Odbacimo romantične ideje o ljubavi prema radu

S izvedbenom_im umjetnicom_kom Krõõt Juurak razgovaramo o umjetničkom (ne)radu, testiranju granica izvedbenog polja, humoru i korektnosti.

razgovara:
Lucija Klarić
FOTO: Lea Sonderegger

Krõõt Juurak (Tallinn, 1981) je umjetnik_ca, izvođač_ica, stand-up komičar_ka i plesač_ica koja_i živi i radi u Beču. Studirala_o je koreografiju na ArteZ i vizualnu umjetnost na institutu Sandberg u Amsterdamu. U svom radu istražuje različite taktike rastakanja principa projektne kulturne i umjetničke proizvodnje, preispituje kome je ona namijenjena i izvrće uloge publike i izvođača, potičući pritom posjetitelje_ice na loše raspoloženje. Povodom gostovanja u programu Kritičke dramaturgije, s Krõõt razgovaramo o umjetničkom radu i neradu, testiranju granica izvedbenog polja, humoru i korektnosti. 

U opisu radne grupe koju ćeš u sklopu Kritičke dramaturgije voditi u Zagrebu, ali i opisu jedne tvoje druge radionice koju sam pronašla na Instagramu, spominješ kako će sudionici_ce radionice koristiti ono što već jesu ili rade za svoj umjetnički rad. Je li sve što rade osobe koje se smatraju umjetnicima – umjetnost? Prestaje li ikad umjetnik_ca biti umjetnik_ca? Misliš li da to iscrpljuje?

Jedna konceptualna umjetnica napravila je rad u kojem je pokušala izaći iz umjetničkog svijeta i ne mogu se sjetiti je li na kraju uspjela ili ne. Činjenica da se ne sjećam svih detalja vjerojatno također sugerira nešto o tom radu. Radi li se o izlasku iz umjetničkog svijeta ako je taj izlazak umjetničko djelo? Teško je reći. Mislim da sam se ja odlučio_la studirati umjetnost jer sam osjećao_la kao da je to način kako da izbjegnem zahtjevan i težak rad. Srednja škola za mene je bila teško iskustvo i pomislio_la sam kako to ne mogu raditi do kraja svog života. Za umjetnički studiji nisu bile potrebne dobre ocjene i to mi je bio važan faktor. Druga stvar je što mi lako postaje dosadno. Jedini put kad sam radio_la izvan umjetničke profesije je kad sam konobario_la. U početku mi je bilo zanimljivo, ali nakon tri mjeseca je postalo toliko dosadno da to više nisam mogao_la raditi.

Na kraju dana, ne mislim da je biti umjetnikom_com posao koji je mnogo drugačiji od drugih. Doduše, osobno ne mogu biti mjerilo toga jer se nisam nikad ničim drugim bavio_la. Netko tko ima i drugu perspektivu sigurno bi imao više toga za reći. Sve što ja mogu reći je da je umjetnost jedino što sam u životu radio_la i što je bilo dovoljno zanimljivo da nastavim. Ključni trenutak za mene je bio kad sam shvatio_la da ne moram uživati u svom poslu i da ne moram biti uvjeren_a da sam donijela ispravnu odluku odabirući ga. Postoji to očekivanje, ta romantična ideja da umjetnik_ca neopisivo voli to što radi i entuzijastičan_na je oko svog posla cijelo vrijeme. Ali to je, po meni, nemoguće. Umjetnički posao je isti kao i svaki drugi posao: nekad ga voliš, nekad ga mrziš, nekad je dosadno. Mislim da su to stvari koje si trebamo dozvoliti reći i ne bismo se trebali sramiti što kao umjetnici_e nismo neprestano entuzijastični oko svog posla, jer je to isto samo posao.

Dosadi li ti onda ponekad umjetnost?

Da, naravno, neprestano je dosadna. Kad si joj neprestano izložen_a i kad toliko toga vidiš i kad je dio tvog posla – naravno da dosadi. Pogotovo kad se radi o izvedbama. Uvijek se osjećam kao da je rizik otići i nešto pogledati. Riskiraš da će ti netko ukrasti vrijeme. Da ćeš izaći iz prostorije s mišlju: “Zašto sam ja uopće u ovom polju?” S druge strane, kad sam_a izvodim, imam empatije za sve ljude koji su odlučili preuzeti taj rizik. Da, naravno da ima ljudi koji vole gledati sve i to je divno, ali postoje i ljudi kojima je to teško i koji nisu sretni sa svime što pogledaju i ja sam definitivno jedna od tih osoba. Ali onda su oni trenuci kad se osjećaš da ti vrijeme nije ukradeno posebno vrijedni. Zbog toga se sve isplati.

Spominješ “biografiju” kao izvor umjetničke kreacije. Osjećaš li ikad da je “osobno” bunar koji se može isprazniti?

Osobno sam pun_a strahova i neprestano me nečega strah, ali ne mislim da je to važno. Da, naravno da me je strah da neće biti vode u bunaru. Ali i voda kao metafora za inspiraciju i umjetničku kreaciju je također romantična ideja i možda je bunar bez vode jednako dobar i vrijedan izvor inspiracije.

Može li se dogoditi da posezanje u vlastitu biografiju postane “preosobno”?

Što točno znači “preosobno”? I za koga je “preosobno”? Postoji to neko strahopoštovanje kad koristimo izraz “preosobno”. Nitko se ne želi suprotstaviti ili preispitati nešto jer je “preosobno”. Ne znam je li to baš istina. Mene zanima doživljavaju li ljudi ono što govorim ili ne. I to nema nikakve veze s “osobnim” nego s povezivanjem i komunikacijom. “Preosobno” je više osjećaj i prosudba nego što je zbilja predmet rasprave.

Postoji taj mit u filmskom svijetu da na setu nikad ne bi trebala biti djeca i životinje. Neki od tvojih nedavnih radova su, između ostalog, i izvedba Codomestication u kojem sudjeluje tvoje dijete i serija radova Performances for Pets gdje ti i tvoj bivši partner izvodite za kućne ljubimce. Je li vrijeme da promijenimo za koga i s kime izvodimo i tko je pozvan da gleda i bude gledan? U svijetu u kojem još uvijek postoji mit o umjetniku_ci i tome kakav je njihov životni stil, koje intervencije možemo poduzeti?

I u kazalištu postoji izraz: “Ne dovodite djecu i životinje na pozornicu jer kradu pozornost”. Jednostavno su bolji izvođači od svih odraslih. Možemo dodati – od neurotipičnih bijelih odraslih osoba, jer to je zapravo ono na što mislimo pod tim pojmom. Ako djeca i životinje uvode kaos na filmskom setu, onda to prvenstveno reflektira sistem filmske industrije koji je napravljen za te odrasle i isključuje sve ostale koji se ne uklapaju u taj kalup. Tako da, ako životinje i djeca remete taj sustav, to više govori o tom sustavu nego o ičemu drugome. Trebamo biti svjesni koliko je bijel i neurotipičan i, nažalost, isto toliko (cis) muški umjetnički svijet. Čak i ako se volimo pretvarati da je slobodan, zapravo je slobodan samo u ovim vrlo uskim nišama.

Nisam počeo_la raditi sa svojim djetetom i ljubimcima zato što sam pokušavao_la promijeniti sistem. Fasciniralo me to koliko su kreativni i inspirativni u svom načinu bivanja i kako su na neki način više umjetnici nego što sam to ja. Mislim da su nevjerojatni i želim učiti od njih. Čak je i staromodno to izjaviti, ali smatram da je dio mog posla da preispitujem što je to moj posao, što bi trebao biti i kako bi umjetnost trebala izgledati. Znam i da je to jako zapadnjački i europski pogled na umjetnost. Nekako mi se učinilo da je sasvim logičan dio mog posla ispitati gdje su granice i limiti. Testiranje granica, nije li to nešto što djeca rade? Ne znam. Oni su vjerojatno samo to što jesu, a granice su te koje se pomiču jer je netko jednostavno to što jest. To je prilično kompleksno pitanje na koje nemam odgovor.

Možemo intervenirati i nanovo promisliti tko je publika, a tko je izvođač, ali možemo li zbilja poremetiti sustav u kojem se ti odnosi odvijaju? Učinilo mi se kao da je tvoj rad Bad Mood jednim djelom i istraživanje toga. Koji je tvoj dojam, možemo li pobjeći od sistema i pravila sistema?

Tu ideju “bijega” nekako povezujem sa svojim počecima kad sam imao_la 20 i nešto godina i kad me proganjala misao – “zar ne možemo pobjeći od ovog svega?”, ali sad mi se čini kao da to i nije tako važno. Ne trebam nužno pobjeći. Mišljenja sam da je i to dio problema, ta želja za bijegom. To imaginiranje da postoji neki prostor izvan ili neka alternativa.

Bad mood je nastao u sklopu mog MA studija na jednoj umjetničkoj školi kad sam već bio_la donekle etabliran_a i dovoljno siguran_na u svojoj karijeri. U trenutku kad je trebalo pisati tezu, činilo mi se da to ne bih trebao_la samo tako raditi – kao neku školsku zadaću pisanja teksta o određenoj temi, onako kako su oni to htjeli i zamislili. Više me zanimalo kako se zbilja osjećam. Probudio se u meni taj blesavi tinejdžer koji se odupire zadatku. Nastavio_la sam se tako ponašati jer mi se učinilo smiješnim i osobno me nasmijavalo. Bilo je zanimljivo kako su mi ozbiljno profesori pokušavali pomoći s radom i kako ispočetka nije uspjelo, a onda je taj neuspjeh kasnije ušao u sam rad. Riskantno je ponekad raditi samo ono što ti se radi, ne uspijeva uvijek. Ne mogu to preporučiti nekome tko još uvijek pokušava uspjeti u umjetničkom svijetu. To je nešto što možeš napraviti samo kad se osjećaš dovoljno sigurno. Privilegija je pomicati granice i riskirati.

Jedna od najvažnijih stvari u mojoj umjetničkoj karijeri je razumijevanje toga gdje se nalazim. Ako sam na umjetničkoj akademiji onda ujedno i izvodim tog studenta_icu umjetničke akademije i moja umjetnost će se tome prilagoditi. Nikad nisam taj “univerzalni” umjetnik_ca, uvijek sam u nekom kontekstu, uvijek sam u nekom trenutku svoje karijere koji je ovisan o sistemu. Pokušati shvatiti gdje se nalazim u sustavu možda je najteži dio mog posla. Dokučiti koje su to slobode u kojima danas mogu uživati. To se uvijek mijenja, i upravo zbog toga je zanimljivo. Jedna gostujuća predavačica, kad se upoznala s mojim radom, rekla je da je zavidna i da bi se zbog ovog poželjela upisati na umjetničku akademiju, što je najbolja povratna informacija koju možeš dobiti. Ne mislim da se nužno trebamo boriti protiv sistema nego iz situacije u kojoj se nalazimo pokušati izvući ono najbolje. 

Teško je ne prikvačiti riječ “prekarijat” čim u istoj rečenici spomenemo umjetnost i rad. Koji su tvoji savjeti za problem umjetničkog prekarijata? Raditi tako da ne radiš ili dokazivati da je umjetnički rad isto rad ili nešto treće? Izmišljati nove oblike rada ili nerada?

Postoji toliko načina kako bismo mogli odgovoriti na ovo pitanje da je teško uopće negdje početi. Čini mi se da je ideja “rada” relativno nov pojam generalno, a da se nama danas čini kao da je oduvijek ovdje. Netko tko koristi riječ “prekarno” ima određeni stupanj obrazovanja i klase koji mu/joj omogućava da zna taj pojam, a ljudi koji su zbilja prekarijat često ni ne znaju da su prekarni radnici_e. Vrijedno je i preispitivanja koliko je siguran posao uopće siguran. Ništa nije sigurno. Toliko naše sigurnosti dolazi već od toga gdje smo rođeni, u kojoj obitelji, u kojoj zemlji… Zato je ovo pitanje toliko kompleksno jer ne želim uopće reći da je umjetnik_ca prekarni radnik_ca. Ovisi o tome koji umjetnik_ca i u kojoj situaciji. 

Vidim to iz dva kuta: s jedne strane je ideja koja stoji iza rada Mladena Stilinovića Umjetnik radi i naglasak na važnosti lijenosti, a s druge je trenutni produkcijski sistem koji zahtjeva kvalitativne i kvantitativne podatke o tvom umjetničkom radu.

Ne mislim da bismo se mi kao umjetnici trebali pretvarati da radimo ili pokazivati koliko truda ulažemo u nešto kako bismo dokazali da je puno. Kao publiku me nužno ni ne zanima koliko umjetnik radi. Osobno mi je dosta “dobro skrojenih” djela, količina rada koja je uložena u nešto za mene nije kriterij uspjeha. Kao što to nije ni taj klišej umjetnika_ce koji_a pati. Ne znam je li Mladen Stilinović u svom životu patio depresije ili se mučio, (je li?), vjerojatno je, ali nije ni važno. Ne mislim da ako si umjetnik_ca ili aktivist_ca da nužno trebaš biti stiješnjen problemima s kojima se suočavaš, da trebaš biti depresivan_na da bi radio_la. Svi imamo drugačije probleme i osobne bitke koje možemo riješiti jedino mi sami, a onda su tu i kolektivni problemi koje možemo adresirati samo kolektivno. Da, prisiljeni smo prilagoditi se tim sistemskim kriterijima i obvezama, ali osobno to radim s minimalno truda jer je to na kraju dana samo birokracija. Razumijem da smo nužno dio sistema, ali s druge strane kad je u pitanju naša umjetnost, to ne bi trebala biti birokracija i dokazivanje kako se zapravo radi o radu. Umjetnost je više od samog dokazivanja. Barem se nadam… [smijeh]. A ljudi će je uvijek preispitivati, bilo da radimo intenzivno i patimo ili smo opušteni.

Na stand-up sceni trenutno se odvija velika debata oko cenzure i toga je li “kultura otkazivanja” nešto što zatupljuje oštricu humora koja bi trebala moći ubosti svugdje. Koje je tvoje mišljenje: ima li stvari u koje humor ne bi trebao ili smio “bosti”? Možda je to potpuno pogrešno pitanje, možda je pravo pitanje – zašto ne bismo trebali “bosti” u određene točke?

Tako mi je drago što je ovo posljednje pitanje jer sve što je dosad rečeno može djelovati kao da promoviram da bismo trebali biti slobodni i raditi i govoriti što god želimo, a zapravo to uopće ne mislim. Ne, humor nikad ne bi trebao diskriminirati potlačene skupine. Ne mislim da sve treba biti rečeno, apsolutno ne. Zato i imamo humor, možemo neke stvari pomisliti, ali ne ih nužno i izgovoriti, imamo mogućnost preispitati zašto uopće pomišljamo određene stvari, zašto imamo određene osjećaje i predrasude i kako ono što govorimo utječe na svijet oko nas. Etika je za mene najvažnija u umjetnosti i komediji, a cancel kultura nije nešto što postoji.

Svijet je napravio veliki napredak u posljednjih deset godina time što je počeo shvaćati koliko je opresivan prema određenim skupinama ljudi. Toliko je mnogo problema proizašlo iz stvari koje smo smatrali “normalnima” za naš svijet i koje smo uzimali zdravo za gotovo, kao što su patrijarhat, seksizam, ableism, rasizam, kolonijalizam… Ako su ljudi koji su razotkriveni kao opresori prema drugim skupinama trenutno obeshrabreni ili posramljeni ili se osjećaju kao da je njihova sigurna pozicija narušena, to je sasvim u redu. Postoje djela i postoje posljedice. Ako se ispostavi da sam rekao_la nešto uvredljivo, u ovom intervjuu naprimjer, i netko mi je to istaknuo, prihvatit ću posljedice svog čina i pokušati to ispraviti. Neću početi izmišljati stvari kao što je “kultura otkazivanja” ne bih li izbjegao_la odgovornost za svoje postupke. Iznimno je važno razumjeti svoju privilegiju i kako ona može povrijediti druge. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano