samoupravnog socijalizma, konkretno: do 1984., kada je kao mladi fotograf za potrebe jugoslavenskog omladinskog tiska snimao radnike u postrojenjima Željezare Sisak i Rafinerije nafte u Sisku. Pored izrazito vrijednog, tek minimalno režiranog foto-portretiranja radnika u njihovom djelatnom okruženju, tijekom radnog vremena, njegove su fotografije veoma zanimljive i stoga što dokumentiraju niz sitnih detalja karakterističnih za svakodnevicu tvornica toga doba. Primjerice, potrepština kakvima su radnici ispunjavali svoja radna mjesta kako bi ih učinili intimnijima i toplijima; odloženih dijelova alata i potrošnih materijala što se talože iz dana u dan i tako čine specifični, sirovi, no istodobno i prijemčivi tvornički pejzaž; osebujnih oblika patina boja na zidovima, koje upućuju na dugotrajnost radnih sati i vremena uopće. Svojevrsno egzistencijalističko viđenje sisačkog radničkog života je fotografski artikulirano bez neopravdanog glamura ili glorifikacije. Jednostavno, naturalističkom stilizacijom autor je njihovu svakidašnjicu prikazao onakvom kakva je bila: nerijetko teška i tvrda, psihofizički zahtjevna, no s uvijek prisutnim ponosom radi svijesti o vrijednosti svoga rada, koja je bila postavljena u politički i privredni kontekst, a istovremeno je vidljiva na njihovim licima s čestim osmijesima. Samo tri godine kasnije, na drugom, ali sličnom mjestu, Boris Cvjetanović je sa svojom antologijskom fotografskom serijom Štrajk rudara u Labinu (1987.) znalački zabilježio vrlo različite emocije radnika, koji već sasvim jasno predosjećaju rasap dotadašnjih socijalnih struktura, kao i brutalno obezvrjeđivanje rada, što je kroz rat i pljačkašku pretvorbu u novo društvo  ubrzo i uslijedilo. Kuriozitet je što su Bavoljakove fotografije, spletom slučajnih okolnosti, sve do sada stajale u negativu, napokon na ovoj izložbi doživjevši zasluženu premijeru, kao pravi vremeplovni pozdrav iz prošlosti.

Igor Grubić u Anđelima garavih lica iz pozicije post-tranzicijskog doba na svoj način svakako glorificira radnike, odajući im počast za pokretanje revolta koji je doveo do svrgnuća jednog zlotvora. Međutim, on to ne čini nimalo izvještačeno ni patetično; dapače, fotografirajući ih u punoj visini dok mu frontalno poziraju u njihovom radnom okruženju, umjetnik je, sa suptilnim dodatkom stiliziranih krila anđela iscrtanih na zidovima iza radnika, dobio posvetu borbenosti istovremeno monumentalnu i poetičnu, idealističnu i melankoličnu. Pritom ne skriva da je pobjeda naroda 5. oktobra bila donekle Pirova, što pak ne znači kako radnici njome nisu dokazali da i nakon pada Jugoslavije mogu predstavljati socijalnu snagu. Atmosfera svetačkih ikona kojom fotografije namjerno odišu ipak ojačava dojam zaustavljanja u vremenu, što se u epilogu ovog rada čita kao određeno upozorenje na budućnost.

FOTO: MSU Zagreb / Facebook

Naposljetku, što reći o izloženim radovima samog Marijana Crtalića? Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara je multimedijski projekt koji je proizašao iz višegodišnjeg, raznorodnog istraživanja, pa ga je donekle nezahvalno predstavljati fragmentarno, kao što je slučaj s presjekom na tekućoj izložbi. Nedostaje opsežnija kontekstualizacija u prostoru izlaganja, kakva bi širokom krugu posjetitelja_ica pojasnila zašto je Crtalićev distinktivni pristup temi tijekom godina nastajanja rada bio potreban i važan, te koliki su zaista bili razmjeri društvenog zaborava što je učinio baštinu sisačke željezare i rafinerije gotovo tabu temom u Hrvatskoj ranog 21. stoljeća. Crtalić je fotografijama, kolažima i fotomontažama, infografikama i plakatima, de facto medijima i izražajnim sredstvima karakterističnima za dizajn vizualnih komunikacija i grafički agit-prop, usustavljivao materijalne tragove i podatke o presudnosti Željezare za poslijeratni razvoj i život Siska. A te tragove je nalazio doslovno posvuda, zbog čega im je nevidljivost u njegovom rodnom gradu bila tim poraznija.

Kao što je danas iznova poznato, jedan od najopsežnijih i najosebujnijih fenomena u sklopu gradske industrijske i radničke baštine bila je Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak, koja je postojala od 1971. do 1990. godine, te je putem boravaka ukupno 185 umjetnika iz svih republika nekadašnje Jugoslavije  slikara, grafičara, fotografa, i posebno, kipara  stvoreno čak 2000 umjetničkih djela u dvadeset godina. Od toga ih je sačuvano tek oko 150, gdje njih 38 “otpada” na spektakularne metalne skulpture postavljene u javnom prostoru tvorničkog radničkog naselja Caprag, osmišljene za oplemenjivanje svakodnevice radnika i njihovih obitelji. Crtalić se među prvima nakon 1991. ozbiljno pozabavio nasljeđem likovne zbirke Željezare Sisak, uključivši foto-dokumentaciju koju je sam napravio u svoj umjetnički rad i stavivši tako nakon dvadesetogodišnje šutnje te vrijedne umjetnine, kao i kontekst koji ih je inicirao (jer i radnici su sudjelovali u izradi skulptura) u fokus ne samo stručne kulturne javnosti, nego i šire, zahvaljujući svojoj neumornoj vjeri u važnost pripovijedanja o temi što joj se sav posvetio. Nedugo nakon Crtalićevog uspjeha, Alma Trauber i pročelnica Konzervatorskog odjela Siska Ivana Miletić Čakširan, izradile su katalog sačuvanih skulptura početkom projekta Tvornica baštine Željezara Sisak, pokrenutog 2012., nakon čega su skulpture upisane u Registar kulturnih dobara RH. I tada se priča o Parku skulptura u Capragu i uopće zbirci umjetnika Željezare Sisak napokon mogla nastaviti.

Izložbu Od individualnih projekcija do kolektivne memorije treba čitati kao potrebnu posvetu prerano preminulom prijatelju i kolegi umjetniku, kojom je još jednom fiksirana fokalna točka njegovog rada od koje nikad, niti u jednom trenutku, nije odustao, niti je imalo dvojio o važnosti svojih nastojanja. Radovima Darka Bavoljaka i Igora Grubića životna je tema Marijana Crtalića  industrijsko i radničko nasljeđe grada Siska konkretizirano kroz fenomen njegove Željezare  razrađena iz još par zanimljivih i bliskih kutova, što zajedno s Crtalićevim izloženim radovima doprinose višeslojnom poistovjećivanju s tradicijom radništva, koja ne samo što će još dugo biti s nama, nego se bez nje ne može ni zamisliti bilo kakva za zemlju održiva budućnost. A kad je posrijedi sam Marijan Crtalić i njegovo raznorodno djelo  ono zavrjeđuje retrospektivno tumačenje i očuvanje kakvo se tek treba dogoditi.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano