Kritika Piše: Marija Butirić
O čemu oni misle…?
Ansambl Decoder iz Hamburga, poznat po eksperimentalnom i konceptualnom usmjerenju u glazbi, premijerno je nastupio 16. srpnja u pogonu Jedinstvo u sklopu 31. Muzičkog Biennalea Zagreb. Predstavljen je kolaž djela mladih skladatelja, a neki od prezentiranih autora/ica ujedno su i članovi sastava.
Stroj u raspadu koji se ne prestaje kretati dok dijelovi s njega otpadaju u savršenoj sinkroniji…?
Izričaj ansambla, koji već deset godina aktivno djeluje te su njegovi članovi redoviti gosti na festivalima suvremene glazbe diljem Europe, moderan je i eksperimentalan s naglaskom na dramaturškim elementima. Pozornica se pretvara u vrlo aktivan poligon dok se na njemu, iz djela u djelo, izmjenjuju izvođači, instrumenti i uloge.
Zaglušujuća pucnjava u računalnoj igrici koju igra dijete potpuno zadubljeno u virtualan svijet na ekranu…?
Na tren bučno, na tren tiho, isprekidano pauzama, članovi čas sviraju u savršeno dogovorenom ritmu melodiju koja je u svojoj disonanci vrlo opipljiva i, najlakše rečeno, predivna, a onda s pozornice netko zaurla, uključi se nasnimljeni govor, nakon pljeska izmijene se akteri, bubnjar krene s izvedbom koja je toliko glasna da jedino glasnije od udaraca koje zadaje svim udaraljkaškim elementima ispred i oko sebe je njegov glas koji para dvoranu.
Operna pjevačica koja vokalizira riječ „No“ preko igre udaraljkaša i time ukazuje na uzaludnost, ali i neprekidnost ženske borbe za opstojnost…?
Nepredvidivost je riječ koju ne mogu izostaviti opisujući Decoder, kao ni smisao, te njegov drugi, većini manje dragi i manje blizak pol – besmisao. Smisao definira onaj koji o njemu promišlja. Smisao je subjektivna forma u koju guramo svakodnevicu s kojom smo suočeni. Smisao trebam koliko i ne trebam. Smisao je ponekad izlišan.
Džingl o prašku za pranje veša koji prekida prijenos vijesti i ukazuje na svu uzaludnost medija i premreženost s profitom i interesnim lobijima…?
Razlomljenim jezikom ansambla Decoder govore nam Leopold Hurt (e-citra, dirigiranje, kompozicija), Andrej Koroliov (klavir, klavijature, kompozicija), Carola Schaal (klarinet, bas-klarinet), Sonja Lena Schmid (violončelo), Alexander Schubert (elektronika, projekcije zvuka, kompozicija), Jonathan Shapiro (bubnjevi, udaraljke) te gostujuća vokalistica Jessica Aszodi. Žele li biti dekodirani i uspijevaju li u tome? To ovisi isključivo o onome ispred pozornice i njegovom/njenom afinitetu za razumijevanje novog i drukčijeg.
Izvedba je to koja budi mnoga pitanja. Uživam li slušajući je? Ne nužno. Moram li uživati pod svaku cijenu u svakom iskustvu? Apsolutno ne, štoviše, život nam svojim lekcijama ukazuje da nismo tu da bismo (samo) uživali.
Ansambl Decoder pred slušatelja stavlja izazovan zadatak. U njegovu svijetu koncepata i apstrakcija, njegovi se članovi međusobno potpuno razumiju. Na nama je vidjeti želimo li znati što govore ili ne.
Uz krik, buđenje iz sna, neprekidno otkucavanje sata koje neumoljivo upozorava da vremena nema i sve prolazi, već je prošlo ili će tek proći.
Tekst je nastao u sklopu radionice glazbene kritike koja se održala u suradnji Kurziva i Muzičkog biennalea Zagreb. Program je nastao uz potporu Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba.
ObjavljenoObjavljeno
