Tema Hrvoje Polan, Priče o besmislu, DC Rojc, Pula
Piše: Gordana Trajković
U Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc pulskoj javnosti predstavljena je izložba fotografija pod nazivom Priče o besmislu autora Hrvoja Polana. Četrdeset i četiri crno-bijele fotografije organizirane u četiri cjeline ili vizualne priče ilustriraju, iz perspektive žrtava, besmislene posljedice koje ljudski sukobi stvaraju i ostavljaju iza sebe podsjećajući na to kakva je glupost rat, a dio su njegovog bogatog fotografskog fundusa koji je, kao fotoreporter na zadatku, imao (ne)sreću snimiti na ratom zahvaćenim područjima diljem svijeta. Kako sam autor kaže, svaka od tih slika dio je šire cjeline koja čini priče o besmislu. Četiri priče, jedna tema, jedan motiv – stradanje i ljudska patnja kao jedini i, nažalost, dominantni trag ljudskih sukoba. Tekst ispod svake slike namjerno je izostavljen kako ne bi skretao pozornost s neprekinutog friza prizora, a fotografije su kontekstualizirane uvodnim tekstom u svaku od četiri fotografske priče.
Prva priča govori o djeci u Gazi i podacima koliko nevjerojatno velik broj tamošnje djece pati od PTSP-a uzrokovanog ratnim sukobom. Druga priča govori o učincima američke invazije na Irak: razlog invazije bilo je navodno iračko posjedovanje oružja za masovno uništenje iako nikakvi dokazi o takvom oružju nikada nisu pronađeni. Treća priča je o separacijskom zidu teškom 2,1 milijarde dolara koji Izrael gradi prema Palestincima na Zapadnoj obali i ljudima kojima zid onemogućava normalan život i egzistenciju, dok četvrta, snimljena na hrvatsko-srpskoj granici, progovara o ljudima koji su bježeći od rata u Siriji pokucali na predziđe kršćanstva tražeći spas u jednoj od najvećih izbjegličkih humanitarnih kriza kojoj su Hrvatska i Europa svjedočili u nedavnoj povijesti.
Izložba je nastala prošle jeseni na poziv organizatora Press Film Festivala u Kostajnici, no tamo je, nakon ksenofobnog i govorom mržnje začinjenog uvodnog govora jedne “uvažene” hrvatske političarke i europarlamentarke – naglo skinuta. Hrvatsko novinarsko društvo staje iza autora i njegovih fotografija, izložba se odmah postavlja u Novinarskom domu u Zagrebu, a nama ostaje pitati se zašto nitko od mainstream medija nije o svemu tome izvijestio te što je toliko sporno, sablažnjavajuće ili skandalozno u vrsnim fotografijama i uopće konceptu i narativu izložbe koja na decentan način i s puno pijeteta progovara o ljudima u vrtlogu ratnih stradanja. O razlozima skidanja i cenzuriranja izložbe možemo samo nagađati, no ovdje valja citirati autora i teško je ne složiti se s njim kada kaže da nije fotografija nemoralna i strašna već je takva stvarnost koja ih proizvodi. Sama izložba tako je, stavljena u ovaj naš svakodnevni hrvatski kontekst, dobila svoju nadgradnju, još jednu priču o mogućnosti besmisla unutar takozvanog demokratskog društva koje prečesto ne razmišlja svojom glavom, dapače, gura je u pijesak svojevoljno zatvarajući oči pred prizorima tuđeg stradanja.
Fotografija je čudo. Ne mogu se sjetiti ni jednog drugog nepokretnog vizualnog medija koji je uspio toliko korijenito preformulirati vizualnu kulturu. Fotografija je medij lako razumljiv svima. Mnogi ustuknu pred gledanjem slikarskog, grafičkog ili kiparskog djela ne upuštajući se u gledanje i viđenje zbog osjećaja vlastite “needuciranosti” u percepciji i umijeću čitanja specifičnog vizualnog jezika. Kod fotografije takve autocenzure gledanja i uopće samokritičnosti u znanju gledanja nema. Svi se osjećaju pozvani gledati fotografiju. No, gledati i vidjeti nije isto. Dobra fotografija ne sadrži samo ono što je uhvaćeno “u kadar”: osim na sebe samu i vlastitu vizualnu estetiku, upućuje na cijeli niz asocijacija koje s njenim sadržajem možemo povezati.
Čemu, dakle, svjedočimo putem ovih slika? Slike izazivaju emocije često puno jačeg intenziteta i puno neposrednije od riječi. Gledatelju one predstavljaju virtualan doživljaj onoga što sudionicima zbivanja odnosno subjektima slike predstavlja tragičnu stvarnost u ovom slučaju. Ratna fotografija kao vrsta dokumentarne fotografije posebno je “neposredna” u prenošenju osjećaja zato što je gledatelj cijelo vrijeme svjestan kako između predmeta i njegove fotografske reprodukcije stoje samo aparat i fotografova osobnost – on je bio tamo, on je vidio. Ratna fotografija ratnu stvarnost čini čitljivom. Ove fotografije u kontekstu galerije stvaraju jedinstven narativ. Iako prikazuju onu tužnu i ružno autodestruktivnu stranu ljudskog, Polan uspjeva stvoriti kontekst unutar kojeg ne iščitavamo senzacionalizam već narativ suosjećanja sa žrtvama. Ovom je izložbom stvorio potpuno neovisan kontekst unutar kojeg ima mogućnost sam ispričati vlastito viđenje (ratne) zbilje. Ratni reporter prikazuje ratnu zbilju i u tom se činu Polan otkriva kao antiratni reporter koji zauzima isključivo antiratnu poziciju, a medij fotografije koristi kao sredstvo humanizacije bezimenih žrtava rata.
Pomalo je amoralno otvarati diskurs estetike ratne fotografije, no voljela bih se dotaknuti toga kako bih istaknula Polanovu zanatsku umješnost u stvaranju dobre dokumentarne fotografije. Polanovi ratni snimci ni u kom slučaju ne estetiziraju patnju, ne zadržavaju nas na “ljepoti” predmeta fotografije ili njene kompozicije, a niti nas, s druge strane, pokušavaju šokirati tendencioznim razotkrivanjem tuđe patnje. Iz njih se iščitava jedan dobro uravnoteženi patos uz pomoć kojeg u pravoj mjeri uspijeva transponirati ljudsku nesreću unutar zadanog okvira. Manji broj fotografija, uglavnom snimljenih u trenucima zatišja dok oko njega nisu prštali meci i urlali ljudi, otkriva vrsno oko autora koji u savršeno čitkoj kompoziciji otkriva tračak ljepote u ružnome, kao što je to kod fotografije zida na kojem se ocrtavaju sjene stabala i ograde i u kojima se jedva razaznaje figura malenog dječaka. Ili ona žene odjevene u crno koju promatramo kroz ogradu bodljikave žice i koja u ruci, kao snažan kontrast crnini, nosi velikog bijelog plišanog medvjedića. Ali ima i nešto čudno disharmonično u kompoziciji prizora. Većina fotografija su krupni kadrovi unesrećenih ljudi koji kao da su zgurani unutar okvira fotografije. Naime, fotograf u vihoru nesreće i raljama rata nije u poziciji “aranžirati” sudionike scene koju snima već hvata trenutak iz povoljnog i često jedinog mogućeg rakursa. Iako iz praktičnih razloga koristi digitalnu fotografiju, kao pripadnik “stare škole” vjeruje u izvorni “crni okvir” bez naknadnih intervencija, retuširanja, montaže i rekadriranja.
Još je André Bazin konstatirao kako je priroda fotografije esencijalno objektivna. No, fotografija je iznimno moćna interpretacija stvarnosti jer između fotografijom portretiranog subjekta ili prizora nužno stoji osobnost fotografa, a u tom smislu informacija koju prenosi nikad nije neutralna. Za Polana fotografija je istovremeno i najobjektivniji i najsubjektivniji medij kojim autor može prenijeti osjećaj, kako portretiranog motiva tako i svoj vlastiti. Na našu sreću, on više koristi fotografiju kao dokaz nego kao medij manipulacije stvarnosti, a u tom je smislu “kriv” samo po tome što već izvježbanim okom i istančanim osjećajem pomno odabire što ulazi u kadar koji će prenijeti informaciju. Originalno snimljene u boji, fotografije su pretvorene u crno-bijele upravo kako bi jače naglasile narativ izložbe, ekspresivnost portreta patnje u svijetu u kojem navodno postoje samo dobri i loši, navodno samo dobro i zlo, “mi i oni”. Polan je izabrao stranu. On je uvijek na strani žrtve i u službi pretpostavke da u ratu ne postoje pobjednici nego samo gubitnici.
Izložba fotografija Priče o besmislu Hrvoja Polana otvorena je do 20. listopada u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc.
ObjavljenoObjavljeno
