Uporan i glasan postavljač pitanja

Nagli odlazak Marijana Crtalića prije nešto više od dvije godine u lokalnom je te regionalnom svijetu umjetnosti ostavio prazninu kakvu neće biti moguće uskoro ispuniti. Među suvremenim umjetnicima_ama srednje generacije, Crtalić je bio jedan od rijetkih koji su nepovratno povukli znak jednakosti između svog umjetničkog rada, osobnog društvenog i političkog angažmana, te svakodnevnog života, bez kompromisa ustrajući na življenju od umjetnosti i za umjetnost. Pritom Crtalićevo poimanje stvaralačkog trajanja u umjetnosti nije imalo nikakve veze s (malo)građanskim shvaćanjem umjetnosti kao dekorativnog dodatka kulturi navodnih društvenih elita.

Naprotiv, premda izvrstan crtač i slikar koji je diplomirao 1992. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Vasilija Jordana, Crtalić je dvijetisućitih potpuno odbacio tradicionalne reprezentacijske uloge likovnih umjetnosti i posvetio se multimedijskom radu jasno usmjerenom ka suočavanju s ključnim problemima polja umjetničkog rada i cjelokupnog socijalnog konteksta, oboljelog od odustajanja od ideje o tome što fenomen rada uopće jest, kao i što bi mogao ili trebao biti. Pritom je nužno istaknuti da Crtalić nije bio umjetnik-istraživač od vrste koja svojoj temi pristupa metodološki precizno, planski prema postupcima i sustavno po rezultatima, te se pokušava ili uspijeva približiti društvenom utjecaju humanističkih znanosti. Naprotiv, prije je bio uporan i glasan postavljač pitanja, u čijem su se liku i djelu prelamali paradoksi karakteristični za polje umjetnosti i kulture u cjelini: od temeljno nepovoljnog položaja umjetnika_ica u birokratiziranim liberalnim sustavima projektnog financiranja, do činjenice kako su umjetnici_e nekoć, u starom društvenom uređenju, posredstvom struktura vlasti mogli biti izravno povezani sa svakodnevicom članova_ica socijalnih klasa različitih od njihove, te sudjelovati u stvarnoj kulturnoj razmjeni, što je u međuvremenu izgubljeno.

Crtalić je takve ograničavajuće okolnosti za rad u umjetnosti i rad uopće odbijao prešućivati, a budući da je njihove nepovoljnosti – putem performansa, fotografije, filmova, videa i drugih medija – prokazivao na primjeru vlastitog lika i konteksta koji mu je bio najbliži, što je rodni grad Sisak, postao je prepoznatljiv među malobrojnima koji se o tim pitanjima, na taj način, kroz svoju umjetnost nisu libili javno govoriti. Takav osnovni životni stav, u svojoj biti konfrontirajući spram okruženja u kojem čovjek živi i djeluje, ima visoku cijenu; no unatoč preranom odlasku, Crtalić je zapravo ispunio svoj najvažniji umjetnički cilj. U mnogome zahvaljujući njemu, neprocjenjivo industrijsko i radničko nasljeđe grada Siska ne može se više ignorirati, niti je moguće zanemariti da je upravo takva tradicija jedinstvenost na kojoj Sisak može nastaviti graditi svoj identitet u budućnosti. Vrijednost Crtalićevog umjetničkog i životnog koncepta do određene mjere potvrđuju priznanja ustanova, kojih u njegovom radu nije manjkalo, poput druge nagrade na natječaju i izložbi T-HT@MSU 2010. (neovisno o tome što ustanove priznanjima umjetnicima_ama često peru ruke od potreba koje bi same trebale ispunjavati) za njegov zasigurno ključni umjetnički rad Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara.

Skupa s kratkometražnim dokumentarnim filmom Industrijski raj (Fade In, 2009.), Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara čini okosnicu izložbe Od individualnih projekcija do kolektivne memorije – Darko Bavoljak i Igor Grubić Marijanu Crtaliću, postavljene od 10. siječnja do 12. veljače 2023. u Black Boxu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Kustoski koncept potpisuju Ivana Janković iz MSU-a i Alma Trauber iz Gradske galerije Striegl u Sisku, te izložba predstavlja jedan od ishoda dvogodišnjeg suradničkog projekta između dvije ustanove. U postav su također uključena dva među reprezentativnim Grubićevim radovima uopće: dobro znana i često izlagana serija fotografija Anđeli garavog lica (2004. – 2006.), koja prikazuje radnike rudnika ugljena Kolubara u Srbiji. Zahvaljujući tome što je ugljen izvor ogromnog postotka električne energije u zemlji, njihov je štrajk s početkom 29. rujna 2000. bio okidač za još šire prosvjede i štrajkove, čiji je pritisak rezultirao padom režima Slobodana Miloševića 5. oktobra. Foto-portrete radnika upotpunjuje također kratkometražni Grubićev eksperimentalno-dokumentarni film, gdje je prizore tadašnjih beogradskih prosvjeda montirao s prikazima pogona rudnika, kombinirajući tako makro i mikro perspektive događaja prijelomnih za noviju povijest južnoslavenske regije.

S druge strane, Bavoljak se vratio dublje u prošlost, do godina koje su prethodile raspadu samoupravnog socijalizma, konkretno: do 1984., kada je kao mladi fotograf za potrebe jugoslavenskog omladinskog tiska snimao radnike u postrojenjima Željezare Sisak i Rafinerije nafte u Sisku. Pored izrazito vrijednog, tek minimalno režiranog foto-portretiranja radnika u njihovom djelatnom okruženju, tijekom radnog vremena, njegove su fotografije veoma zanimljive i stoga što dokumentiraju niz sitnih detalja karakterističnih za svakodnevicu tvornica toga doba. Primjerice, potrepština kakvima su radnici ispunjavali svoja radna mjesta kako bi ih učinili intimnijima i toplijima; odloženih dijelova alata i potrošnih materijala što se talože iz dana u dan i tako čine specifični, sirovi, no istodobno i prijemčivi tvornički pejzaž; osebujnih oblika patina boja na zidovima, koje upućuju na dugotrajnost radnih sati i vremena uopće. Svojevrsno egzistencijalističko viđenje sisačkog radničkog života je fotografski artikulirano bez neopravdanog glamura ili glorifikacije. Jednostavno, naturalističkom stilizacijom autor je njihovu svakidašnjicu prikazao onakvom kakva je bila: nerijetko teška i tvrda, psihofizički zahtjevna, no s uvijek prisutnim ponosom radi svijesti o vrijednosti svoga rada, koja je bila postavljena u politički i privredni kontekst, a istovremeno je vidljiva na njihovim licima s čestim osmijesima. Samo tri godine kasnije, na drugom, ali sličnom mjestu, Boris Cvjetanović je sa svojom antologijskom fotografskom serijom Štrajk rudara u Labinu (1987.) znalački zabilježio vrlo različite emocije radnika, koji već sasvim jasno predosjećaju rasap dotadašnjih socijalnih struktura, kao i brutalno obezvrjeđivanje rada, što je kroz rat i pljačkašku pretvorbu u novo društvo – ubrzo i uslijedilo. Kuriozitet je što su Bavoljakove fotografije, spletom slučajnih okolnosti, sve do sada stajale u negativu, napokon na ovoj izložbi doživjevši zasluženu premijeru, kao pravi vremeplovni pozdrav iz prošlosti.

Igor Grubić u Anđelima garavih lica iz pozicije post-tranzicijskog doba na svoj način svakako glorificira radnike, odajući im počast za pokretanje revolta koji je doveo do svrgnuća jednog zlotvora. Međutim, on to ne čini nimalo izvještačeno ni patetično; dapače, fotografirajući ih u punoj visini dok mu frontalno poziraju u njihovom radnom okruženju, umjetnik je, sa suptilnim dodatkom stiliziranih krila anđela iscrtanih na zidovima iza radnika, dobio posvetu borbenosti istovremeno monumentalnu i poetičnu, idealističnu i melankoličnu. Pritom ne skriva da je pobjeda naroda 5. oktobra bila donekle Pirova, što pak ne znači kako radnici njome nisu dokazali da i nakon pada Jugoslavije mogu predstavljati socijalnu snagu. Atmosfera svetačkih ikona kojom fotografije namjerno odišu ipak ojačava dojam zaustavljanja u vremenu, što se u epilogu ovog rada čita kao određeno upozorenje na budućnost.

Naposljetku, što reći o izloženim radovima samog Marijana Crtalića? Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara je multimedijski projekt koji je proizašao iz višegodišnjeg, raznorodnog istraživanja, pa ga je donekle nezahvalno predstavljati fragmentarno, kao što je slučaj s presjekom na tekućoj izložbi. Nedostaje opsežnija kontekstualizacija u prostoru izlaganja, kakva bi širokom krugu posjetitelja_ica pojasnila zašto je Crtalićev distinktivni pristup temi tijekom godina nastajanja rada bio potreban i važan, te koliki su zaista bili razmjeri društvenog zaborava što je učinio baštinu sisačke željezare i rafinerije gotovo tabu temom u Hrvatskoj ranog 21. stoljeća. Crtalić je fotografijama, kolažima i fotomontažama, infografikama i plakatima, de facto medijima i izražajnim sredstvima karakterističnima za dizajn vizualnih komunikacija i grafički agit-prop, usustavljivao materijalne tragove i podatke o presudnosti Željezare za poslijeratni razvoj i život Siska. A te tragove je nalazio doslovno posvuda, zbog čega im je nevidljivost u njegovom rodnom gradu bila tim poraznija.

Kao što je danas iznova poznato, jedan od najopsežnijih i najosebujnijih fenomena u sklopu gradske industrijske i radničke baštine bila je Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak, koja je postojala od 1971. do 1990. godine, te je putem boravaka ukupno 185 umjetnika iz svih republika nekadašnje Jugoslavije – slikara, grafičara, fotografa, i posebno, kipara – stvoreno čak 2000 umjetničkih djela u dvadeset godina. Od toga ih je sačuvano tek oko 150, gdje njih 38 “otpada” na spektakularne metalne skulpture postavljene u javnom prostoru tvorničkog radničkog naselja Caprag, osmišljene za oplemenjivanje svakodnevice radnika i njihovih obitelji. Crtalić se među prvima nakon 1991. ozbiljno pozabavio nasljeđem likovne zbirke Željezare Sisak, uključivši foto-dokumentaciju koju je sam napravio u svoj umjetnički rad i stavivši tako nakon dvadesetogodišnje šutnje te vrijedne umjetnine, kao i kontekst koji ih je inicirao (jer i radnici su sudjelovali u izradi skulptura) u fokus ne samo stručne kulturne javnosti, nego i šire, zahvaljujući svojoj neumornoj vjeri u važnost pripovijedanja o temi što joj se sav posvetio. Nedugo nakon Crtalićevog uspjeha, Alma Trauber i pročelnica Konzervatorskog odjela Siska Ivana Miletić Čakširan, izradile su katalog sačuvanih skulptura početkom projekta Tvornica baštine Željezara Sisak, pokrenutog 2012., nakon čega su skulpture upisane u Registar kulturnih dobara RH. I tada se priča o Parku skulptura u Capragu i uopće zbirci umjetnika Željezare Sisak napokon mogla nastaviti.

Izložbu Od individualnih projekcija do kolektivne memorije treba čitati kao potrebnu posvetu prerano preminulom prijatelju i kolegi umjetniku, kojom je još jednom fiksirana fokalna točka njegovog rada od koje nikad, niti u jednom trenutku, nije odustao, niti je imalo dvojio o važnosti svojih nastojanja. Radovima Darka Bavoljaka i Igora Grubića životna je tema Marijana Crtalića – industrijsko i radničko nasljeđe grada Siska konkretizirano kroz fenomen njegove Željezare – razrađena iz još par zanimljivih i bliskih kutova, što zajedno s Crtalićevim izloženim radovima doprinose višeslojnom poistovjećivanju s tradicijom radništva, koja ne samo što će još dugo biti s nama, nego se bez nje ne može ni zamisliti bilo kakva za zemlju održiva budućnost. A kad je posrijedi sam Marijan Crtalić i njegovo raznorodno djelo – ono zavrjeđuje retrospektivno tumačenje i očuvanje kakvo se tek treba dogoditi.