Tema Trijenalni Device_art, festival umjetnosti, robotike i novih tehnologija, uz Ekstravagantna tijela i Touch Me festival, čini programsku trobojnicu koja se vijori nad već dvanaestogodišnjim djelovanjem udruge Kontejner. Ove godine održava se od 23. studenoga pa sve do 19. prosinca u Zagrebu, s centralnom izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti. Velika je novost da će Device_art sa čak šest radova domaćih novomedijskih umjetnika, predstavljenih i produciranih prethodnih godina, gostovati u Splitu te time, nadajmo se, i južniju publiku pokušati inficirati umjetnošću naprava i za naprave.
Stara je pak, ali i dalje jednako važna vijest da se timu Kontejnerica pridružila i Davorka Begović, nekadašnja voditeljica glazbenog programa u sklopu Kulture SC-a u Zagrebu. Bez obzira na širinu profesionalne biografije, koja se proteže od novomedijske umjetnosti i plesa pa sve do filma, Begović je ipak prvenstveno muzikologinja. Učila je i sazrijevala pod paskom najvažnije ličnosti novoglazbene muzikologije u Hrvata, dr. sc. Nikše Glige, koji ne samo da je kao legendarni profesor generacijama studenata zagrebačke Muzičke akademije odredio i oblikovao znanstvenu, teorijsku i kritičarsku praksu bavljenja Novom glazbom i srodnim umjetnostima već je – i eto još jedne usporedbe s Begović – bio utjecajan na polju organizacije programa Nove glazbe 70-ih i 80-ih godina u okviru legendarnog Muzičkog salona SC-a, a kasnije i Muzičkog biennala Zagreb. Upravo je Gligo bio taj koji se u kontekstu svojega vremena progresivno, funkcionalno, ali donekle skromno bavio i umjetnošću zvuka u srazu s tadašnjim novim tehnologijama (prije svega mehaničkih strojeva ili bioarta) te pretežito u odnosu sa srodnim medijima, poput eksperimentalnog filma i videa. U toj u međuvremenu zapostavljenoj tradiciji “od Glige do danas” djeluje Davorka Begović, a njezin eros i nastojanje da nadoknadi rupe u ovdašnjoj recepciji takvih praksi jasno se reflektiraju i u programu trenutnog festivala Device_art.
Od otprilike dvadesetak radova koja su predstavljeni ovogodišnjim festivalom, barem se polovica na neki način bavi zvukom. Opsežno injektiranje zvučnih novomedijskih radova u standardni repertoar Device_arta u katalogu festivala objašnjeno je u tom smjeru rastućim trendovima. No, u širokom spektru žanrovsko-poetičkih i raznovrsnih medijskih pristupa, najupečatljiviji radovi – donekle i zbog specifičnog pozicioniranja van postava centralne izložbe – upravo su bili, kako je i sama Begović u diskurzivnom dijelu programa istaknula, radovi lektirnih propozicija. Tako je i sam festival otvorio izvedbom zvučno-plesnog performansa Audio balerine američko-francuskog umjetnika Benoîta Maubreya, koji je krčio svoje umjetničke puteve berlinskom punk scenom u isto vrijeme kada je Gligo krajem 70-ih već “ozvučio” zagrebačke (pa i novozagrebačke) ulice, poveo Cagea na gljivarenje ili radio s najvećim impro-umjetnicima toga vremena. Svoje prve ozvučene odjevne predmete Maubrey počinje stvarati i u umjetničke svrhe koristiti već u ranim 80-ima, da bi njihovu idealnu formu iznašao upravo u baletnoj suknjici i ostalim derivatima (često i tradicionalnih) odjevnih predmeta žena-izvođačica. Suknjicu umjetnik modificira i nadograđuje samplerima, zvučnicima i mikrofonima kojima same balerine “upravljaju” kako klasičnim pritiskom na gumb, tako i vlastitim pokretima ili prijemnicima svjetlosnih frekvencija.
U Zagrebu se moglo vidjeti dvije izvedbe Audio balerina kojima se pridružio “analogni audio-saksofonist” Mak Murtić. Maubrey je svoje zvučne skulpture i (odjevne) predmete predstavio i u iscrpnoj, ali ležernoj prezentaciji. Međutim, tek pri samoj izvedbi Audio balerina postaje evidentno da naglasak nikad nije na ozvučenom predmetu – baletnoj suknjici – već na njegovoj funkcionalnosti s obzirom na utjecaj koji vrši na okolinu, u koju spada i sam izvođač. Stoga se umjetnička forma ovih zvučno-plesnih performansa gradi upravo kroz stvaranje i popuštanje napetosti te vezane međuigre, kroz premještanje težišta kontrole i moći između stroja i izvođačice. Ponekad se stoga sugerira da balerina i stroj postaju jedno – što se i u izvedbi naglašava podosta konvencionalnim koreografskim elementom “mehaničke lutke”, a ponekad pak djevojke preuzimaju kontrolu te u odnosu s trećim – svjetlosnim modulatorima ili saksofonskim zvukom – podređuju i taj novi element, ali i zvučnu napravu koju same nose.
Na programu Device_arta našao se i rad pionirke eksperimentalne i novomedijske zvučne umjetničke prakse Christine Kubisch. Umjetnica je već 70-ih uočila zvučnost i prepoznala svojevrsnu umjetničku vrijednost elektromagnetskih polja, prisutnih posvuda u našoj okolini, koje možemo čuti pomoći posebno dizajniranih indukcijskih slušalica. Za Zagreb je osmislila Električnu šetnju Zagreb 2021., jednu u nizu šetnji koje je za brojne svjetske gradove počela kreirati 2003. godine. Kubisch nas vodi susjedstvom MSU-a, rutom osluškivanja “predkompiniranih” šumova kablova tramvajske stanice, čipova bankomata, sigurnosnih vrata i prolaza, ekrana, liftova shopping centra, povremenih momenata tišine, rampi i električnih stupova. Kubisch svojim Električnim šetnjama ozvučuje i osvješćuje prije svega zvučnu zagađenost, ali ujedno, kao i pri svakom sound walku, izaziva temeljnu promjenu u percepciji, u promjenama u našim osjetilnim senzorima te u krajnjoj interpretaciji doživljenih zvukova okoline. Ovaj gotovo pa ekscesni prolaz Christine Kubisch kroz Zagreb bio bi značajniji da se ovaj naručeni rad uspio i zadržati u Zagrebu (predlažemo kao dar festivala novom stalnom postavu MSU-a) jer bilo bi itekako vrijedno imati mogućnost prošetati istom rutom za godinu, dvije ili deset te uhom registrirati sve promjene u našoj neposrednoj okolini, ali i u njihovom umjetničko-doživljajnom otisku.
Nažalost, pandemijska ograničenja i nesigurni životni uvjeti, negativno konkretizirani u otkazanim dolascima u Zagreb, napravili su najveću štetu planiranom diskurzivnom dijelu programa naslovljenom The Art of Sonic Devices. Ponajprije, u Zagreb nije stigla upravo Kubisch, čime je izgubljena i najveća vrijednost koju je mogla dati Device_art festivalu – vrijednost živog, direktnog svjedočenja vlastite umjetnosti. Svoj dolazak u Zagreb otkazali su i programski suradnici ovogodišnjeg festivala, kustoski tim Centra za umjetnost i medije Karlsruhe ZKM. Stoga su planirani razgovori zavodljivih naslova Studies on Sound and Listening te Musicality of Robots and Sound Devices, u kojima, su uz moderatorice-kustosice Terezu Teklić i Begović, trebali sudjelovati umjetnici i jedan od “neprisutnih” kustoskih suradnika, transformirani u samo još jedan razgovor s “prisutnim” umjetnicima. Alex Brajković, Kerstin Ergenzinger, Darsha Hewitt i Branimir Štivić dobili su priliku kontekstualizirati vlastite radove, dati temeljna pojašnjenja vlastitih poticaja ili pak neke skrivene odluke koje su dovele do određenih umjetničkih rješenja, što je uvijek dobrodošla oprema i informacija posjetitelju izložbe. Međutim, u takvom se formatu nije mogao razviti suštinski potreban diskurs o – kako sami naslovi najavljenih razgovora podcrtavaju – odnosu zvuka i slušanja ili pak o (potencijalnoj) glazbenosti strojeva, robota i naprava.
O tome smo mogli tek intimno kontemplirati u dijalogu sa samom izložbom na kojoj su se, uz već spomenute radove, našle i zvučne instalacije suradničkih dvojaca Anthee Caddy i Miodraga Gladovića te Yannicka Hofmanna i Johannesa Jensena. Prvi su svoj rad kompliciranog i kodiranog naziva 6C6F6E67207468726F77, koji se bavi (zvučnim) energijama i rezonantnim kutijama, već predstavili u sklopu Kontejnerovog zvučnog programa Touch Me festivala u listopadu 2020., dok su drugi predstavili poprilično anakroni rad Skladanje na kotačima, koji tematizira eko-ulaganje vlastite energije (u ovom slučaju, putem mehanizma bicikla) za dobivanja zvuka. Posebno pak vrijedi pohvaliti napor mladog umjetnika Branimira Štivića koji je, potaknut vlastitom fascinacijom zrakom i disanjem, osmislio i producirao poprilično komplicirani rad Mijeh, svojevrsni (kako ga katalog izložbe određuje) “modularno-zračni sustav”, koji također posjeduje eksperimentalni kao instrument, što će biti prezentirano i posljednjeg dana festivala, 19. prosinca u MSU-u.
Možda je najdojmljiviji rad izložbe poetična zvučna instalacija High Fidelity smetlište II: protoplastični zapis kanadsko-njemačke umjetnice Darshe Hewitt. Ovaj rad u središte postavlja starinsku gramofonsku ploču od šelaka te iz tog jednostavnog predmeta izvlači raznovrsne problemske, idejne, tehnološke i semantičke slojeve sadržane u njemu. Pred promatrača se postavlja cijela lepeza mogućih pravaca interpretacije, od arheološkog poniranja u povijest skladištenja, prenošenja i posjedovanja glazbe, preko augmentacije zvučnih manifestacija gramofonske ploče usporavanjem njezine standardne vrtnje pa sve do komentara danas ponovno trendi kulture vinilnih ploča, kao i eko-potencijala šelaka kao organskog materijala koji se dobiva izlučivanjem ženke štitaste biljne uši.
Jedini koncertni program ovogodišnjeg festivala Device_art izvedba je umjetnika Moritza Simona Geista u prostoru Pogona Jedinstvo. Na gotovo jednosatnom programu izvedene su vrlo zgodne autorske kompozicije minimalističkog prizvuka, a zanimljivost ovog koncerta naslanja se prije svega na efektnu zvučno-svjetlosnu skulpturalnu instalaciju. Ovaj centralni objekt koncerta složen od izvora svjetla i dijelova vibrafonskih pločica te još ponekog sitnijeg udaraljkaškog instrumenta koje “sviraju” mali robotički pokretači, manipuliran je direktno od strane samog umjetnika (naravno, kompjuterskim algoritmima). Stoga su roboti tek okidači, svojevrsne trzalice, batići ili palice, odnosno dijelovi složenog mehanizma – instrumenta. Bez obzira na jednostavnost ideje, zvučni, ali i performativni rezultat u cjelini je izrazito zanimljiv te u sebi nosi potencijal i kao instrument koji bi mogao biti interesantan i nekim drugim umjetnicima.
Iako zvučni radovi predstavljeni na ovogodišnjem Device_artu nisu jednake ni idejno-konceptualne ni produkcijsko-izvedbene kvalitete, oni se jasno ističu kao izuzetna cjelina unutar ovogodišnjeg izdanja festivala. Ono što smo zbog specifičnog fokusa propustili u ovom tekstu jest sagledati ih u kontekstu cijele izložbe, koliko god se nama pristranim promatračima činilo da tog “ostatka” nema mnogo. Ipak, u kontekstu glazbene umjetnosti i prateće joj muzikologije, ali i produkcijske scene Nove glazbe i srodnih joj zvučnih umjetnosti, ovo je prijelomni događaj za domaću kulturnu sredinu.
ObjavljenoObjavljeno
