Tekst Prije nekoliko godina otkrio sam spotove Metal Gurua. S Massimom kao frontmenom, ovaj sastav uspijeva sintisajzere i plesne ritmove suzdržati mračnom ozbiljnošću. Devedesete, u percepciji moje generacije, obilježavaju cro dance, energične pjevačice i njihovi moćni producenti koji su stvarali vrhunski trash, bez kojeg do danas ne prolazi ni jedan tulum. Kasnije saznajem da su se pored te savršene hetero simetrije, članovi grupe vezali lancima u nekakvim špiljama i rudnicima u Istri i otkrivam da je Metal Guru samo jedan od projekata Labin Art Expressa (LAE). Radi se o nezavisnoj underground organizaciji koja umjetnički i aktivistički djeluje od 1991. godine i koja između ostalog, organizira međunarodnu i multilokacijsku izložbu suvremene umjetnosti Bijenale industrijske umjetnost (koje je ove godine otvoreno od 24. listopada do 30. studenog).
Podzemnost, shvaćena doslovno i figurativno, osnovni je pojam za LAE. Inspirirajući se labinskim rudarima koji su 1921. godine izborili kratkotrajnu autonomiju od fašista pod geslom “kova je naša“ (jama je naša), LAE preuzima rudarsku ikonografiju i koristi simbol s dva ukrštena čekića. U labinskoj Lamparni, koja je nekada služila kao prostor za punjenje i pohranjivanje lampi rudara, osnivaju istoimeni kulturni centar, a kao krunski projekt LAE planira obnavljanje političke autonomije Labinske republike osnivanjem podzemnog grada u prostorima nekadašnjeg rudnika.
S druge strane, LAE preuzima strategije underground umjetnosti. Danas se taj pojam koristi za raznolike pojave u kulturi, no on je nastao da opiše umjetnost koja koristi masovne medije za izražavanje kulture i načina života marginalnih skupina. Iako se obračunava s ekskluzivnošću visoke umjetnosti, underground stvara drugi tip nedostupnosti koji je više mračan nego blistav, ona se ne odvija na mjestima u koja ne smiješ nego u onima u koja se ne bi usudio ući. Kada sam dobio poziv da posjetim otvorenje i pišem o Bijenalu industrijske umjetnosti imao sam dojam da napokon imam priliku zakopati malo dublje u kompleks LAE-a. Iako je riječ o velikoj međunarodnoj izložbi, tematiziranjem lokalnog industrijskog nasljeđa ipak održava atmosferu podzemnosti.
Za koncepciju ovogodišnjeg 5. izdanja Bijenala izabrani su španjolski kustos Bani Brusadin i talijanska kustosica Giulia Colletti. Colletti istražuje utjecaj rudarenja i drugih ekstrakcijskih praksi na okoliš, a Brusadin se bavi umjetničkim predstavljanjem bioloških, kulturnih i informacijskih mreža kojima pripadamo. Odvijajući se na nekoliko lokacija u Puli, Vodnjanu, Raši i Labinu, i pod naslovom Ogroman automat, ovogodišnje bijenale ispituje neopipljive hiperstrukture koje provode sveopću automatizaciju i ekstrakciju materijala, pažnje i inteligencije. Radi se o materijalnim i kulturnim silama koje usmjeravaju živa bića i prirodne resurse. Ako polazimo od labinskog rudnika i širimo njegov pojam tako da on obuhvaća sve radnike koji su u njemu radili, ugljen koji su vadili iz zemlje i arhitekturu koja je taj proces podržavala, onda zamišljamo ogroman automat.
Prvi dio otvorenja održan je u podne na Malom rimskom kazalištu u Puli, a službeno otvorenje održano je u osam u Labinu. Nakon prvog otvorenja, u Arheološkom muzeju Istre Dragan Živadinov predstavio je kroz vodstvo instalaciju Postgravity Art::Noordung, 1995-2045 – muzejski postav dugogodišnjeg kazališnog projekta koji provodi u suradnji s Dunjom Zupančić. Riječ je o predstavi koja je praizvedena 1995. godine, a reprizira se svaki deset godina s planom da njena posljednja izvedba 2045. godine bude održana u geostacionarnom satelitu izvedenom prema zamislima slovenskog inženjera i vizionara rođenog u Puli, Hermana Potočnika Noordunga. Projekt se razvija u sklopu Kulturnog centra europske svemirske tehnologije koji su Živadinov, Zupančić i Miha Turšič osnovali 2006. godine u Vitanju, a radi se o jedinoj svemirskoj organizaciji posvećenoj kulturizaciji svemira.
U sklopu instalacije izloženi su umboti (umjetnik + robot) koji imaju mogućnost zamijeniti glumce_ice koji_e ne dožive kraj pedesetogodišnjeg projekta. Važan dio instalacije su monitori na kojima se sve pojedinosti o projektu mogu pročitati, no oni nažalost nisu radili za vrijeme informansa. Ta situacija nije pokolebala Živadinova jer je on kao trenirani kozmonaut uvijek spreman na grešku – postgravitacijska umjetnost je sistemska, a svaki sistem pretpostavlja grešku i tako je video projekcija substituirana opsežnim katalogom.
Nakon Arheološkog muzeja nije bilo organiziranog vodstva. Držao sam se ljudi koje poznajem iz Zagreba dok smo pokušavali uhvatiti što više od bogatog programa u Puli. Naše lutanje nije dalo korisne rezultate dok nismo pronašli susretljivog Banija Brusadina koji nas je proveo kroz izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti Istre koja tematizira globalne tehnološke fenomene. Instalaciju 1 Star Review Tour potpisuje !Mediengruppe Bitnik u suradnji sa Selenom Savić i Gordanom Savičićem, a ona se sastoji od udobnih masažnih stolica u koje se posjetitelji_ce smještaju i gledaju video vodstva po probranim, od korisnika_ca najlošije ocijenjenim lokacijama u gradu. Ovaj duhoviti rad naglašava koliko je zadovoljenje naših svakodnevnih ekonomskih potreba oblikovano informacijskim hiperstrukturama koje nas okružuju.
Stari tvrdi disk velik poput kofera, mehaničko računalo i primjerak časopisa 2600: The Hacker Quarterly, posuđeni iz Povijesnog i pomorskog muzeja, dio su postava instalacije Izračunavanje carstava Kate Crawford i Vladana Jolera u MSUI, čiji se glavni dio sastoji od dva 12 metara duga panoa na kojima je dijagramima prikazan dugogodišnji projekt mapiranja tehnološkog i socijalnog razvoja od 1500. godine do danas. Ova vizualizacija sastoji se od četiri cjeline naslovljene komunikacija, kalkulacija, klasifikacija i kontrola, u kojima su izumi razvrstani prema predmetu kojim pokušavaju zagospodariti. Tako se u istome stupcu nalaze rudnici u Boliviji na kojima se Španjolska bogatila u 16. stoljeću i današnji korporativni monopoli nad rijetkim mineralima.
Siguran sam da će svatko na ovoj mapi pronaći područja koja su mu nepoznata, a s obzirom na to da je projekt dostupan online doista je moguće udubiti se u njegovo proučavanje. Iako je precizan i pedantan, ovaj rad ipak djeluje nestabilno. Njegov je cilj opisivanje strukture imperija, shvaćenog kao entiteta nadnacionalne suverenosti koji kroz nadzor kapilarno djeluje na podređene. No, nije jasno ima li ovakva klasifikacija, koja je sama po sebi čin gospodarenja nad informacijama, za cilj neutralno reproducirati imperijalistički postupak ili ga zamijeniti nekim još neutemeljenim autoritetom.
Nestor Siré naizgled nudi pogled iz kojeg su vidljive pukotine u ovoj tehnološkoj hegemoniji. Na rodnoj mu Kubi 2001. godine uspostavljen je SNET (Street Internet), mreža koju su održavali stanovnici postavljanjem brojnih odašiljača na krovove kuća i zgrada. SNET je službeno bio ilegalan, ali prije njegovog gašenja 2019. godine nije bilo pokušaja da ga se ukine. Smještena na Havani ona je bila kanal za dijeljenje piratskog sadržaja i preduvjet za stvaranje lokalne gejmerske zajednice.
PC Gamer, jedan od radova u seriji skulptura CubaCreativa, računalni je sustav čije je kućište automobilska guma, a napaja se automobilskim akumulatorom i solarnim panelima. Drugi je uređaj sastavljen od kartonskih kutija koje obično služe za pakiranje, a s prednje strane se nalazi ekran čije tekuće središte podržavaju samo tanki polarizirajući filtri – rezultat je prozirni monitor kroz koji se vidi unutrašnjost računala dok reproducira igricu. Siréovi radovi nisu poziv na djelovanje koliko ukazivanje na to da kreativnost oblikuje tehnologiju u njenim rubnim područjima.
Ubrzo je došlo vrijeme da se ukrcamo u kombi koji je posjetitelje_ice vozio prema idućoj lokaciji. Stali smo ispred Arene, vidio sam oko sebe ljude koje sam već ranije primijetio u prolazu. S obzirom na to da smo informacije dobivali iz različitih izvora i često nisu bile usklađene, razveselili smo se kada smo u dogovoreno vrijeme krenuli prema Vodnjanu, imao sam osjećaj da napredujemo.
U Vodnjanskoj Apoteci predstavljen je rad Data Storage of a True Spectrum Marine Xenofontos. Mali motorizirani predmeti popločeni krhotinama kompaktnih diskova, koji se vrte obasjavajući zidove spektralnom refleksijom vanjskog svjetla. Rezultat je meditacija o vizualnoj vrijednosti tehnologije koja više nije funkcionalna, a nježna poetika ovog rada uspješno komunicira s prostorom u kojem se još uvijek nalaze ormarići nekadašnje ljekarne popločeni brojnim zrcalima.
Prema Raši smo krenuli nakon kasnog ručka u Barbanu, a naša skupina koja se sastojala od umjetnika_ca i članova_ica slovenske organizacije Aksioma, jednog od partnera Bijenala, polako mi je postajala društvo. Dezorijentiranost koju smo osjećali kada smo kretali iz Pule, dok nismo znali kakav nas program još iščekuje zamjenjivala je opuštenost i osjećaj da smo na pravom putu. Dok smo se spuštali serpentinama u Rašku dragu, s naše lijeve strane pozdravljao nas je veliki natpis “TITO” – ulazili smo u prostor obavijen jednom drugačijom mitologijom.
Dok je antika Pule i srednjovjekovlje Barbana obilježeno arhitekturom, freskama i sličnim artefaktima te posredovano čvrstom i uknjiženom pričom, ono što obilježava prostor Raše puno je novije. Tvornica Prvomajska još je 80-ih godina zapošljavala tisuće radnika_ca i proizvodila vrhunske strojeve koji su bili jedan od glavnih izvoznih proizvoda s ovih prostora, a sjećanje na te uspjehe još je živo među stanovnicima Labinštine. To vrijeme još nije mitologizirano nego je živo u sjećanjima baka i djedova, njihovim pričama o radišnosti i optimizmu.
Stara Direkcija rudnika u Raši je prostor koji inače nije u upotrebi, a današnji izgled svjedoči i o nekadašnjoj industrijskoj namjeni i recentnoj zanemarenosti. Takvom se stanju kustosi nisu opirali. Pored ulaza u zgradu nalazi se košara puna ključeva, a u podrumu hrpa materijala među kojima su informativni letci o CNC strojevima po kojima je Prvomajska bila poznata. Trošno stanje zgrade i slaba osvijetljenost nalažu pažljivo kretanje kroz nju pri čemu se osjetila izoštravaju.
Atom Elegy vizualne umjetnice Hebe Y. Amin sastoji se od stola prekrivenog pijeskom na kojem stoje figurice u uniformama koje su usmjerene prema lightboxu na zidu. Fotografija na zidu prikazuje ono što se nalazi na stolu, no zbog toga što se na njoj gubi osjećaj dimenzije imamo dojam da gledamo ljude u pustinji. Polazeći od istraživanja francuskih nuklearnih eksperimenata u Alžiru, Amin stvara upečatljiv prizor beživotnog, obrisanog prostora.
U istoj velikoj dvorani nalazi se instalacija Antinode19182028 Žive Božičnik Rebec, koja sadrži skicu postindustrijskog pejzaža na kojoj se zemlja miješa sa zgurom i sličnim otpadom i stvara odnos koji ne odgovara ljudskom poimanju ravnoteže. Drugi predstavljeni rad ove slovenske umjetnice je STRATA 9.073 koji se sastoji od tri goleme zahrđale željezne rešetke. Nazubljene rane od nagrizanja na ovim predmetima svjedoče o nasilju nad materijalom koje plaši svojom snagom i dimenzijama.
Osim ovih monumentalnih radova, u Direkciji rudnika nalaze se i dva komorna djela. U maloj prostoriji kamera je usmjerena na stolac s kojega se gleda video Terror Element Anne Engelhardt i Marka Cinkevicha koji prikazuje forenzičku istragu nakon bombaških napada u Rusiji 1999. godine. Film tematizira fragilnost ove istrage čiji su rezultati služili stvaranju državnog narativa koji je opravdavao ruski napad na Čečeniju. Ulazeći u mračni zahod na katu možemo čuti dio romana Half Life Sophie Cundale čija se protagonistica zaljubljuje u radioaktivni otpad. Ovu narativnu razinu nisam uhvatio, no dok sam prolazio i tražio male srebrne predmete smještene u prostoru slušao sam o eksplozijama koje su rastrgale lutke za vrijeme eksperimenata. I to je bilo sasvim dovoljno za stvaranje dojma jer je glas glumice koja je čitala tekst prekrio ostale zvukove u zgradi i nakratko sam se uplašio da ostajem sam.
Intuicija s kojom su kustosi pristupili prostoru Stare direkcije naglasila je najuvjerljivije elemente izabranih radova. Oni su zastrašujući ne zato što zamišljaju sablasti nego zato što čine vidljivima nemani koje doista postoje. Vojne i tehnološke sile koje ovi radovi prizivaju vidljive su tek na svojim rubovima, ostavljajući tragove u materijalu i rane u ljudskim životima. Poput raške industrijske infrastrukture koja kroz svoje ljušture upozorava na to da se hiperstrukture koje sveprisutnim nitima moći podržavaju naše živote svakog trena mogu transformirati ili nestati.
Pored Lamparne u Labinu nalazi se nedavno obnovljeni toranj iz kojeg se nekada pokretalo dizalo koje je spuštalo rudare u jamu. Ispod tog monumentalnog Šohta, Bijenale je službeno otvorio Dean Zahtila u crnom jednodijelnom odijelu u kojem bi mogao proći kao zapovjednik svemirskog broda. Zatim je pozornicu preuzeo francuski umjetnik Fraction čiji performans spaja glazbu i bljeskoviti video na velikom LED ekranu, a s glazbenom selekcijom je nastavio DJ final form (Matej Mihevc). Sasvim u skladu sa svojim nazivom, ovo izdanje Bijenala industrijske umjetnosti doista je ogromno po svojim ambicijama, širokim razmjerima međunarodne suradnje i tematskom obuhvatu aktualnih globalnih fenomena.
No, nisam siguran koliko mu te dimenzije pomažu u ostvarivanju svojih ciljeva. Za vrijeme razgleda nisam uspio vidjeti veliki dio najavljenih radova čak i u privilegiranoj poziciji kritičara. Zbog nedostatka strukture publika ostaje izgubljena, a radovi mnogih umjetnika_ca nevidljivi. Do finalnog okupljanja u Labinu imao sam dojam da se sva komunikacija i svaki susret odvijaju usprkos samoj manifestaciji, a ne zbog nje. Nadam se da će tokom svojeg trajanja Bijenale postati rahlije i propusnije za ljude s kojima dijeli prostor i vrijeme.
Kako bi se to postiglo vjerujem da treba odgovoriti na pitanje koje se nameće iz samoga koncept ove manifestacije: na koji način možemo djelovati u odnosu na hiperstrukture kojima pripadamo? Jasno je da je ova manifestacija rezultat ekonomskih i birokratskih struktura koje su ogromne i mašinski jezive, ali to zapravo nije ni bitno ako one pripadaju ljudima koji ih čine. Sjetimo se starih rudara – kova je naša.
ObjavljenoObjavljeno
