Kritika Izložba Dovoljno dobro Maje Hodošček u Galeriji Striegl u Sisku za javnost je bila otvorena od sredine siječnja do početka veljače. Iako sam imala namjeru posjetiti i službeno otvorenje – kako to obično biva u užurbanom suvremenom društvu – planovi se mijenjaju. Sretna što napokon imam zadatak i pripadajući opravdani razlog zbog kojeg nisam primorana ovaj posjet i dalje odgađati i spuštati na listi prioriteta, uputila sam se krajem siječnja u Galeriju Striegl slobodna ikakvih prethodnih uvida, dojmova te gotovo u potpunosti neupućena u ono što me u prostoru očekuje. Ulazim u prazan prostor Galerije gdje me dočekuje ponavljajuće pitanje You ever feel like nothin’ good was ever gonna happen to you?, koje me unutar vremenskog okvira od nekoliko minuta natjera da podsvjesno, poput nekog filma proživim zadnje dvije godine života i rada u području kulture na postpotresnom području. Podsjeti me sve to na tematiku same izložbe s kojom sam prilično dobro upoznata – prekarijat u umjetnosti, pa se nekako samozadovoljno nasmijem, skinem slušalice, ustanem i odobravajućim kimanjem glave u polumraku pozdravim ideju, autoricu, kustosicu i voditeljicu Galerije u znak zahvalnosti za pružanje ovog jedinstvenog prostora i vremena samorefleksije svjesna ironije koja se tu skriva, a za koju sam već u startu znala da bi je ove “strašne žene” bez ikakvih dodatnih obrazloženja mogle razumjeti.
Maja Hodošček rođena je 1984. u Sloveniji, a magistrirala je na Dutch Institutu u Arhnemu. Koristeći se medijima videa i instalacije, Maja svojim umjetničkim angažmanom pokušava zainteresiranoj publici približiti teme od općeg društvenog značaja s posebnim naglaskom na rad i položaj radnika u suvremenoj društvenoj strukturi. Izložbom Dovoljno dobro, kako saznajemo iz kataloga kustosice Irene Borić, autorica tematizira neoliberalnu subjektivnost i prekarni rad koji se temelji na “poduzetništvu samog sebe”. Apsurd takvog koncepta prema kojem su svi pojedinci jednako odgovorni za vlastiti uspjeh i napredak na neoliberalnom tržištu najbolje je uprizoren radom Trening – video instalacijom u kojoj promatramo učenike srednjih škola na satu tjelesnog dok u pozadini o poduzetničkom načinu razmišljanja i podučavanja progovara ozbiljan, profesionalni muški glas. U prvih nekoliko sekundi, video me podsjetio na Laibachov spot za pjesmu Whistleblowers. No, vrlo brzo primjećujem razlike između poruka koje stoje iza ovih dvaju uradaka.
Dok trening djece snimljene pod redateljskom palicom vjerojatno najpoznatijeg slovenskog umjetničko-glazbenog sastava apsolutno odražava poruku We rise – we grow, učenici koje gledam u mirnom prostoru Galerije Striegl izmoreni su i bezvoljni. Očigledan je to sukob slike i tona odnosno, rekla bih – realnosti i utopije. Iz kataloga saznajem da je glas kojeg slušam zapravo isječak s radionice namijenjene osnaživanju profesora te se ponovno nasmijem, ovog puta s velikom dozom ironije. Svatko tko ima bilo kakav doticaj s obrazovnim sustavom, znat će i zašto. Naime, u prostoru (sustavu) u kojem je sloboda ograničena (kurikulumom, pravilima…) teško je podučavati uz ranije opisan poduzetnički prizvuk, osobito ukoliko smo svjesni realnosti van zidova školskih ustanova. Posebno je to teško ukoliko pritom već postojeće razlike među učenicima ne želimo dodatno produbiti pod krinkom istih mogućnosti, to jest definicije poduzetništva kao načina na koji odlučujemo “dizajnirati vlastiti život”, kako je to lijepo sažeo profesionalni muški glas u pozadini.
Promatrajući instalaciju razmišljam istovremeno o širokom spektru mogućnosti “prenošenja” dotične poruke na područje kulture i umjetnosti, posebno u sustavu i društvu u kojem živim. Misli mi se najviše pritom usmjeravaju na koncept design thinkinga koji vrlo vjerojatno nikada ne prestaje za umjetnike_ce i radnike_ce u kulturnom sektoru, budući da priroda struke te pripadajućih radnih pozicija zahtijeva konstantno osmišljavanje novih koncepata i načina utjecaja na korisnike, a u konačnici i neprestanu produkciju programa i projektnih prijedloga koji najčešće ne postignu puni iznos financiranja u sustavu koji ne osigurava temelj strukture i održivosti u području umjetnosti i kulture.
Umjetnici_e i kulturni radnici_e stoga počinju doslovno živjeti svoj posao i rad, što u strahu od financijske nestabilnosti dovodi do – burnouta. Mnogi se aspekti humanosti u svemu navedenom gube, a autorica izložbe pokušava ih izmamiti i prikazati u drugom dijelu izložbe više usmjerenom na istraživanje posljedica koje neoliberalno društvo ostavlja na pojedinca. U tom kontekstu Maja Hodošček snima umjetnike_ce, u ovom slučaju glumce_ice, koji također žive i rade u sustavu kojeg je uprizorila Treningom. Iz same najave izložbe tako saznajemo da je autoricu zanimalo što se događa s emocionalnim radom i neprekidnim performansom/izvedbom koji postaju dijelom svakog rada.
Da bi preispitala što se događa sa subjektom kada sam sebe koristi kao proizvodno sredstvo u vlastitom radu, umjetnica je glumce_ice pozvala da nekoliko sati neprekidno nastupaju pred kamerama, bez scenarija i režije. Glumci_ice / režiseri_ke mogli su se pritom osloniti samo na sebe, vlastitu kreativnost i –stolac, kao jedini simbol ugode i odmora. At least I have a chair – zaključuje Timotej, jedan od protagonista postava, i tako se lijepo nadovezuje na moj raniji tok misli pitajući se što mu je uopće donijela diploma koja je okrunila njegov trud i rad na Akademiji dramske umjetnosti. Poput svojih kolegica obuhvaćenih Majinim eksperimentom, Timotej dodatno produbljuje svoja razmišljanja i zaključuje da je na poslovima koje radi još i dobro dok angažmani zahtijevaju primjerice 12 sati sjedenja, ali se/nas pita što je kad 12 sati mora trčati i to za – minimalac?
Čak i kad ne možeš više – MORAŠ!
Yes, this is life.
This is me.
UŽIVAM.
Osim Timoteja, slična pitanja postavljaju još dvije djevojke s osvijetljenih projektorskih platna u blizini.
Imamo li ugovor?
Ja sam samo tu.
Netko mi je rekao da ću biti plaćena, ali nemam garancije za to.
Iako u sve tri video instalacije na velikim platnima u pozadini pronalazimo prikrivene i slabo vidljive probleme prekarnog rada, djevojke nas – svaka “u svom filmu” – uvode u dublje društvene problematike koje itekako ostavljaju posljedice na njihov doživljaj samih sebe, a osobito u odnosu prema poslu i poslodavcima. Zanimljivo je promatrati kako se razina njihova samopouzdanja mijenja ovisno o zadovoljstvu vlastitom režijom u kontekstu ovog eksperimenta. Međutim, zastrašujuće je otkriti da u pozadini monologa i pokreta, zadovoljstvo djevojaka ponajviše ovisi o usklađenosti njihova nastupa s diskriminatornim društvenim normama u pokušaju da zadovolje publiku.
That wasn’t quite ladylike.
Pitanja poput What am I to you? ili pak What can be interesting to you? automatski me podsjećaju na gospodar-sluga dijalektiku toliko puta preslušanih traka Venus in Furs i Master and Servant, pjesama glazbenih velikana koji su godinama neizostavan dio moje playliste. Osvijestila sam odmah koliko je zapravo jaka poveznica stihova koji se vrte u mojoj glavi i monologa protagonistica izložbe – ne samo u vidu odnosa moći između poslodavca i radnika, već i u pogledu odnosa umjetnosti i publike zbog koje nastaje. Shvaćam pritom da osjećam određenu dozu grižnje savjesti jer se tijekom dosadašnjeg angažmana u području umjetnosti i kulture zapravo nisam bavila odnosima moći i pokušajem razbijanja ustaljenih normi koje itekako ostavljaju posljedice na mentalno zdravlje pojedinca_ki.
You absolutely have all the control here.
It’s a scary thought.
I’m gonna regret so many things I did today.
For you.
To please you.
Hoćeš da se razgolitim?
Color of my skin? – topic I constantly need to talk about.
I am not a human to you, just some actress…
You’re going to judge me by the way I look.
Zaključujem da osjećaj grižnje savjesti koji se pojavio upijanjem svake riječi i pokreta koji su dolazili s velikih osvjetljenih platna zapravo nema niti smisla niti koristi. Ponavljam si stoga ono što već dobro znam – svi smo odgovorni za poboljšanje trenutnog stanja tematiziranog eksperimentom društveno angažirane Maje Hodošček. Odgovornost je na publici, umjetnicima_ama i kulturnim radnicima_ama, a ponajviše režiserima_kama različitih kanala financiranja, ali i novih koncepata, uradaka i programa u području umjetnosti i kulture. Iz Galerije Striegl stoga izlazim kako sam i ušla – zahvalna svim “strašnim ženama” s početka priče, a posebno ovog puta voditeljici Galerije Almi Trauber što kontinuirano gradu u kojem živim i radim pruža prostor za ovakve vidove umjetnosti u kojima se ustaljene, tradicionalne, estetske vrijednosti gube u moru većih i važnijih uloga koje umjetnost i kultura naprosto moraju zauzimati da bi uspjele u odašiljanju poruka koje su odraz vremena u kojem živimo te postizanju s tim povezanih promjena koje su pak prijeko potreban odgovor na probleme suvremenog društva u cjelini. S tom mišlju privodim i ovaj tekst kraju u nadi da ćete i vi – dragi_e čitatelji_ce – pronaći svoju ulogu u neprestanom prostoru borbe za bolje sutra.
Was it enough for you?
I wonder how you are going to edit this.
Tekst je nastao u suradnji Kulturpunkta i Galerije Striegl.
ObjavljenoObjavljeno
