Kritika U trećoj večeri riječkog festivala suvremenog plesa i cirkusa Periskop predstavljeno je gostovanje cirkuskog kolektiva One Two Many iz Budimpešte u prostoru Exportdrva na Delti, a festival po deveti put donosi jedan fino zaokružen, cjelovit program suvremeno plesnih i cirkuskih predstava i radionica. Jezgru mađarskog cirkuskog kolektiva čine Sophie Zoletnik, Paar Lennart i Márton Csuzi, koji nakon višegodišnje suradnje na zajedničkim projektima odlučuju osnovati vlastiti kolektiv i istraživati na zabavan način. Iako prostor izvedbe nije odigrao bitniju ulogu u ukupnom dojmu predstave, istaknula bih povijesni kontekst izvedbenog prostora Exportdrva. Zgrada je jedan od značajnijih primjera industrijske baštine u Hrvatskoj, dovršena 1961. godine kao prvi skladišni objekt za drvene proizvode. Danas još uvijek služi skladištenju, ali s novom namjenom kao prostor za kulturno-umjetničke događaje (izložbe, koncerte, predstave).
U najavnom tekstu projekta navodi se kako je ovo samo eksperiment, što je sasvim dovoljan okidač da nas nečemu trenutno privuče ili pak odbije od onog nepoznatog i neistraženog, jer ruku na srce, ne završavaju svi eksperimenti uspjehom. U suvremenoj umjetnosti neizbježna je potreba za eksperimentiranjem, otvaranjem drukčijih perspektiva, preispitivanjem svrhe umjetničkog djela, pa tako i u praksi suvremene cirkuske umjetnosti. Oni koji su se odazvali pozivu kolektiva mogli su te večeri svjedočiti stvaranju društveno-umjetničkog eksperimenta, točnije pokušaja u kontekstu umjetničkog istraživanja. Ulazeći u prostran i hladan prostor Exportdrva, primjećujemo izvođača i izvođačicu u svakodnevnoj rutini zagrijavanja, pokušajima izvedbe partneringa i razgovoru, dok je treći izvođač, u svojstvu DJ-a, pripremao glazbeni pult. I tu nije bilo ničeg stranog, nelagodnog ili dramatičnog, u biti, pozvani smo biti dio eksperimenta u jednoj neposrednosti, jednostavnosti i ako smijem reći, običnosti umjetničkog rada. Zaista, tek što je pronašao_la sigurno utočište sjedala, gledatelj_ica se pristojno poziva na aktivno sudjelovanje u kreiranju fizičkog materijala i dinamike izvedbe.
Jedanaest odvažnih gledatelja_ica zakoračilo je u neizvjesnost i izazov zadatka – sukreirati predstavu u trenutku i pritom doživjeti, po riječima kolektiva, rizik, odgovornost, radost i snagu zajedništva. Ono što slijedi je niz promišljenih zadataka koji se izvršavaju u određenom slijedu, no bez namjere da se tako izdvojene vježbe povežu u smisleniju cjelinu. Primjerice, grupa gledatelja_ica ima zadatak da se pokrene u trenutku kada izvođači zaustavljaju kretanje odnosno, izvedbu osmišljenu na osnovama partneringa, improvizacije i akrobacije, i obratno, što oblikuje zanimljivo koreografirano kretanje grupe i izvođačkog dua u naizmjeničnim prostornim previranjima. Potom, grupa gledatelja_ica koristi svjetiljke kojima osvjetljavaju izvođače za vrijeme kretanja ili umjesto odgovora na postavljeno pitanje o životnim vrijednostima i navikama pale ili gase svjetla. Možda najizazovniji zadatak slijedi na kraju eksperimenta kada “veličanstvenih” jedanaest drži konop kojim je osiguran cirkuski obruč, a koji koristi izvođačica te ovisno o njihovoj spremnosti i zajedničkoj odluci da održe izvođačicu u zraku ili ne, doživljavamo adrenalinski nabijen autsajderski pogled.
U razgovoru s umjetnicima nakon izvedbe doznajemo da je eksperiment inspiriran djelom Ljudski rod nizozemskog povjesničara Rutgera Bregmana, čija teza je vrlo jednostavna – vjerovanje u ljudsku dobrotu je temelj duboke društvene transformacije. Vjera u ljudsku suradnju i altruizam kao ideja ovdje je dosljedno i konkretno provedena kroz radni proces, no postoji još prostora za dubljim i širim rastvaranjem ideje i ispitivanjem dualnosti ljudskog roda.
Iako fokus rada nije na prezentaciji virtuoznosti cirkuskog tijela niti akrobatskih vještina, nismo ostali uskraćeni nadahnute cirkuske vještine kroz partnering i zračne akrobacije. Uvježbanost i preciznost kretanja izvođača zaista je dojmljiva. Poput utega, izvedbe cirkuskih umjetnika su donijele balans participativnom aspektu rada.
Ako krenemo od definicije pojma demokratizacije koji označava “približavanje širokim narodnim masama, pojednostavljivanje, nastojanje da i najzakučastije i ‘najučenije’ stvari postanu dostupne shvaćanju najširih slojeva“ (Bratoljub Klaić), postaje nam jasnija namjera eksperimenta u smjeru ne-hijerarhijskog ustroja izvođač_ica – gledatelj_ica te proizvodnje umjetnosti koja je pristupačna ne samo izvođaču_ici, već i gledatelju_ici. Stoga, u duhu strategija demokratizacije umjetnosti, ova suvremeno cirkuska praksa nastoji reartikulirati društvene odnose, razmotriti vlastitu umjetnost u širem društvenom kontekstu te doživjeti gledatelja_icu kao aktivnog_u sudionika_cu u procesu umjetničkog rada.
InThisTogether donosi skroman pokušaj afirmiranja snage zajedništva koje se prepoznaje kao “sredstvo iscjeljivanja i/ili obnavljanja raskinutih društvenih spona”1, dokazujući nam kako smo u svojoj biti skloniji povjerenju i suradnji, da smo, htjeli mi to ili ne, povezani te da ovisimo jedni o drugima. I u tom je sva ljepota stvaralaštva, a u ovom slučaju, to je kolektivno stvaranje obilježeno rizikom, povjerenjem, suradnjom i na koncu, preuzimanjem odgovornosti na zajedničkom putovanju ka rađanju jednog boljeg (cirkuskog) svijeta.
Zaključujem, poanta eksperimenta je neponovljivost izvedbe i neposredna participacija publike. Predstavu kao interaktivni eksperiment možemo sagledati i kao izvedbenu / otjelovljenu raspravu o tom što suvremeni cirkus jest ili može biti, dok fenomen relacije postaje ključan aspekt rada propitkujući vlastite granice te ono najznačajnije, društvenu odgovornost cirkusa.
- Katarina Rukavina, “’Relacijska forma’ kao umjetnički jezik: pristupi i prijepori” u Ars Adriatica 8/2018. ↩︎
Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.
ObjavljenoObjavljeno
