Kritika Ovogodišnji Salon mladih u Meštrovićevom paviljonu naslovljen je Pao sat u bunar po kustoskoj koncepciji Lovre Japundžića. Naslov dolazi iz dječje igre Care, care gospodare u kojoj igrači pitaju “cara”, koliko je sati, a on odgovara koliko i kojih (mišjih, mačjih, mravljih, slonovskih…) koraka smiju napraviti. Kada car odgovori “pao sat u bunar” igrač koji ga je pitao vraća se na početnu poziciju. Tema je, dakle, vrijeme, ali s naglaskom na brisanje brojčano mjerljivog vremena, novi početak i dječju igru.
Kao dio izvedbenog programa Salona, 7. i 8. svibnja u večernjim satima održan je dvostruki program pod nazivom Scoring intimacies. Španjolski kolektiv Institute for Postnatural Studies (IPS) koji svoje suradnike pronalazi diljem svijeta ovom prigodom se udružio s lokalnih umjetnicima Markom Gutićem Mižimakovom i Nikom Pećarinom. Polazeći od slušanja kao metode kojom možemo preispitati i promijeniti odnos prema svijetu koji nas okružuje nastaje izvedba u dva dijela. Suosnivači IPS-a, Gabriel Alonso i Yuri Tuma, svoje su predavanje Cvrkutav zvuk iz kukuljice: Istraživanje dubokog vremena kroz queerness i drugost održali u Galeriji Bačva, a u maloj Galeriji Ispod, u podrumu, održan je performans Neke ruke nekad plitice Marka Gutića Mižimakova i Nike Pećarine.
Institute for Postnatural Studies u svoje djelatnosti ubraja studijski program, izdavaštvo (Cthulhu books) i multidisciplinarna istraživanja koja prezentiraju kroz produkciju izložbi, seminara, radionica i slično, temeljenih na pojmu postprirode. Prefiks post u tom pojmu ne odnosi se na promjenu u prirodi oko nas (primjerice uzrokovanu urbanizacijom ili klimatskim promjenama) nego na promjenu samog pojma prirode. Prosvjetiteljsko poimanje čovjeka kao bića univerzalnog uma koji je postavljen u harmoničnu i pasivnu prirodu iz koje stvara utopijski životni prostor za ravnopravne ljude pokazalo se, u kontekstu suvremenih društveno-ekonomskih odnosa, vrlo problematično. “Univerzalni” čovjek ne samo da ne uključuje sve ljudske rasne, rodne i ostale raznolikosti nego ih potlačuje; a priroda se ne ponaša kao statičan resurs iz kojega se može crpsti bogatstvo nego se drastično mijenja na način koji dovodi u pitanje ljudski opstanak.
Kroz dvadeseto stoljeće razvija se kritika svih gradbenih pojmova prosvjetiteljskog poimanja svijeta koja, zbog svojeg parcijalnog pogleda, nije donijela temeljne promjene. No, posljednjih godina javljaju se perspektive koje napuštaju opreku čovjeka i prirode u korist odnosa bez harmonije i dominacije, odnosa koji se opire definiciji jer ne teži nikakvom dovršenju (koje je uvijek utopijsko), nego se prepušta suživotu i komunikaciji. Koristeći pojam postprirode naglašava se odmak od značenja izgrađenog na tome, u osnovi, romantičnom pojmu i volja da se iznova definira naš odnos prema okolini.
Za predavanje Cvrkutav zvuk iz kukuljice: Istraživanje dubokog vremena kroz queerness i drugost podijeljeni su nam papiri s tekstom čitavog govora na engleskom, a iznad teksta naveden je citat Pauline Oliveros: “Slušanje utječe na ono što zvuči. To je simbiotski odnos. Dok slušaš, okoliš je oživljen.” U početku nas predavači pozivaju da zamišljamo zvukove počevši od nevidljivih procesa vlastitog tijela, a zatim usmjeravajući nas na prirodu: životinje, rijeke, biljke i slično. Metodom deep listeninga Pauline Oliveros slušanje NASA-ine snimke svemira, pucketave zvukove norveških škampa i pjev australskih izumirućih ptica, trebali bismo shvatiti kao duhovnu vježbu kojoj pridajemo svu našu pažnju.
Pozorno slušanje vodi nas ka svijesti o drugačijem vremenu. Ljudski govor, glazba, koraci i kucanje srca nalaze se u vrlo sličnim intervalima, no slušajući pjev kitova koji je Roger Payne snimio 1970. uranjamo u drugu temporalnost – sat je pao u bunar. Za osvještavanje drugog vremena koristimo empatiju i strpljenje, a ako pri tome ne zanemarimo našu osjetilnost dolazimo do pitanja: što bića izvan ljudske vrste čuju kada slušaju ljude? Ono što se time postiže Donna Haraway naziva kinship. Imenica kin ili kind u engleskom jeziku znači rod te označava krvno srodstvo. Haraway riječ kin zamjenjuje istozvučnicom čije značenje preuzima od pridjeva kind, na hrvatskom drag_a, i označava osobu “koja nije nužno niti individua niti čovjek.”1 Ovom zamjenom Haraway nam pokušava reći da srodstvo nije temeljeno na statičnim i mjerljivim odnosima nego na djelovanju kroz nježnost i privrženost. Također se osnovno značenje srodnosti ne gubi jer ako pogledamo dovoljno duboko ili davno, svi smo mi u nekakvom rodu. Krenemo li svijet oko nas gledati kao ispunjen mnoštvom jedinstvenih osobnosti vrijednih pažnje, nužno će nam zasmetati pomisao na šumu u kojoj više ne možemo čuti razigrani pjev ptice nego samo monotono stenjanje pila.
Tokom predavanja bili smo pozvani da se potpuno opustimo što je rezultiralo time da su se mnogi kretali kroz prostor, sjedali na pod te jedni uz druge. Za posljednji dio pozvani smo da zatvorimo oči te smo po uputama voditelja detaljno zamišljali sebe u kući u koju je sletjela ptica, posljednja od svoje vrste, te pjevala samo nama, dok nismo mi postali ta ptica i odletjeli daleko. Za vrijeme naše meditacije u dvorani je započelo lupkanje kao udaranje pribora za jelo na kolicima u hotelu ili zvonke kastanjete. Kada smo polako iz znatiželje otvarali oči vidjeli smo oko sebe Niku Pećarinu i Marka Gutića Mižimakova u plesu koji je izgledao kao igra s nama nepoznatim pravilima. Za hlače su imali zavezane sajle na koje su obješeni mali porculanski jezici koji su pri njihovom kretanju lupkali jedni u druge, a Pećarina je snimačem u ruci bilježio njihov zvuk. Nakon što smo se svi u njih zagledali, pratili smo ih do podruma gdje smo se smjestili na stolice, a oni su zauzeli prostor za izvedbu i krenuli graditi zvučni ambijent od snimljenog lupkanja, dugih tonova koje je Pećarina držao na saksofonu i recitacije Mižimakova koja se teško mogla razabrati i razumjeti. Na jednom je zidu bila projekcija koja je prikazivala uvećane porculanske jezičke, a na drugome mjestu su dvije dijaprojekcije prikazivale stare fotografije pejzaža i zgrada u Zagrebu. Umjetnici su ih počeli vrtiti, a zatim i razvijati asocijativne govore na temelju fotografija koji nisu težili opisivanju. U tekstu uz najavu ovaj segment se opisuje kao istraživanje telepatije “kao tajne veze svojstvene prijateljstvu.” Za kraj pozvali su publiku da nešto upita proročke slajdove (slideshow oracle) na što smo dobili zanimljiva pitanja i duhovite odgovore pa se ova podrumska meditacija završila smijehom.
Svakako treba spomenuti da je vježbu slušanja koja se provodi u prvome dijelu izvedbe vrlo lako primjeniti na igru u drugome dijelu. Postigavši određenu razinu smirenosti i osjetilne otvorenosti, pjev ptica i prijateljska igra djelovali su mi veoma slično – razigrano grade svoju nježnu mrežu iznutra ne obazirući se na promatrača. Intimnost koju smo razvijali prema svijetu sada je bila ona među ljudima. No, iako nježnost kao osnovni pristup povezuje oba dijela izvedbe, postoji li sadržajna veza među njima, ili drugim riječima – kako smo došli od globalne ekološke krize do topline prijateljstva? Iako se ne nalaze na istoj ravni, oba se prizora nalaze izvan nama primarnog obzora, dakle put do njih je isti. Koristeći se pojmovima same izvedbe, mogli bi reći da je queer temporalnost kao izbjegavanje linearne kapitalističke krononormativnosti preduvjet graničnim pojavnostima kao što su igra i prijateljstvo. Cvijeće raste i djeca se igraju u queer temporalnosti – pao sat u bunar.
Teško je zaobići normativnost kapitalizma jer svoja pravila nameće na svim razinama društva. Kapitalistički realizam nas uvjerava da, iako nam se ne sviđa, ništa ne možemo promijeniti. U neku je ruku istina da svaki otpor sustavu zapada u kontradikcije te rezultira neuspjehom koji uzrokuje nemoć. Iako je čovjek u okviru suvremenog ekonomsko-političkog diktata nemoćan, to nije ni približno jedini način na koji se može odrediti. Snaga kojom je kapitalizam određen ne bi trebala poslužiti kao povod za malodušnost nego kao imperativ da se iskorači van kapitalistički određenog mišljenja.
Ranije spomenuti pojam postprirode dio je šireg pokušaja da se stvori jezik kojim se može misliti izvan sustava čije posljedice dovode do ljudskog potlačivanja i uništavanja prirode. Još ne postoji čvrsti pojam kojim bi se takve pothvate moglo zajedno označiti no možda ih je najspretnije zvati više-nego-ljudskim perspektivama. Intimnost koju Scoring intimacies razvija svakako je više-nego-ljudska intimnost; intimnost prema prirodi i bićima oko nas. To je intimnost koja je politična i subverzivna, ali opisujući je tako istovremeno je ograničavamo. To je intimnost koja je blaga, smirena i dugog trajanja. To je intimnost koja se nalazi u razgovoru kosova kroz pjesmu, u dugoj tišini nakon što jedan postavi pitanje i prije nego što drugi odgovori.
- Donna J. Haraway, Staying with the trouble, 103. str. ↩︎
Objavljeno
