Kritika Piše: Marija Butirić
Muzički Biennale Zagreb, u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom, sinoć je u Tvornici Kulture upriličio večer domaćih i stranih virtuoza, a poslastica se čuvala za sam kraj koncerta. No, poput svakog cjelovitog obroka, krenimo od prvog zalogaja.
Prvo izvedeno djelo, koncert za flautu i orkestar, Aile du songe Kaaije Saariaho, u prvi plan stavilo je flautu, nježan instrument koji u rukama Karl-Heinza Schütza ravnopravno utjelovljuje i sve druge epitete. Skladateljica je povela slušatelja kroz šumu strave; teška atmosfera dostojna kvalitetnog horor-filma u kojem glazba perfektno dočarava pokušaj bijega, skrivanja, napetosti, straha, panike i hladnoće. Bečki solist je, pokazavši svu raskoš svoje tehnike, dočarao sve od navedenog, ne ustuknuvši pritom pred Filharmonijom, koja je oprezno plela atmosfersku mrežu oko protagonista, pružajući mu dovoljno prostora da izvede slušatelja na čistinu.
Kao netko tko je iskoristio blagodati neobičnog vremena u kojem živimo, koncert sam odlučila pratiti iz udobnosti svog doma. Da je u najavi događaja bilo točno navedeno kako će se online moći pratiti samo audio prijenos, odabrala bih ipak živi doživljaj. No, našavši se nenadano u izrazito ograničenim okolnostima konzumiranja ovog događaja, oslonila sam se na ono što mi je bilo dano – zvuk. Unatoč neospornom tehničkom majstorstvu solista, kao i pratećeg ansambla, osjećao se velik teret na samo jednom osjetilu koje je primalo sve podražaje te bi raspodjela informacija na vizualni aspekt donijela olakšanje. Ovako, bila sam spremna za drugi slijed.
Pozornicu je potom zauzela domaća snaga večeri, violinistica Katarina Kutnar, izvodeći djelo Grand jeu classique osnivača Muzičkog Biennalea Zagreb Milka Kelemena, također uz pratnju orkestra. Glazba koja je uslijedila bila je, atmosferski, svojevrstan nastavak prethodne izvedbe s već poznatim sastojcima – konstantna napetost, tehničko briljiranje, izvrsna pratnja ansambla i bojanje jednog filmskog i strašnog doživljaja.
Iz svoje neobične, a opet dobro mi poznate, lože, slušajući ovaj prijenos dogodila se i situacija koja se, možda neslano, našalila s percepcijom cijelog događaja. U pauzama između izvedbi, i orkestar i publika zdušno su se prepuštali štimanju, prosviravanju, nesuđenim pasažama i solažama, komentiranju, uzdisanju i guranju stolaca. Bez slikovne kulise, koloplet zvukova i nedokučivih mi prostornih zbivanja, učinio je da i takav intermezzo dobije svoju pozornost, čak zbuni u dojmu počinje li već sljedeća izvedba ili se samo (ne)zgodno poklopilo da je i slučaj sam postao izvođačem, solistom, čak virtuozom, sa svojom malom, nenajavljenom točkom.
Zbrku je u posljednjem dijelu odagnao ženski glas pijanistice Marie Radutu koja je iskoristila pozdraviti publiku te pritom naglasila kako joj je san svirati upravo Koncert za klavir i orkestar Alfreda Schnittkea, djelo koje se inače rijetko izvodi. S obzirom na to da prva izvedena skladba datira s početka ovog milenija, a druga iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, koncert napisan šezdesetih godina donio je dašak dobro poznate klasike. Za razliku od prethodnih (d)jela, ponavljanje glavnog motiva i prepoznavanje njegovih različitih varijanti kroz tri stavka donijeli su olakšanje za moj, već pomalo umorni, slušni aparat. Srčana izvedba dočarala je zašto je sasvim opravdano sanjati o izvođenju ove skladbe.
Bila je to večer izvrsnih solista, Zagrebačke filharmonije, koja je pod ravnanjem Ariane Matiakh sjajno ostvarila ulogu pratećeg ansambla, ali i publike u ulozi nenadanog, slučajnog izvođača i slušatelja koji je s nekog sasvim drugog mjesta uživao u 31. Muzičkom Biennaleu.
Tekst je nastao u sklopu radionice glazbene kritike koja se održala u suradnji Kurziva i Muzičkog biennalea Zagreb. Program je nastao uz potporu Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba.
Objavljeno
