Kritika Pao sat u bunar, središnja izložba 37. salona mladih koja traje od 25. travnja do 16. lipnja, ponajviše se ističe svojim konceptom. On se prvenstveno bavi percepcijom vremena, a posebno temporalnostima koje izlaze iz normativnog toka vremena obilježenog napravama za njegovo mjerenje, očekivanim životnim prekretnicama ili radnom produktivnošću. Kustos Lovro Japundžić probleme suvremenog društva tako provlači kroz prizmu vješto zaokružene teme i umjetnicama_ima ostavlja mnogo prostora za istraživanje – recimo o tome kako je queer vrijeme drugačije od heteronormativnog vremena ili na koji način različiti prirodni ciklusi paralelno postoje s prošlim i sadašnjim djelovanjem ljudi.
Pojedine okosnice kustoskog koncepta u radovima dobivaju svoju konkretniju razradu. Obrađen je otklon od društveno dominantnih vremenskih tokova prikazima jedinstvenih doživljaja pojedinaca poput proživljavanja poslovnog pritiska, trenutaka dosade, uronjenosti u kreativni rad, druženja s prijateljima ili pak uživljavanja u tuđu perspektivu. Pri tome radovi dotiču kulturne, ekonomske i ekološke aspekte suvremenog društva. Uz njih je bilo i radova koji nisu do kraja realizirali mogućnosti teme, bilo zbog problematičnog odabira materijala i/ili tehnike, bilo zbog određenih segmenata rada koji ne funkcioniraju dobro u izlagačkom prostoru.
Istaknuto mjesto u Galeriji Prsten zauzima rad I Am Missing 2, Don’t Follow Me Ivane Stećuk. Ogromni kartonski tetrapak s prikazom nestale osobe u obliku apstrahiranog crteža psa okružen je kolačićima izrađenim od tekstila, kaotičnim ostacima razderanih plakata i najlona i pozadinom od četiri platna na kojima posjetitelj nazire konture psa. Kao rad koji tematizira utjecaj izgaranja na poslu na osobnu percepciju vremena i naposljetku gubitak osobnosti, jedan je od zanimljivijih na izložbi. Ova instalacija s jedne strane predstavlja izvanjsku, a s druge unutrašnju posljedicu kroničnog stresa od posla. Izvanjska se očituje u obliku zaboravljenog doručka, a unutrašnja u onome što burnout radi samoj osobi, odnosno, kako utječe na modifikaciju i ubrzanje osobne percepcije vremena koje u konačnici dovodi do raspadanja identiteta. S dozom humora umjetnica traži sebe prikazujući nam plakate izgubljenog psa koji predstavlja personu umjetnice, a raštrkani predmeti okolo, kao i tragovi odnosno kolačići na stepeništu koji vode do tetrapaka svjedoče o nemogućnosti postizanja koherentnijeg proživljavanja vremena u kojem doručak ne bi bio zaboravljen.
Serija fotografija Dok čekam bus toliko mi je dosadno da želim nestati Davida Bakarića Mihaljevića uspijeva dočarati postojanje mimo produktivnog vremena. U njima autor rekreira događaje vlastite disperzije pažnje iz ponavljajuće svakodnevice. Unatoč tome što se radi o insceniranim prizorima i gestama, fotografije prenose atmosferu zaigranosti i lutanja. Ovaj je rad poseban po tome što artificijelnim sredstvima otkriva spontanosti osobnih trenutaka. Fotografije imaju kvalitetu čuđenja svakodnevici, sličnim onom kada za neku riječ koju inače često koristimo odjednom postanemo svjesni kako neobično zvuči. Takav je dojam umjetnik postigao isječcima neba, nesvrhovitim radnjama (poput pravljenja grimasa pred ogledalom) i uvrnutim, zamrznutim položajima tijela.
Od radova koji promišljaju temporalnost na granici između individualnog i društvenog iskustva izdvaja se Tao box Mije Maraković i Anđele Zanki. Formalnom izvedbom rada suprotstavile su prolaznost vlastitih proživljenih trenutaka i njihovog očuvanja bilježenjem u trajnijoj formi. Jedan od razloga zašto rad intrigira je to što predstavlja sintezu vrlo različitih likovnih senzibiliteta dviju umjetnica. Njihova prostorna instalacija podsjeća na sakralni objekt geometrijski jednostavnog tlocrta, s ispisanim rečenicama koje ispunjavaju zidove, svod i pod. Aludirajući na taoističku upotrebu kaligrafije naglašavaju efemernost svakodnevice i ostvaruju horror vacui istočnjačke ornamentalnosti. Neonsko crvena, narančasta, zelena i ljubičasta boja asociraju na dalekoistočne hramove, a fluorescentne cijevi na njihove arhitektonske elemente. Međutim, materijali i sirovost izvedbe – nesavršeno postavljeno platno, neuredni rukopisi, fluorescentna svjetla – daju im gotovo punkersko-subverzivni dojam. Atmosferu dodatno obilježavaju zvučni zapisi izvađeni iz svakodnevnih situacija, razgovora i ambijenata, od provođenja vremena kod kuće do izlazaka u večernje provode.
Rad Op linije +/- Lava Paripovića ističe se načinom na koji posjetitelje fizički uranja u slikarske postupke. U manjoj prostoriji posjetitelji su s tri strane okruženi sasvim ispunjenim zidovima – jednim oslikanim zidom i dva s video projekcijama u kojima se pomoću tehnike stop-motion animacije prikazuje slikarev proces rada inspiriran op-art tradicijom u crnobijelom. Proporcije, ritam i gotovo monotono ponavljanje geometrijskih motiva ili samo poteza kista kombiniranog s prisustvom umjetnika koji se poput sjene provlači radom, instalaciji daju intenzitet koji balansira između osjećaja zarobljenosti u procesu rada ili pak pozitivnog stanja preplavljenosti umjetnika u kojem je jedini fokus stvaranje slike.
Iskoraci iz normativne temporalnosti putem šireg znanstvenofantastičnog pogleda vidljivi su u filmu Lov na zmajice Marka Gutića Mižimakova. Krajolici Dalmatinske zagore podsjećaju na Zabriskie point Michelangela Antonionija, dok zvukovi instrumenata među kojima je i konča (u legendi saznajemo da se radi o rogu školjke morskog puža) imaju odjeke Philipa Glassa i općenito minimalizma u glazbi. Rad crpi inspiraciju iz romana Stars in My Pocket Like Grains of Sand Samuela R. Delanyja koji svojim temama odbacuje društvenu heteronormativnost i promišlja svijet izvan binarnosti ženskog i muškog roda. U poglavlju na koje se referira naslov rada zapravo se radi o postajanju zmajicom koju se “lovi”. Upravo je način na koji autor koristi fikciju i maštu, kako bi približio vremenske osjete drugih fiktivnih ili postojećih bića, ono što rad čini uzbudljivim. U filmu je začudna promjena percepcije naznačena postupnim metamorfozama u organske i anorganske oblike koji se stapaju s pozadinom. U kontekstu ove izložbe rezultat toga je odvojenost ne samo od produktivnog radnog vremena, nego uopće ljudskog vremena. Taj je efekt postignut plesnom koreografijom kombiniranom s eksperimentalnom kompjuterski generiranom animacijom. Uz promjene oblika flore i faune, transformacija stijena uvlači posjetitelje prema još više apstrahiranoj perspektivi vremena koje nije ljudsko.
Na sličan kontemplativni odmak koji dopušta sistematičniju razinu istraživanja upućuje i rad Klaster00 Anje Mergeduš. Ready-made odbačene predmete umjetnica slaže u pravilne razmake kao što kustosi precizno izlažu građu unutar muzejskih postava. Radi se o istrošenim materijalima u različitim stadijima raspadanja na kojima je vidljivo da su nekad imali uporabnu funkciju. Takva prezentacija postavlja pitanja ne samo o politici prikupljanja i činjenici da je to otpad, nego i o životnom ciklusu pojedinog predmeta, te njegovoj modifikaciji u kojoj poprima sadašnji oblik. Umjetnica je predmete prikupljala tijekom šetnji, pa se čini da je prikupljajući civilizacijske tragove odmakla iz razmišljanja o osobnom vremenu prema onom koje je vezano uz same predmete. Iz arheološko-geološkog kuta rad propituje relacije između iskustva umjetnice i čovječanstva u interakciji s materijalnim svijetom.
Kroz temu percepcije vremena spomenuti nam radovi kazuju o osobnom životu umjetnika i posjetitelja, radnim procesima, kao i o medijskoj, urbanoj, prirodnoj, životinjskoj, biljnoj i neživoj okolini. Određene tematske okosnice koje iz toga proizlaze (a koje ovdje nisu prisutne) bilo bi zanimljivo vidjeti u zasebnoj izložbi – recimo o percepciji vremena koja je od normativne odmaknuta menstrualnim ciklusima ili o razlici između neurotipičnog doživljaja vremena i osoba koje imaju ADHD.
Za razliku od krovne teme, sami radovi značajno fluktuiraju i ponegdje se više oslanjaju na improvizaciju nego na poliranje njihove forme. Kod slabijih radova često se radi o upitnom odabiru tehnike i materijala, nespretnoj prezentaciji ili pak njihovom nedostatnom oblikovanju. Više ili manje uspješno prate neke od spomenutih tematskih okosnica, a neki od njih zaslužuju više konteksta i vremena da se sasvim dožive. To je i inače problem formata ovakvih izložbi jer se s obzirom na količinu od trideset radova teško posvetiti svakom posebno. Bez obzira na to, radi se o dobro izvedenoj izložbi koja posjetiteljicama i posjetiteljima približava suvremeni pogled na drugačije doživljaje vremena.
Objavljeno
