Potvrditi ono što svi znamo

Moje, tvoje, naše 2016.

Piše: Bernard Koludrović

Već smo tri sata sjedili u razmjerno zagušljivoj dvorani Filodrammatice kada je Tomislav Medak sve rasprave i ideje sveo na jednu toliko jednostavnu rečenicu: “Making obvious the common knowledge!”. Revno sam u svoj notes zapisao njegovu izjavu i shvatio kako mi je upravo dao sadržajni lijevak osvrta na jedanaesto izdanje festivala Moje, tvoje, naše. Riječka ekipa iz Drugog mora složila je zavidan program koji se sadržajno nastavlja na prošlogodišnje izdanje, a objedinili su ga pod temom Nadzor. Festival je dio njihovog dvogodišnjeg projekta Masters & Servers, kojeg realiziraju u suradnji s ljubljanskom Aksiomom i organizacijama Link Art Center, AND te d-i-n-a.

Trodnevni set događanja trajao je od 7. do 9. travnja u riječkoj Filodrammatici, Malom salonu te Omladinskom kulturnom centru Palach i prirodan je nastavak prošlogodišnjeg izdanja, ali i niza predavanja i izložbi koje su u međuvremenu organizirali. Kulminacija tih aktivnosti bile su izložba i rasprave koje prikazuju i propituju oblike nadzora s kojima smo kao objekti i subjekti svakodnevno suočeni. No, predstavljeni izlošci i rasprave otišle su, barem jednim dijelom, i korak dalje od plošnog predstavljanja problema – ponudile su i koordinate nekih rješenja. Kao što organizatori upućuju u zaključnoj rečenici programskog uvodnika – poanta je “vrlo jednostavno pitanje u kompleksnoj arhitekturi nadzora – kako zamračiti sobu?”.

Za početak pogledajmo dio empirijskog materijala. Prema službenim podacima, Facebook je u prosincu prošle godine imao 1,59 milijardi korisnika na mjesečnoj osnovi. Statistike UN-ove agencije Međunarodna telekomunikacijska unija (ITU) pokazuju da je u 2015. godini 3,2 milijarde svjetske populacije imalo pristup internetu. Uzmimo u obzir kako je izgledno da su se brojke povećale do danas, ali je omjer ostao manje više sličan – gotovo pola svjetske populacije koja ima pristup internetu koristi društvenu mrežu Facebook. Dodajmo ovom zaključku i realnu činjenicu kako je pristup internetu koji mjeri ITU vrlo širok pojam i nije pokazatelj ukupnog broja stalnog, stabilnog i neograničenog pristupa. Prilično je jednostavno zaključiti kako je Facebook osigurao nevjerojatan udio na tržištu. Dodajmo i kako je prilično jednostavno zaključiti kako je taj “udio na tržištu” uvelike pristao na panoptički nadzor.

Binney, Drake, Manning i Snowden samo su dio zviždača koji su prokazali metode kojima obavještajni sektor nadzire našu komunikaciju. Javno je poznato kako je američka NSA 2013. sagradila Centar za prikupljanje podataka (Utah Data Center), s obradivom memorijom od jednog jotabajta (1000⁸ bajta) i brzinom analize (podatke šalju u centar u Oak Ridgeu) od 17,59 petaflopa (1015 operacija u sekundi; namjera im je dosegnuti više od 1018 do 2018.). Čak i ako nadzor i dekripciju rade po principu brute force i bez analitičkog unosa, s ovakvim tehničkim specifikacijama američke vlasti približavaju se svojem idealu – praćenju građana u stvarnom vremenu. Unatoč ovim informacijama i svim podacima i nepravilnostima koje su nam predstavili navedeni, ali i mnogi drugi zviždači, mi i dalje koristimo društvene mreže. Unatoč javnom razotkrivanju dometa sigurnosno-obavještajnog narušavanja privatnosti nije došlo do šire javne pobune niti masovnijeg korištenja on-line alata koji pospješuju zaštitu privatnosti. Štoviše, svojevoljno sve više i više ostavljamo tragove osobnih informacija na korištenje zloglasnom nadzorniku – pola umrežene populacije spremno je razotkriti se na Facebooku. Pola umrežene populacije spremno je oprimjeriti Benthamov koncept zatvora u kojem se privatnost gubi, a informacija uvijek ostaje.

Izložba kojom je otvoren festival – Crna komora – predstavlja radove/instalacije niza autora kojima problematiziraju suvremene tehnologije nadzora građana i potrošača, ali i predstavljaju umjetničku refleksiju o mogućim subverzivnim praksama. Kolektivni rad Eve i Franca Mattesa te Banija Brusadina, koji su kustosi izložbe, predstavlja arheološki presjek “mnogostruke poveznice između poststudijske umjetnosti i nezavisnih istraživanja, aktivističkog obrnutog inženjerstva i novih oblika političkog aktivizma u dobu mreža”. Predstavljeni su radovi vrlo šarolikog spektra autorica i autora: Jill Magid, Holly Herndon i kolektiva Metahaven, Jamesa Bridlea, Emilie Brout i Maxime Marion, Evana Rotha, Ai Weiweija i Jacoba Appelbauma, Laure Poitras, Simona Dennyja te Zacha Blasa. Iako je izložba postavljena u Malom salonu, nemoguće je osvrnuti se na cjelokupnost izložaka jer se radi o prilično različitim tehnikama, idejama i umjetničkim porukama. Ono što sam primijetio kao zajednički nazivnik je “pogled odozdo” ili “male prakse malih ljudi”.

Prije svega bih istaknuo rad Ai Weiweija i Jacoba Appelbauma koji graniči između umjetničke refleksije i efikasne subverzivne prakse. Priča Ai Weiweija, vjerujem, poznata je i široj populaciji – kineski umjetnik, suradnik na projektu izgradnje stadiona Ptičje gnijezdo za pekinške Olimpijske igre, zbog svojih je stavova i otkrivanja državne korupcije 2011. zatvoren pod lažnim optužbama za gospodarski kriminal. Ai Weiwei je predstavnik onih kojima je disidentstvo nametnuto jer su njihovi dobronamjerni stavovi proklamirani kao izdajništvo. S druge strane, Jacob Appelbaum, od sukreatora Tor projekta, pretraživača koji zalazi u duboku Mrežu i koji omogućuje maskiranje IP adrese stvaranjem nasumične mreže proxy čvorišta, postao je javno prepoznatljiv kao neformalni glasnogovornik WikiLeaksa i Snowdenovog razotkrivanja. 

Dvojac je to koji se savršeno nadopunjuje – Ai je umjetnik i disident koji je zbog zabrane komuniciranja morao otkrivati načine nevidljive za represivne organe, dok je Appelbaum praktičar koji je sudjelovao u stvaranju jednog od takvih kanala i koji zadnjih pet, šest godina sudjeluje u razotkrivanju nemoralnih i ilegalnih aktivnosti represivnih i obavještajnih agencija. Njihov rad Panda-to-Panda polazi od kineskog žargona za cenzuru – panda. Plišane igračke pande napunili su izrezanim dokumentima koje je otkrio Edward Snowden – unutar neizrečenog označitelja, kojemu je značenje opće poznato, sakrili su ono što je zabranjeno označeno, a koje je opće poznato. Na razini teorijskog raslojavanja ovaj je izložak možda i najučinkovitiji u svojem obraćanju jer, rečeno terminologijom Stuarta Halla, kodira cenzurirano u jedan od najkomercijalnijih oblika – igračku “Made in China“. Pritom i dekonstruira sklop označeno-označitelj čime remeti političko-ekonomski poredak vrijednosti informacije.

Od pogleda odozdo dvojca koji je iz prve ruke imao iskustvo s represivnim i obavještajnim agencijama skrenut ću prema Jamesu Bridle i Evanu Rothu. Njihovi su radovi dio izložbe, a sudjelovali su i kao predavači na festivalu. Zbog toga je njihov rad dobio na vidljivosti jer je publika mogla dobiti osobni autorski pogled na značenje njihovih izložaka, kontekstualiziranih u široj autorskoj praksi. Njihove radove također možemo svrstati u kategoriju pogleda odozdo i mikropraksi koje sudjeluju u mozaiku veće priče. 

Internet Landscape niz je fotografija Evana Rotha koje su nastale kao nastavak njegovog višegodišnjeg terenskog rada kojim je mapirao izlazne kopnene točke podmorskih kablova. Jedan od zaključaka, meni najzanimljiviji, dijakronijsko je preklapanje današnjih optičkih kablova s trasama prvotnih telegrafskih, a kasnije i telefonskih kablova. Telegraf je bio ključno komunikacijsko sredstvo kasnog kolonijalnog doba, dok je razvoj telefona sinkron raspadu imperija i usponu društva dvadesetog stoljeća. Različiti “imperiji” u različitim oblicima geopolitičkih podjela koristili su identične komunikacijske trase – uzgred rečeno, mreža suvremenih europskih prometnih koridora temelji se na smjerovima rimskih cesta. Moć komunikacije, odnosno nadzor nad komunikacijama dijakronijska je konstanta svih “imperija” svakog doba. Roth je iz svojeg istraživanja zaključio kako postoji nešto vrlo materijalno i opipljivo na čemu se temelji “nevidljiva ruka” nadzora. Svoj fotoaparat je prilagodio fotografiranju u spektru koji frekvencijski odgovara valu kojim “internetski” signal putuje optičkim kabelom. Rezultat su “internetski pejsaži” fotografirani u infracrvenom spektru i koji otkrivaju oku nevidljive “informacije” koje se skrivaju ispod površine okruženja lokaliteta gdje podmorski kablovi izlaze na površinu. U kasnijoj fazi projekta počeo je na tim lokacijama snimati i vlastite otkucaje srca Spirit Boxom, uređajem koji perpetuirano pretražuje radio-frekvencije te reproducira ono što se smatra “sirovim zvukom”, te ih je kompilirao sa snimljenim fotografijama.

Sjetimo li se kako je ključna poruka prošlogodišnjeg izdanja Moje, tvoje, naše bila nužnost analognog djelovanja kako bi se iskoristio subverzivni potencijal Mreže, vidimo kako je Rothov rad upravo na tom tragu. U spektru digitalnih tehnologija i online praksi on pronalazi ono što je materijalno i zbog toga još uvijek (analogno) ranjivo. Dodajmo i kako su fotografije dostupne i kao stranice duboke mreže, a pojedinačni set može se pronaći na URL-u koji je zapravo geografska koordinata fotografirane lokacije – mrežna i geografska koordinata su identične. Dio fotografija iz ovog ciklusa otisnut je na platnu koje je rastegnuto u šesterokutni zmaj, koji svojim oblikom podsjeća na zmajeve kojima je Marconi odašiljao svoj prekooceanski telefonski signal, nakon što je shvatio da je pokretljivost zmaja daleko pogodnija vremenskim uvjetima no statičnost fiksnih antenskih kranova. Njegovim zmajevima uz uobičajeno upravljačko uže pridodan je i koaksijalni kabel, kako bi se dodatno simbolizirala dijakronijska povezanost (nadzora) komunikacija. Popularni antenski kabel ovdje predstavlja prethodno tehnološko razdoblje radija i televizije kao glavnih medija masovne komunikacije. Time je nastavljen niz – Marconi i telefon, radio i televizija te Roth i optički kablovi.

Kod svih tih nadzora komunikacija dosta je indikativno ponoviti Rothovo “opće poznato” zapažanje kako se na mjestima izranjanja prekooceanskih kabela nalaze prislušne stanice. Aspekt prisluškivanja, iako na malo drugačiji način, dio je izložaka i predavanja Jamesa Bridlea. Vrijedno je spomenuti kako ga je riječka ekipa već u listopadu prošle godine bila ugostila te je tom prilikom održao predavanje pod naslovom Živjeti u elektromagnetsko spektru, u kojem se dotaknuo bezgraničnog dometa nacionalne legislative u virtualnom prostoru. Svoje drugo izlaganje u Rijeci posvetio je raznovrsnom spletu tema, no otvorio je jedno bitno pitanje – političku ekonomiju Mreže ili, u ovom slučaju, nadzora. To se kasnije pozicioniralo i kao ključno mjesto rasprave jer je Bridle postavio dobar temelj zapažanjem o neselektivnom prikupljanju informacija u korporativne svrhe. Za početak, ključno je reći kako je prikupljanje podataka o korisnicima interneta prije svega usmjereno prema potrošnji, a ne prema nadzoru u svrhu “nacionalne sigurnosti”. Podaci koje društvene mreže i popularne tražilice prikupljaju o našim mrežnim aktivnostima prodaju se različitim kompanijama kao u svrhu usmjerenog marketinga. No, što stoji iza tog “umreženog” kapitalizma? Bridle je predstavio, kroz niz primjera koji idu od vojno-obavještajnog djelovanja do marketinga, kako analitički algoritmi, koji po principu brute force izračuna promatraju naše ponašanje, ne prepoznaju ključne “svakodnevne” simptome. Primjer koji najbolje opisuje tu analitiku je rad američke vojno-obavještajne službe, čije je računalo u ponašanju jednog novinara u Afganistanu prepoznalo terorističko ponašanja. Nije li posao istraživačkog novinara da se kreće tamo gdje se civili ne kreću kako bi otkrio nepoznatu istinu? Za operativca na terenu to bi bilo vrlo vidljivo, za analitički algoritam u Pentagonu očito ne. Odsutnost stvarnosti u analitičkim brute force operacijama velike količine podataka potpuno distorzira daljnje ljudsko djelovanje – bez suzdržavanja likvidiraju se novinari za koje se smatra da su teroristi.

Ogromna količina nefiltriranih informacija, big data, ono je što se nalazi ispod površine, dok na površini ostaje javno vidljivo ponašanje. Vizualna metafora toga je santa leda – samo vrh joj je vidljiv, dok je nevidljivi volumen ispod površine mora daleko veći. Gledajući samo vrh teško možemo procijeniti dubinu i opseg podvodnog dijela. Posada i putnici legendarnog Titanica su to shvatili na najgori mogući način. Gledamo li samo ono što je ispod površine vrlo lako se možemo izgubiti pod njenom masivnošću. Metafora koju svakodnevno koristimo – od šume ne vidjeti stablo ili od stabla ne vidjeti šumu – svojim se značenjem preklapa s prethodnim opisom. Bridle je u tim koordinatama ponudio tezu kako je nemoguće očekivati efikasni sustav nadzora koji bi u potpunosti bio lišen ljudske kreativnosti. Unatoč tome što suvremeni analitički algoritmi upareni s brute force računalima mogu obraditi nevjerojatne količine informacija, oni teško mogu prepoznati fine detalje ljudskog ponašanja. Stoga je upravo rad operativca taj koji primjećuje vrh sante leda ili razliku između terorista i istraživačkog novinara. I opet se nekako vraćamo na prošlogodišnju poantu o potrebi analognog djelovanja.

Na Korzu ispred Malog salona uoči otvaranja izložbe osvanula je “sjena drona” – intervencija Jamesa Bridlea za koju je napomenuo da je open source i da ju svatko može napraviti – kao dio izložbe Crna komora. S jedne strane taj je dron simbol prikupljanja i analiziranja podataka te djelovanja bez izravne uključenosti čovjeka. Druga je strana ponavljanje refrena “pogleda odozdo” i koliko smo kao objekti nadzora u podređenom položaju suvremenim pticama grabljivicama. Sam naziv izložbe može se interpretirati dvostruko. U svojem nastupnom predavanju kustos Bani Brusadin podsjetio je na institut Cabinet noir, sedamnaesto stoljetni oblik proto-obavještajne agencije francuske vlasti. U tom smislu radi se o nevidljivom dijelu vlasti koji provjerava korespondenciju građana. S druge strane, a kako ističe Davor Mišković u programskom uvodniku, potrebno je osmisliti načine “kako zamračiti sobu”, odnosno kako spriječiti djelovanje “crne komore”. Kao poruku izložbe Brusadin je istaknuo dvije simboličke intervencije: poremetiti reprezentaciju i osvijestiti praksu. Kustoska namjera je prikazati prekomjernu transparentnost, ali prije svega kao umjetničku praksu, a ne kao poigravanje s identitetom, što je primjerice periferno naglasio Bridle u svojem izlaganju. 

Prekomjerna transparentnost kao umjetnička praksa može imati djelatni okvir samo ako se obraća publici koja nije osviještena o problematiziranim fenomenima i koja već ne primjenjuje opozicijske, subverzivne ili autoprotektivne mjere. U suprotnom, a što je često slučaj ovakvih događanja, ta je prekomjerna transparentnost uzaludna jer s obraća onima koji su već “potvrdili ono što svi znaju” te time ne povećava djelatni domet vlastite simboličke intervencije. Krajnje jednostavno rečeno, u tom se slučaju radi o svojevrsnoj elitizaciji znanja i vještina, nad kojima privilegiju polažu umjetnici, teoretičari i aktivisti. To je opasnost koja uvijek iznova prijeti progresivnim društvenim strujanjima ukoliko ne iznađu odgovor na pitanje kako pristupiti široj populaciji. Paradoksalno, ono što ima veći domet je prekomjerna transparentnost kao poigravanje identitetom – upravo ono što je u rukavicama istaknuo Bridle, ali u pozitivnom kontekstu. Namjerno curenje identitetskih informacija te poigravanje s njihovom istinitošću, što je u začetku bila subverzivna praksa, pretvorila se u masovnu aktivnost koju servisiraju društvene mreže. Ranije spomenuti Facebook u tom segmentu prednjači – od potpunog otkrivanja osobnih podataka do stvaranja lažnih identiteta. U takvoj praksi ne vidim subverzivni ili opozicijski potencijal jer je ona kooptirana u dominantni režim proizvodnje online celebrityja. Srećom, kustoski rad na izložbi predstavio je upravo one prakse koje ne zalaze u tu sferu.

Na tragu prekomjerne transparentnosti (identiteta) pojavilo se i pitanje može li se potpuno razotkrivanje informacija o sebi na mreži, a popraćeno jednakim ponašanjem velikog dijela populacije, smatrati adekvatnom praksom. Štoviše, bi li takvo ponašanje devalviralo vrijednost privatnih podataka i samim time smanjilo želju “crnih komora” da nešto saznaju i svojim djelovanjem zadiru u našu zakonom zaštićenu privatnost. Izgleda kako su te informacije, a prije svega govorimo o društvenim mrežama i navikama pretraživanja, daleko zanimljivije za korporativnu eksploataciju i usmjereni marketing. Stvarna opasnost u smislu sigurnosno-obavještajnog korištenja tih informacija relativno je malena, dokle god se ne bavimo ilegalnim djelatnostima. Ali čak i tada, pretpostavka je kako ćemo biti daleko oprezniji pri takvim djelatnostima i popratnim online aktivnostima. Stoga nas ta korporativna zamka i ovdje ponovno vraća na pitanje političke ekonomije u kojoj institucionalni nadzor suvremenih “crnih komora” sve manje ima izvorište u nacionalnoj sigurnosti, a sve više u interesu kapitala. Jednostavno rečeno, ovo je primjer u kojem institucije države prelaze iz zaštite interesa svojih državljana u zaštitu interesa kapitala na štetu državljana.

Empirijska rasprava o povezanosti kapitalizma i umreženog djelovanja u jednoj je mjeri ipak ostala po strani, ponajviše zbog toga što je umjetnost izvorište većine predavača na festivalu. Teorijski pokušaj mapiranja te povezanosti postavio je Tomislav Medak u svojem izlaganju. Ukazao je na to kako je nekontrolabilnost i poroznost Mreže domišljena sistemska pretpostavka, a ne pogreška. Rekao bih kako je upravo to podloga za ideološku ambivalentnost mrežne tehnologije – istovremena mogućnost radikalnog nadziranja i zadiranja u privatnost te radikalne slobode i kriptiranja vlastitog korištenja. Pretpostavka potonjeg je svijest o svijetu u kojem živimo i tehnologijama koje ga definiraju. Odatle i dolazi Medakova rečenica, izrečena u kontekstu zviždača, “making obvious the common knowledge”. Iako većina sluti opseg i domet nadzora kojem smo izloženi, nitko ne može u datom trenutku uprijeti prst u konkretni slučaj. Tek se vraćanjem u prošlost, kroz djelovanje zviždača, može mapirati ugroženost naše privatnosti, ali tako i tako to svi slutimo. U tom je trenutku, zbog propulzivnosti i ambivalentnosti, sustav već otišao korak naprijed.

Bitno je stoga zaštiti sve one koji su spremni ispričati svoju priču i u općem interesu “izdati” državu curenjem informacija i dokumenata. Građanska dužnost nije slijepo vjerovati idealu države, već prepoznati vlastitu odgovornost u kreiranju i održavanju odgovornosti stvarne države. Primjer toga bilo je i predavanje Annie Machon, bivše analitičarke britanske sigurnosno-obavještajne službe MI5, koja je zajedno s bivšim partnerom Davidom Shaylerom, prokazala britansku podršku (SIS i MI6) neuspjelom puču u Libiji 1996. Njezina priča vrlo je dirljiva i pokazuje osobnu hrabrost i nužnost zaštite takvih pojedinaca. S druge strane, prisjetimo li se lokalnih primjera poput Vesne Balenović, vidimo koliko lako zviždači stvore vlastiti kult ličnosti koji postaje važniji od same borbe za opće dobro i pozivanje države na odgovornost. Očito je tanka granica između karijernih zviždača i politike/etike zviždanja, one koju je Medak istaknuo u svojem izlaganju. I ovdje dolazimo na spoj političke ekonomije i pogleda odozdo.

Dvogodišnja “potraga” za mogućnostima umrežene kulture u post-digitalnom dobu, što je podnaslov projekta Drugog mora i partnera, namjeravala je prepoznati imaginaciju, reprodukciju i akciju koje izviru iz novih tehnologija. U prošlogodišnjem i ovogodišnjem izdanju festivala Moje, tvoje, naše svi programi bili su usmjereni predstavljanju tih triju aspekata na sjecištu političke ekonomije i pogleda odozdo praktičara i inovatora novih tehnologija. Provizorni zaključak, a koji sam istaknuo još prošle godine, potreba je analognog djelovanja koje nadopunjuje suvremene tehnologije. Uposlimo li poststrukturalistički teorijski aparat primijetit ćemo kako i u ovom slučaju postoji neki “višak”, nešto neuhvatljivo, nekodirano i trenutačno nedjelatno. Prihvatimo li tezu koju je istaknuo Tomislav Medak – kako se radi o sistemskoj pretpostavki, a ne anomaliji – nastavljamo misaoni eksperiment i zaključujemo kako su nam mogućnosti beskonačne.

Na drugim sam mjestima isticao skepsu prema političnosti suvremene umjetnosti, a ovdje sam istaknuo i njezinu ponekad teško premostivu manu – elitizaciju i “klasnu” samodostatnost privilegiranih “umreženih” umjetnika, teoretičara, aktivista i inih. Za početak treba nam biti dosta to što njihove prakse, konkretno prakse prethodno nabrojanih pojedinaca, uznemiruju dominantnu političku ekonomiju svojom (po)etikom. Dugoročni i održivi plan je obrazovanje opće populacije o mogućnostima koje nam pruža suvremena tehnologija. Stoga, unatoč svim poteškoćama, trebamo i dvanaesto izdanje festivala Moje, tvoje, naše jer ono što svi znamo trebamo potvrditi kako bismo djelovali. U suprotnom će male prakse malih ljudi ostati tek trag za neko novo dijakronijsko istraživanje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 22.04.2016.