Kritika Nedavno sam na Facebooku imao priliku pratiti vrlo opširnu raspravu između dvojice poznanika, matematičara i računalnih programera. Ako se ne varam, povod je bila odluka australskih vlasti da se u više razrede osnovne škole uvedu temelji pisanja računalnih kodova i upoznavanja programskih jezika, i to kao obavezno gradivo. Samo po sebi, ništa iznenađujuće – i laici poput mene priznaju da je znanje iz tog područja svakim danom svima sve potrebnije, jer je svekolika svjetska industrija do te mjere informatički strukturirana i umrežena da baratanje principima funkcioniranja računalne tehnologije izravno utječe na pozicioniranje na tržištu rada. I ne samo to, nego i ovladavanje tim znanjem u određenom kontekstu može biti i oruđe političke emancipacije. Međutim, spomenuta rasprava razgranala se u nešto drugačijem smjeru. Naime, poznanici su se porječkali oko nekih osnovnih postulata suvremenog obrazovanja. Premda obojica znanstvenici tj. inženjeri, jedan mnogo drži do intuicije u istraživačkom procesu i ne pravi veliku razliku između znanstvenog i umjetničkog načina mišljenja, smatrajući se prvenstveno slobodnim stvaraocem i baveći se među ostalim i vizualnim izražavanjem. Shodno tome, misli da visokoobrazovani magistri umjetnosti, posvećeni proizvodnji novih i fundamentalnih vrijednosti, dakle ne nužno utrživih, nisu opterećenje za tržište rada i (socijalnu) državu, štoviše nasušno su joj potrebni. Drugi poznanik, po pitanju politike obrazovanja libertarijanski nastrojen, drži da magistara umjetnosti (eng. MA, master of arts) ima previše, a oni koji to jesu trebali bi prisnije surađivati s tzv. poduzetničkim sektorom, proizvodeći u svom fahu (brojčano) mjerljive tržišne vrijednosti. Kome god dali za pravo, činjenica je da su u kasnom modernizmu (iliti postmodernizmu) i znanost i umjetnost kategorije kvartarnog sektora u kontekstu podjele rada, i kao takve upućene jedna na drugu. Odnosno, obje bi trebale stvarati fundamentalna znanja i vrijednosti, jer im je imanentna potraga za nepoznatim bez koje ni jedna ni druga nemaju smisla. Dok umjetnost u idealnom slučaju postavlja suštinska pitanja, znanost pronalazi krucijalne odgovore. Naravno, skupovi principa njihovog bivstvovanja u značajnoj se mjeri preklapaju.
U lokalnim gabaritima, nema prikladnijeg argumenta za sestrinski odnos umjetnosti i znanosti (uostalom, starogrčke muze nisu ih razdvajale) od dugogodišnjeg rada kustoskog kolektiva [KONTEJNER] i tri njihova kontinuirana te internacionalno renomirana festivala, među kojima je Device_art najizrazitiji primjer rečenog. Trijenalno događanje Device_art (koje se izmjenjuje s Ekstravagantnim tijelima i Touch Me! Festivalom), posvećeno je umjetnosti robotike, gadgeta i naprava, što će reći da se izloženi artefakti i izvedeni performansi pojavljuju u umjetničkom, muzejsko-galerijskom okruženju, ali pritom odgovaraju određenoj utilitarnoj svrsi i proizvode osjetilno-misaone senzacije. Cijeli projekt je tim vrjedniji što iz godine u godinu potvrđuje prirodni totalitet fenomena mišljenja, koje tek prividno trpi podjele na kategorije empirijskog i racionalnog, intuitivnog i kritičkog, itd. Kao što je uloga umjetnosti prije romantičarskog larpurlartizma bila ispuniti jasno strukturiranu društvenu ulogu, tako su umjetnici i danas prisiljeni iznova otkriti njezine emancipatorske potencijale izvan apstraktnog i pomalo nejasnog prioriteta individualnog samoostvarenja. Mada to na prvi pogled znači da bi se umjetnici trebali prilagoditi zahtjevima suvremenog društva, da ne velim tržišta koje ga podosta određuje, poanta je upravo suprotna. Umjetnici bi trebali anticipirati progresivne socijalne promjene i subverzivno mišljenje, što se na festivalu Device_art događa uz pomoć sofisticirane tehnologije, a ne usprkos njoj. Imamo li na umu sve veću globalnu popularnost vaninstitucionalne i civilne tzv. “makers kulture” (u Hrvatskoj oličene u radu udruga poput Radione.org i FabLab.HR, na koje su programi [KONTEJNER]-a itekako utjecali), koja u biti predstavlja dobrodošlu gerilsku obnovu nekoć sustavne tehničke edukacije, jasno je da svjedočimo procesu daljnje demokratizacije tehnologije.
U nastavku teksta koncentrirat ću se na središnju izložbu festivala u podzemnom prostoru Galerije Klovićevi dvori i njezinoj okolici. Kustoski tim [KONTEJNER]-a u sastavu Ena Hodžić, Olga Majcen Linn i Tereza Teklić ovaj put je surađivao s kanadskim i slovenskim udrugama Eastern Bloc (kustosica Eliane Ellbogen), Video Pool (kustosica Melentie Pandilovski), PRAKSA (kustosica Sandra Sajovic), te s Galerijom Kapelica, kultnom ljubljanskom institucijom koja je zahvaljujući agilnosti umjetničkog ravnatelja Jurija Krpana i njegovog tima cijelu današnju scenu blisku [KONTEJNER]-u anticipirala još devedesetih godina. Kustosica petog po redu Device_arta za Galeriju Klovićevi dvori bila je Iva Sudec. Pored izložbe, održan je i niz predavanja, radionica i performansa (umjetnici Myriam Bleau, Natalija Petkova, Louis-Philippe Demers i Bill Vorn iz Kanade, te kolektiv Paradise Now iz Belgije) pod kupolama na Platou Gradec pokraj GKD-a, čime je ovaj vidikovac i povremeno kino na otvorenom na najbolji mogući način oživljen kao javni prostor. Nevelika opsegom ali bogata sadržajem, izložba je zainteresiranim posjetiteljima pružila i više nego dovoljno podražaja za čula i intelekt, a njezin je postav bio “u znaku emotivnih robota i (milo)zvučnih distorzija”, te “inspiriran kanadskom novomedijskom scenom, prepoznatljivom (…) po zvučnim skulpturama, performansima i interaktivnim instalacijama, te atraktivnom dizajnu”. Ipak, nisu radovi baš svih umjetnika bili posvećeni manipulaciji zvukom. Moglo bi se reći da im je svima prvenstveni zajednički nazivnik ovladavanje tehnologijom kao spoznajni proces u kojem medij, tj. alat doista jest i poruka.
Primjerice, mladi hrvatski umjetnik Predrag Pavić na izložbi je sudjelovao radom Studija pokreta (već predstavljenom na samostalnoj izložbi u Atelierima Žitnjak, te u konkurenciji natječajne izložbe T-HT nagrada@MSU.hr 2015), a riječ je o kompleksnoj instalaciji koja materijalizira autorov pothvat konstrukcije primitivnog dijaprojektora. Načinjena od šperploče, drveta, elektromotora, leća, lanca za bicikl i drugih dijelova i materijala, instalacija je rezultat potrebe da se niz dijapozitiva poveže u filmsko trajanje, što je naizgled apsurdno jer fotografije prikazuju umjetnika kako se njiše na konjskoj njihalici u dječjem parku. Međutim, upravo je apsurd izrazito bitan element ovog djela i Pavićevog rada općenito. Gotovo poput Camusovog Sizifa, i Pavićev mukotrpan i dugotrajan rad na instalaciji oslobađajuć je upravo zato što je lišen racionalne svrhe, koja se uvriježeno a bezrazložno veže uz korištenje tehnologije. Pavićev cilj nije samo projicirati film, već samostalno savladati tehnološke principe medija na posve analogni način, kako bi u sasvim plastičnom i opipljivom smislu uzeo stvar u svoje ruke. Izrada instalacije za njega je ontološka igra poistovjećivanja sa strojem koji uistinu postaje “device”, odnosno čovjekov produžetak. Vrlo su slični radovi, iako estetski možda dotjeraniji, tri naprave koje je izložio Kanađanin Andrew Milne, zajednički jednostavno nazvane Apparatus. I njihova je svrha stvaranje iluzije pokreta nizanjem dijapozitiva, pri čemu predmeti nalik modelima vanzemaljskih svemirskih brodova imaju kinetička svojstva izraženija nego Pavićeva sirova, iako fascinantna mašina. Sličnost je u tome što gledatelj nije toliko zadivljen sadržajem samog prikaza (također su u pitanju ljudske figure koje se kreću), koliko konstrukcijom Milneovih “aparata”, miljama udaljenih od sterilnih i predizajniranih “crnih kutija”, kakvi su inače komercijalni uređaji jednakih funkcija. Nesputani “uradi sam” duh ovih strojeva u nama budi ono odavno zatomljeno uzbuđenje pri susretu s nečim potpuno novim, kao da smo posjetili Tehnički muzej koji je odjednom oživio i postao istraživačka stanica.
Ipak, pored ovog optimističnog oduševljenja mogućnostima koje pružaju čak i najprimitivniji alati korišteni na konceptualno suvremen način, u radovima nekih umjetnika mogli su se pronaći i tmurniji tonovi. Na primjer, u spektakularnom performansu Inferno u režiji Billa Vorna i Louisa-Philippea Demersa, koji je održan u dva navrata 26. i 27. rujna, publika je dobila jedinstvenu priliku navući na se robotičke egzoskeletone koje su projektirali sami umjetnici (obojica imaju inženjersko iskustvo i zanimaju ih digitalne sprege svjetla, zvuka i (kontrole) pokreta). Prepustivši se vodstvu robota osjetljivih na zvuk, publika je sudjelovala u kolektivnoj kibernetičko-koreografskoj izvedbi koja je na metaforičkoj razini pripovijedala arhetipsku priču o raju i paklu, dok je doslovno nudila sasvim osobito tjelesno iskustvo. Premda je robotička kontrola pokreta kod publike budila ugodne, a ne uznemirujuće osjećaje (od čega umjetnici gotovo zaziru, istaknuvši u intervjuu objavljenom u sklopu Device_art temata u Zarezu br. 417 da im ne bi bilo mrsko kad bi performans bio barem malo bolan), svejedno je riječ o manipulaciji. Pitanje glasi: je li takva manipulacija opravdana dokle god je (nekome) ugodna? Naravno, umjetnici ne žele davati konačne odgovore, ali potiču na promišljanje svih implikacija fenomena robotike, koji neizbježno uključuje i etičke komponente.
Prikladno bi stoga bilo izdvojiti još jedan rad, ekstravagantni akvarij Aurelia 1+Hz / Proto viva generator slovenske umjetnice Robertine Šebjanič, u kojem je udomila nekoliko malih morskih meduza. Beskonačno zanimljive samom svojom pojavom, meduze su se našle u ovom radu jer su baza genetskog materijala nepromijenjenog milijunima godina, što je umjetnica iskoristila kao simbol težnje za besmrtnošću (njezin koncept vjerojatno bi se svidio Richardu Dawkinsu, koji oduvijek ikonoklastički radosno ističe dugovječnost nizova gena naspram ljudskih, biljnih i životinjskih tijela koja ih tek privremeno udomljuju). Poanta je utjelovljena u silikonskom tkivu nalik ljudskom srcu koje “diše” u drugom akvariju u ritmu podražaja koje meduze prenose plivajući. Razmišljajući o ovom zavodljivom uređaju, nisam mogao ne pomisliti na film Bicentennial Man (“Mojih dvjesto godina”, 1999.) režisera Chrisa Columbusa, snimljen prema priči velikog Isaaca Asimova. U futurističkom društvu, pokojni Robin Williams glumi androida čiji je cilj postati čovjek, i biološki i socijalno, što za njega znači moći umrijeti – biti smrtan. Sjena meduze nadvija se nad promatrača, pitajući nas jesmo li i mi roboti kojima upravljaju geni čiji je jedini cilj preživjeti, bez obzira na nas. Ne bi nas stoga trebalo nimalo iznenaditi što čovjek oduvijek njeguje težnju da se širi prekoračujući svoje fizičke granice, a to se na izložbi Device_art iskazuje u zaista mnogo intrigantnih varijacija.
Umjetnost koja postavlja ovakva pitanja istinski je fundamentalan fenomen koji smo prizvali na početku teksta, nužno subverzivan u svojoj biti. Nudeći doista širok raspon promišljanja područja robotike, kibernetike i računalnih znanosti općenito u kontekstu umjetničkog rada, [KONTEJNER] je ponovno organizirao događanje koje nije trebalo propustiti. Zajedno s nažalost posljednjim festivalom Gričevanje i Space festivalom u Kuli Lotrščak, Device_art je u sklopu novopokrenutog zbivanja Na Gornjem gradu krajem rujna uspio udahnuti tom prostoru sasvim nove, itekako pozitivne i potrebne vibracije. Tu je i kontinuirani umjetnički site-specific projekt Mjestimice svjetlo, u kojem sudjeluje i Tereza Teklić, jedna od [KONTEJNER]-ovih kustosica, mijenjajući postupno sa suradnicom Katarinom Zlatec i drugima sliku stare jezgre Zagreba. Ako to znači da Gornji grad postaje muzej progresivne vrste, živ i živahan, treba mu poželjeti još mnogo [KONTEJNER]-a.
ObjavljenoObjavljeno
