Intervju Razgovarala: Tatjana Tomić
Labin Art Express (LAE) od 1991. godine postoji kao avangardna umjetnička grupa i kao udruga na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Kao takva sudionik je ključnih društveno-ekonomskih promjena u odnosu prema civilnom društvu, kulturi i industrijskoj baštini od samog useljenja u kultnu Lamparnu 1992., koja je od derutnog zapostavljenog bivšeg rudarskog kompleksa postala alternativni centar specijaliziran za aktivizam i spomeničko-muzejsku djelatnost. Od tehno partija u devedesetima, preko raznih provokativnih umjetničkih instalacija, izložbi, predstava i performansa međunarodnih autora pa do punk festivala Everything is disco but punk is more fun od 2001. do 2009., Lamparna je sebi u svijesti publike osigurala kultno mjesto uvijek pomalo na granici prihvaćenosti u gradu. Danas je to potpuno operativan izložbeni prostor kojeg se ne bi posramio nijedan muzej suvremene umjetnosti, a zadnje je četiri godine poprište cijenjenog Bijenala industrijske umjetnosti. Iako će se ovogodišnji ciklus Bijenala zbog izvanrednog stanja izazvanog pandemijom Covida-19 održati od 10. listopada do 21. studenog, tekući projekt Labin Art Expressa pod nazivom DKC Lamparna povod je razgovoru s Deanom Zahtilom, umjetnikom i menadžerom u kulturi.
KP: Možete li ukratko skicirati promjene koje su se dogodile u vašem umjetničkom, ali i širem društvenom radu u posljednjih desetak godina, te u kolikoj su mjeri te promjene vidljive u gradu Labinu i prostoru Lamparne?
Najvažnije što se dogodilo u umjetničkom radu je to što se 2012. godine, nakon smrti Sanje Švrljuge, LAE-u i njegovoj umjetničkoj frakciji Metal Guru pridružio riječki umjetnik Damir Stojnić, koji nam je donio ne samo nove ideje nego i svježu kreativnu krv u izlagačkom programu Lamparne čiji je umjetnički voditelj, a i koautor je nekoliko LAE/Metal Guru projekata. Što se tiče utjecaja na promjene u gradu, u zadnje vrijeme najvidljivija je pojačana briga o lokalnoj industrijsko-rudarskoj baštini do koje je došlo u prvom redu zahvaljujući nama jer smo 2018. predložili Gradu Labinu da sudjeluje u jednom kulturno-turističkom projektu prekogranične suradnje kojeg smo zajedno sa slovenskim partnerima inicirali godinu dana ranije, a koji je gradu omogućio investiciju od oko 2,5 milijuna kuna za rekonstrukciju okna Podlabin (tzv. “šohta”) iz programa Interreg SLO-HR. Iako je rekonstrukcija šohta nedavno završena, nažalost, zbog korona-krize, grad je privremeno obustavio nastavak investicije, tj. izradu glavnog projekta za ugradnju lifta u šoht koji nas je trebao sljedeće godine na 100. obljetnicu Labinske republike ponovno spustiti u podzemlje Istre, 150 metara ispod Lamparne. Sada ćemo na to morati pričekati do 2022. godine.
Od drugih promjena valja istaknuti uspješnu transformaciju KuC-a Lamparna iz alternativnog kulturnog centra, koji je bio prvenstveno namjenjen uskom krugu pomalo elitnih konzumenata, u društveni kulturni centar koji bi trebao zadovoljavati kulturne potrebe većine građana Labinštine. Iako još uvijek nije došlo do toliko velike programske promjene, znatno je proširena publike Lamparne čime se stvaraju uvjeti za naš još veći lokalni društveni utjecaj u budućnosti. Ne treba zaboraviti da je upravo zahvaljujući lokalnom djelovanju LAE, Lamparne i Kluba mladih, koje karakterizira liberalni, a ponekad i anarhistički aktivizam, na Referendumu o ustavnoj definiciji braka 2013. godine, Labin bio grad s najvećim postotkom građana koji su glasali protiv definicije braka kao zajednice žene i muškarca.
KP: Širili ste interese i van labinskog područja (Podzemni grad XXI) povezujući se sa stručnjacima koji se bave rudarskom baštinom na područjima bivše države u sklopu međunarodne platforme pod nazivom Rudnici kulture. Na koje su načine bivši rudnici Jugoslavije valorizirani kao industrijsko, odnosno, kulturno nasljeđe?
Industrijska i rudarska baština na području bivše države, izuzev Slovenije i ponegdje u Hrvatskoj, danas je u žalosnom stanju, jer koncept “industrijskog nasljeđa” u osnovi ne postoji, osim formalno u političkim iskazima novoformiranih država. Inicijalna reakcija nakon zatvaranja rudnika u određenom području bila je izbrisati svaki trag prošlosti, eliminirati stare biljege i ožiljke na krajoliku, i u najvećoj mjeri vratiti se “prirodnoj” vizuri krajolika predindustrijskog doba. Mnoga stručna udruženja iz oblasti povijesti, kulture i arhitekture pružala su otpor tom trendu. Tako je 2012. godine na inicijativu i pod vodstvom LAE, nekoliko nevladinih udruga, ustanova i neprofitnih organizacija baziranih na području bivših rudarskih gradova i pokrajina pokrenulo platformu Rudnici kulture s ciljem istraživanja i procjenjivanja rudarske baštine u regiji te promocije i poticanja suradničkih aktivnosti na njenoj revalorizaciji, zaštiti i revitalizaciji kroz međunarodnu interdisciplinarnu mrežu umjetnika, kulturnih radnika, povjesničara, arhitekata i urbanih planera, rudarskih inžinjera, znanstvenika i istraživača.
Od 2013. do danas obišli smo više od 30 rudnika u bivšoj državi i jugoistočnoj Europi, razgovarali s lokalnim dionicima u bivšim rudarskim mjestima i educirali ih kako da revaloriziraju vlastitu baštinu, izvodili umjetničke akcije i svake godine u drugoj zemlji organizirali izložbenu turneju Rudnici kulture, ne samo po velikim gradovima nego i po malim mjestima u kojima su se ljudi prvi put susreli sa suvremenom umjetnošću i novim medijima. Rezultat je bio pokretanje nekoliko projekata revitalizacije rudarske baštine u regiji, a sve je ovjekovječeno u dokumentarnom videu Rudnici kulture Viktora Zahtile.
KP: Popuštanjem mjera zaštite od pandemije, u Lamparni ste održali posljednju tropartitnu izložbu mladih umjetnika (Romina Tominić, Filip Borelli, Mateo Gobo) u sklopu projekta DKC Lamparna, koji se odvija u partnerstvu s Gradom Labinom, Istarskom kulturnom agencijom (IKA) te udrugama (CGI Poreč, Metamedij, Informo, Mendula i KUD Ivan Fonović Zlatela). Kako ste se povezali i ima li ta platforma organizacija budućnost i nakon što završi projekt?
Svrha projekta DKC Lamparna je pretvorba, preustroj Lamparne iz alternativnog u društveno-kulturni centar u koji bi se aktivno uključile brojne udruge i građani koji će kolektivno oblikovati sadržaje, sudjelovati u izradi razvojnih planova i strategija te naravno koristiti prostore i infrastrukturu centra. Osnovni cilj projekta je izraditi sudionički model upravljanja i testirati razne polivalentne društveno-kulturne djelatnosti i programe. Do sada je u projektu sudjelovalo 26 organizacija civilnog društva i 34 pojedinca, s kojima smo ili već ranije surađivali ili smo ih pozvali da sudjeluju u projektu jer pokrivaju neka kulturna ili druga društvena područja ili pak publiku koji nisu u našem fokusu interesa. Naravno, očekujemo da će većina njih nastaviti koristiti prostore i opremu DKC-a Lamparna za vlastite aktivnosti te svojim programima doprinijeti razvoju i širenju publike, a time i većem društvenom utjecaju Lamparne.
KP: Projekt DKC Lamparna odvija se u okviru natječaja Kultura u centru kroz Europski socijalni fond koji je podržao uspostavu civilno-javnog partnerstva ili suradnje između javnih uprava i organizacija civilnog društva u kulturi. Kako razvijate civilno-javno partnerstvo u Labinu i kako funkcionira suradnja s lokalnom upravom?
Projekt DKC Lamparna provodimo u partnerstvu s pet lokalnih udruga, Gradom i županijskom javnom ustanovom IKA, i jedan od ciljeva jest upravo jačanje suradnje civilnog sektora s lokalnom i područnom upravom. U situaciji kad je civilni sektor u ovo doba korone potpuno zanemaren od donositelja odluka na svim razinama, a posebno od lokalne i područne samuprave te se nalazi na samom rubu opstanka, vrlo je važno da LAE kroz ovaj projekt omogućuje djelovanje i kakav-takav opstanak barem dijela nezavisnog kulturnog i civilnog sektora u Labinu i Istri. S druge strane, suradnja s Gradom (koji je i vlasnik Lamparne) od 1991. (godina osnutka KuD-a LAE) funkcionira po principu toplo-hladno, ovisno o tome tko je i kada obnašao funkciju gradonačelnika.
Tako je suradnja s gradom bila izvrsna (dakle, partnerska i dvosmjerna) sve do 1998. godine i smrti Gracijana Kiršića, jednog od naših osnivača, a kasnije i pročelnika za kulturu i obrazovanje Istarske županije, da bi nakon toga stala sve negdje do 2007. godine kad grad konačno staje iza našeg projekta Podzemni grad, da bi 2012./2013. došla na najniže grane nakon što Grad iznenada mijenja naziv projekta u KOVA i potpuno nas isključuje iz procesa planiranja i odlučivanja. I ne samo to – prema tom “novom” projektu, KuC Lamparna trebao se zatvoriti i vratiti u stanje prije nego što je LAE ušao u nj te u njegovo uređenje i opremanje uložio više od 5 milijuna kuna, kako bi se prostor preuredio za potrebe nekakvog, vrlo tradicionalnog i barem 50 godina zastarjelog muzejskog postava rudarstva.
No nakon što smo digli veliku medijsku frku tijekom koje je razotkriveno u najmanju ruku vrlo neetično postupanje glavne autorice tog projekta i tadašnje predsjednice UHA-e, Sanje Cvjetko Jerković, ona daje ostavku i zapošljava se kod Bandića, a projekt na koji je potpuno bespotrebno utrošeno više od milijun kuna završava u ladici. S dolaskom novog gradonačelnika Valtera Glavičića 2013. godine obnovljena je suradnja LAE-e i Grada, posebno na revitalizaciji rudarskog kompleksa Pijacal, čiji je i Lamparna sastavni dio, kao i partnerstvo u projektima DKC Lamparna i Klub mladih “Klub 21”, ali još uvijek nije obnovljena suradnja na projektu Podzemnog grada, kojeg nažalost i dalje razvijamo potpuno odvojeno. Trenutno je LAE partner Gradu u projektu prekogranične suradnje Inspiracija, a zajedno s Turističkom zajednicom grada sudjeluje i u drugom, sličnom projektu prekogranične suradnje Slovenija-Hrvatska pod nazivom Mine Tour.
KP: Na koje načine želite Lamparnu pretvoriti u društveno-kulturni centar? Koje se mogućnosti ovdje otvaraju za uključivanje zajednice u program ili upravljanje?
Odgovor na to pitanje trebao bi dati strateški plan DKC-a Lamparne koji bi trebao biti donesen do kraja ove godine. Ono što mogu već sad potvrditi jest da će programiranje sadržaja centra biti prepušteno korisnicima iz lokalne i šire zajednice, uz konačan blagoslov Programskog/Upravnog vijeća DKC-a Lamparna.
KP: Što po isteku projekta? Što će ostati od razgranate mreže suradnji, bogatog programa i uopće mogućnosti zadržavanja radnika?
Mi smo za vrijeme ove krize pronašli neke nove mlade ljude koji su voljni i spremni angažirati se na nastavku projekta barem u narednih pet godina, a upravo smo i povećali broj zaposlenika s njih pet na sedam. Najveći poblem za nas je slabljenje financiranja, a time i kapaciteta te održivosti civilnog sektora te posebno nezavisne kulturne scene, na kojima će se najviše štedjeti u nadolazećoj ekonomskoj krizi. LAE će sigurno opstati, ali ni mi ne možemo funkcionirati sami, odnosno sami činiti cijelu scenu. S kime ćemo onda surađivati?
KP: Kakvu podršku Labin Art Express ima danas na nacionalnoj i europskoj razini? Prva ste kulturno-umjetnička organizacija u zemlji koja je dobila potporu iz fondova EU, još sredinom devedesetih, za obnovu Lamparne.
Financiranje iz inozemnih izvora započelo je sredinom devedesetih od strane Europske komisije, znači daleko prije ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu. Kad se odlučivalo o ulasku Hrvatske u Vijeće Europe, bili smo pozvani u Strasbourg i Bruxelles zajedno s još desetak predstavnika hrvatskog civilnog sektora i nezavisnih medija. Pitali su nas kakva je situacija u Hrvatskoj, smatramo li da bi Hrvatska trebala biti primljena u Vijeće Europe, ali i zašto, te da li bi to moglo pomoći, imati pozitivne efekte za hrvatsku državu u budućnosti. Nakon toga posjetili su nas u Labinu predstavnici odjela Europske komisije za zemlje bivše Jugoslavije i sami nam sugerirali da im pošaljemo zahtjev za financiranje Radija LAE i projekta KuC Lamparna, jer tada za nas nije bilo otvorenih nikakvih natječaja i dobivali smo značajnu potporu tri godine za redom, zahvaljujući kojoj je 1998. i službeno otvoren KuC Lamparna.
Kad danas razmišljam o tome, mišljenja sam da su nas zbog Radija LAE (formalno prva privatna, nezavisna radijska postaja u RH) tretirali kao disidente kojima treba pomoć u tada potpuno autokratskoj Tuđmanovoj državi, u kojoj smo stavljeni i na listu “državnih neprijatelja” (u Tuđmanovom božićnom govoru na Trgu Bana Jelačića 1996.). LAE ni dan danas financijski ne ovisi o lokalnoj podršci. Nešto malo sredstava dobivamo od Županije, a od Grada minimalno, odnosno gotovo zanemariva sredstva, ali i ne tražimo ništa posebno osim da budemo partneri na projektu Podzemnog grada.
KP: Umjetnički rad u Labin Art Expressu zamijenili ste kulturnim menadžmentom udruge. Spremate li nešto povodom obljetnice trećeg desetljeća postojanja?
LAE je već najavio polaganje kamena temeljca za Podzemni grad XXI tijekom 2021. godine kada je, nakon rekonstrukcije izvoznog tornja okna Podlabin, trebao biti pušten u pogon i lift, čime bi de facto bila dovršena ovozemljska misija L.A.E.-a i nakon čega bismo se uglavnom fokusirali samo na umjetničku produkciju. Zbog obustave svih novih javnih investicija to sad nije ostvarivo prije 2022. godine kada ćemo se iz Lamparne ponovno moći spustiti u podzemlje Istre i položiti kamen temeljac za izgradnju Podzemnog grada XXI.
I da, u pravu ste, jer iako smo nedavno pustili u probni pogon Mobilnu muzejsku (story telling) mašinu – umjetnički projekt osmišljen prije deset godina kojeg ćemo predstaviti na ovogodišnjem Bijenalu – pomalo sam zanemario svoj umjetnički rad zbog onog menadžerskog. Do kraja ove godine konačno će izaći i treći album Metal Gurua, snimljen još 2005., pod nazivom Cold Black kojeg će pratiti 15-minutni video uradak. Tridesetu obljetnicu LAE u 2021. spojit ćemo sa stogodišnjicom Labinske republike i time zatvoriti ciklus našeg “ovozemaljskog” postojanja i djelovanja. U narednim godinama više ćemo se fokusirati na vlastitu umjetničku produkciju.
Objavljeno
